Uvodna riječ nuncija na misi
Zahvaljujem Božjoj providnosti za radost što mogu danas s vama slaviti blagdan svetog Šimuna. Ovo je poseban dan, osobito za vas, koji svetog Šimuna slavite kao zaštitnika Zadra. Zato sam rado prihvatio poziv vašeg nadbiskupa, mons. Želimira Puljića. Zajedno s njime, u ovoj svetoj misi povjeravam svetom Šimunu planove i programe Crkve Božje u Zadru, i molim da po njegovu zagovoru svaki od vas zadobije obilje blagoslova i milosti.
Zahvalan sam dragom nadbiskupu Puljiću, ne samo na pozivu da predvodim ovu Euharistiju, nego i na riječima dobrodošlice koje mi je upravio i za bratsku srdačnost kojom me primio. Bratski pozdravljam svećenike, redovnike, redovnice, pastoralne djelatnike, a na poseban način pozdravljam župnika ove župe don Josipa Lenkića. Čast mi je donijeti vam posebni blagoslov Svetog Oca Franje, koji ću Vam vrlo rado podijeliti na kraju ove Svete Mise.
Homilija
Draga braćo i sestre,
U našem razmatranju želio bih zajedno s Vama razmišljati o događaju koji Lukino Evanđelje podastire pogledu naše vjere. Kako smo čuli, sveti Šimun je bio starac kojemu je Duh Sveti nagovijestio da će vidjeti Mesiju. Sveti Luka opisuje da je bio „pravedan i bogobojazan, iščekujući Utjehu Izraelovu“. Bio je čovjek „pravedan“, to jest svet; čovjek slobodan od ogovaranja i ispraznog svjetovnog raspravljanja. Mudar čovjek molitve. Živio je „bogobojazno“, svjestan da se uvijek nalazi u Božjoj prisutnosti.
Dolazi dan prikazanja Djeteta Isusa u Hramu prema propisu Zakona. I evo stiže Šimun koji u Isusu prepoznaje Mesiju, prima ga u naručje te blagoslovi Boga. Sveti Šimun je dakle jedan od prvih koji je „vidio“ Isusa (Iv. 1, 39; Iv. 12, 21) – odnosno prepoznao ga – i uzeo u naručje. Ali ne samo to. Kratki evanđeoski izvještaji koji govore o njemu, naznačuju nam i duhovni hod, na kojemu se želim zaustaviti u kratkom razmišljanju.
Čuli smo da Evanđelist o svetom Šimunu kaže i ovo: „Ponukan Duhom, dođe u Hram“. Što znači to „ponukan“? Očito znači osjetiti poticaj, biti pokrenut. U Šimunovu slučaju, Duh Sveti je onaj koji potiče i pokreće njegove korake, prema Hramu i prema Isusu.
Nešto se slično eto događa i u našem duhovnom i crkvenom životu. I mi smo primili Duha Svetoga za svoje poslanje, već na samom krštenju. Taj dar se povećava svaki put kad primamo sakramente, koji nam pomažu da dobro upotrijebimo primljene talente za izgradnju Kristova tijela, to jest Crkve. Stoga, i u nama djeluje Duh Božji; ali da bi njegova prisutnost bila djelotvorna i plodonosna, poput Svetog Šimuna trebamo biti podložni njegovu djelovanju. Samo tako moći ćemo svi, svaki pojedinačno i osobno, dati svoj doprinos Crkvi.
Tako ćemo lakše razumjeti teme na koje se često vraća Sveti Otac Franjo. Pred složenim izazovima s kojima se Crkva mora suočiti u sadašnjem trenutku, žurne nove evangelizacije i u zemljama u kojima su kršćani tradicionalno u većini, neophodno je da se svi prepustimo dahu Duha. A to znači da ne smijemo stavljati zapreku djelovanju Duha Božjega. Ne smijemo se zatvoriti u svoje ljudske iluzije i lažne sigurnosti. Ne smijemo ostati sjediti, zadovoljiti se posjedovanjem slavne baštine iz prošlosti. Ne smijemo dati prostora oholosti svijeta u svom služenju Duhu i Crkvi Kristovoj.
Naprotiv, uvijek moramo imati – kao svoj temeljni stav- iskrenu raspoloživost, zaboraviti na sebe te „ponukani Duhom“ poći putovima svijeta, prema rubnim dijelovima, u duhu siromaštva, radosni što svima možemo naviještati i svjedočiti Isusovu radosnu vijest. Drugim riječima, moramo biti postojani. Ne smijemo se usidriti u prošlost. Ne smijemo biti zatvoreni ni za koga. Ponukani Duhom trebamo biti iskreni i vjerni „službenici zajedništva i kulture susreta… gotovo opsjednuti tom idejom. I to valja činiti bez umišljenosti, bez nametanja „svoje istine“, nego doista vođeni poniznom i radosnom sigurnošću onoga koji je pronađen, kojega je istina, to jest Krist, zahvatio i promijenio te nismo u mogućnosti ne navješćivati ga (Papa Franjo, Rio de Jeneioro, 27. lipnja 2013).
Ovu potrebu da idemo, da izađemo – ponukani Duhom – papa Franjo je više puta naglašavao, već od samog početka svoga pontifikata. Prisjetite se da je tijekom Mise, 14. ožujka 2013. u Sikstinkskoj kapeli, dan nakon svog izbora za Vrhovnog Svećenika, rekao da u čitanjima toga dana vidi nešto zajedničko: potrebni pokret za Crkvu danas. Pokret u hodu; pokret u izgradnji Crkve; pokret u ispovijedanju. Ove tri riječi (hoditi, graditi, ispovijedati) bile su predmet meditacije jednostavne u iznošenju, ali duboke u značenju. A Sveti Otac je naglasio da je u hodu glavna zadaća koju Duh Sveti danas povjerava Crkvi.
Istina, ove je misli već predložio Kardinalima sudionicima Konklava (nakon odreknuća Benedikta XVI.), malo prije svoga izbora za Petrova Nasljednika. „Evangelizacija pretpostavlja za Crkvu ‘paresiju’ (parresìa), izlazak iz same sebe. Crkva je pozvana izaći iz same sebe i poći prema periferijama. Ne samo onim zemljopisnim, nego i onim životnim (egzistencijalnim): onima koje se odnose na misterij grijeha, boli… na krajnje neznanje, na odsutnost vjere, na način razmišljanja i na svaki oblik siromaštva. Ako Crkva ne izađe iz sebe same kako bi evangelizirala, postaje autoreferencijalna (samoodnosna/samodostatna) i tada obolijeva. Zla koja tijekom vremena pogađaju crkvene institucije imaju korijen u autorefererencijalnosti (samodostatnosti), u nekoj vrsti teološkog narcizma (samodopadnosti)… Autoreferencijalna Crkva želi (pretendira) zadržati Isusa za sebe, ne da Mu izaći“.
Evo nam dakle važne i aktualne poruke koja danas proizlazi iz promatranja lika velikog svetog Šimuna. Pozvani smo prepustiti se Duhu da nas pokrene. Poći putem nasljedovanja Krista, a s Njim, uputiti se prema svima, bez ustupaka, ostavljajući po strani unaprijed zasnovane svoje ciljeve. Pozvani smo da se s povjerenjem prepustimo Duhu kako bi nas oblikovao, jer on zna bolje od nas kamo i kako voditi Crkvu Kristovu.
Ponukani Duhom pozvani smo njegovati veliku baštinu Koncila koja se sastoji u iskrenoj otvorenosti prema svijetu i u autentičnom dijalogu s drugima – i s onim dalekima – s pozitivnim i konstruktivnim stavom. Dijalogu, koji daje prednost onom što je zajedničko pred onim što stvara podjele. Dijalogu, koji pokazuje iskrenu želju raditi zajedno, sa svim ljudima dobre volje, u ozračju međusobnog povjerenja. Dijalogu, u kojem iskreno nastojimo shvatiti drugoga, saslušati ga i vjerovati mu.
Glede toga, slobodan sam napomenuti da Sveti Pavao i danas prekorava, opominjući da iznad svega našeg Crkvenog pokretanja uvijek mora biti ljubav. To je princip na kojem se valja trajno nadahnjivati, također i u poteškoćama kojih ne manjka. Samo tako doći će do toliko željenih rješenja društvenog sklada, omogućit će se pronalaženje suglasnosti među različitim stranama, na temelju onoga što im je zajedničko; i radi zajedničkog dobra, odreći se beznačajnih elemenata ne odstupajući pritom od temeljnih stavova i uvjerenja kojih se drže u svom društvenom zalaganju.
Dobro znam da su ove smjernice Svetog Oca predmet pažljivog promišljanja ove slavne Crkve u Zadru i u Hrvatskoj. Kao Papin Predstavnik, ne mogu ne radovati se s vama. Stoga, sa svetim Šimunom uzdižem Bogu, vječnom Gospodaru života i povijesti, svoju pohvalnu i zahvalnu pjesmu. Istodobno, njemu, koji je među prvima vidio Isusa i primio ga u svoje naručje, upravljam molitvu da nas učini još više podložnima djelovanju Duha kako bismo mogli nastaviti svoj hod te, zajedno sa Svetim Ocem Franjom i čitavom Crkvom, krenuti putovima svijeta, hodeći radosno i s povjerenjem prema svima. Amen.
Crkva svetog Šimuna, Zadar, 8. listopada 2013.