BLAGDAN SV. ŠIMUNA – PROPOVIJED MONS. ŽELIMIRA PULJIĆA, PRIJEPODNEVNO SLAVLJE

PA0817671. Blagdan svetoga Šimuna koga slavimo u ovoj godini vjere vraća nas najprije našim vjerskim i biblijskim, ali i narodnim korijenima. Biblijsko izvješće veli kako su Marija i Josip donijeli Isusa u hram izvršiti ono što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon. I dok su oni to činili, ususret im dolazi časni starina, pun vjere i Duha Božjega. Ime mu je bilo Šimun, a Luka bilježi da je bio ‘pravedan i bogobojazan’. Njegove vjerničke misli bile su upravljene prema nebu i obećanju o otkupljenju sinova Izraelovih. Tom svetom starcu Duh Sveti je objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Vođen tim obećanjem on je došao u hram baš kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama. Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj Božansko Djetešce i predstavio ga kao ‘svjetlo na prosvjetljenje narodâ i na slavu puka Izraelskoga’. No, sveti je starac također predvidio kako će Mesija biti i ‘znak osporavanja’ (‘signum contradictionis’), te da će i njegovoj majci Mariji ‘mač dušu probosti’ (Lk 2, 22-35).

Okupili smo u ovom svetištu oko zemnih ostataka dragog nam sveca Šime. Na povišenom mjestu iznad glavnog oltara gledamo dva barokna anđela od bronce kako na rukama nose srebrnu raku s njegovim svetim tijelom. Uz poštovanje koja u nama budi misao da je Šimun na svojim rukama držao sveto Isusovo Tijelo, mi smo ponosni što raka, koja čuva njegove zemne ostatke, spada među najdragocjenije i najvrijednije izloške naše srednjovjekovne baštine. A burna prošlost ovoga grada i njegovih stanovnika kroz dugo razdoblje od sedam stoljeća nerazdvojivo je vezana uz štovanje starca Šimuna i plod je velike pobožnosti i štovanja prema njemu. Ne treba se onda čuditi što ga žitelji Zadra i Nadbiskupije s pravom nazivaju zadarskim Pokroviteljem.

2. I dok slavimo dan svetoga Šimuna, u mislima se prijećamo onog svečanog susreta s Mesijom u hramu. Taj svečani trenutak je nagovijestio je prije četiri i po stoljeća prorok Malahija kad je zapisao: I doći će iznenada Gospodin u svoj Hram. A pet stitina godina kasnije evanđelist Luka je to opisao gotovo istim riječima: Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kao što piše u Zakonu Gospodnjem. Podudarnost evanđelja s proroštvom potvrđuje kako Bog svoja obećanja ne zaboravlja. Evanđeosko izvješće puno je neodoljive čežnje i hramske svečanosti. Svojom mili­nom i jednostavnošću nosi nas u božićnje i bogojavljensko ozračje. No, ovaj put naglasak je Mesiji koji pohađa hram i one koji su s hra om povezani. Naime, dok u vrijeme Božića i Bogojavljenja novorođenome Bogu hodočaste ljudi, pastiri i mudraci, danas Mladi Mesija pohađa ljude, ide u susret starim ljudima, Šimunu i Ani, revnim pohoditeljima hra­ma.

Njih dvoje, dakle, u predvečerje i na zalazu svog zemaljskog hoda kliču od radosti i Bogu zahvaljuju na daru toga milosnog susreta i života. A on  kao ‘mlado sunce s visine’ (Lk 1,78), tek je na pomolu i na početku svoga mesijankog poslanja. Zahvalan svojim roditeljima, koji su ga dopratili u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu prema Mojsijevu Zakonu, širi ruke i blagoslivlje ovo dvoje staraca, revnih pohoditelja hra­ma. U ovom simboličnom događaju u hramu, koji nam Luka tako plastično opisuje, vidimo ne samo ljepotu liturgijskog čina, nego i znakovitost susret stare i mlade generacije na tom svetom mjestu. I dok osjećamo aktualnost i važnost toga čina, pitamo se koliko smo kao vjernici osjetljivi na ono što se oko nas zbiva, a daleko je od smisla i značenja Lukinoga prikaza. Konkretno: Koliko su današnji roditelji svjesni da su njihova djeca Božja svojina i vlasništvo koje im je povjereno kao skupocjeno blago?! Istina, blago im je darovano u glinenim posudama, ali koje trebaju trajno Bogu prikazivati. Koliko se očevi i majke trude primati iz Božjih ruku dar novoga života, te svakog dana upućivati molitvu Svemogućemu za dar djece?! Znaju li povesti svoju djecu u hram Gospodnji kako bi tamo s braćom u vjeri molili i s oduševljenjem pjevali: ‘U hram ćemo Gospodnji radosno ići’! Ili tu odgojnu funkciju prepuštaju slučajnim odgojiteljima: bakama, tetama i katehetama?!

3. Raspjevana duša starca Šimuna na kraju života, čuli smo, moli i zahvaljuje riječima predanja: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru u miru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje. Štoje potaklo Šimu da izgovori ovaj dirljivi labuđi pjev? Što ga je dirnulo pa je dao oduška srcu svome? Najprije, ganula ga je nazočnost mlade obitelji koja dolazi u Hram i prinosi Bogu svoga Prvorođenca. Koga ne bi dirnule bezazlene oči djeteta koje roditelji prikazuju Bogu?! Posebice pak dirnula ga je činjenica što mu je bilo objavljeno da neće umrijeti prije nego vidi Mesiju. I, evo, došao je taj čas. Zbog toga zahvalna srca i ozarene duše pjeva i moli. Ovdje bismo mogli postaviti još neka konkretna pitanja. Znaju li suvremene obitelji obići s djecom svoje stare, djedove i bake, i obradovati ih češće dječijom radošću i spontanošću?! Kakav je općenito naš stav prema starijoj populaciji? Imamo li vremena i srca da ih obiđemo, pomognemo u njihovim potrebama ili barem upitamo, kako su?! U godini koja je pred nama posvetit ćemo osobitu pozornost pastoralu obitelji.

Zato ćemo se češće obraćati Bogu, koji je htio da njegov postane čovjekom i bude članom ljudske obitelji, neka blagoslovi naše obitelji koje su utemeljene sakramentom ženidbe i posvećene darom života. Neka pomaže da naši očevi i majke budu vjerni u ljubavi, postojani u molitvi i gorljivi u djelima dobrotvornosti. A djeci neka daruje duha zahvalnosti prema roditeljima i potrebnu poslušnost prema svima koji im dobro žele. Neka nam starac Šimun i naš osobiti Pokrovitelj pomogne pomognu da ne zaboravimo tu važnu dimenziju susreta generacija kako bismo riječju i primjerom svjedočili svoju vjeru, te mogli u trajnom zajedništvu Katoličke Crkve uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira ovdje na zemlji, a u nebu vječno spasenje. Amen.

 Crkva Sv. Šime, 8. listopada 2013.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup