Čovjek čezne za vječnošću
1. Nakon što smo proslavili svetkovinu Svih svetih, Crkva nas danas poziva spomenuti se svih vjernih mrtvih, upraviti svoj pogled prema tolikim licima koja su nas prethodila i koja su završili zemaljski put. Ovih dana odlazimo na groblje i molimo za drage osobe koje su nas ostavile. Našim pohodom želimo još jednom izraziti ljubav i blizinu i sjetiti se onog članka Vjerovanja koji zbori o općinstvu svetih i uskoj vezi koja postoji između nas koji kročimo ovom zemljom i brojne braće i sestara koji su već prispjeli u nebo. Na njihovim grobovima naviru nezaboravna sjećanja. Usprkos tomu mi vidimo kako je često smrt postala tabu tema koju se rado otklanja iako se tiče svakog od nas, u svakom vremenu i prostoru. Pred misterijem umiranja nesvjesno tražimo nešto što će nam probuditi nadu. I dok obilazimo grobove naših pokojnika i čitamo njihove natpise, mi zapravo hodimo stazom smrti koja je put nade obilježen znakom vječnosti.
No, ako je taj hod obilježen znakom vječnosti, zašto onda osjećamo strah pred otajstvom smrti? Kako to da se određeni dio ljudi ne prihvaća i ne vjeruje kako izvan smrti išta postoji? Nije lako na to odgovoriti jer gledanja su različiti, a odgovori brojni. Moglo bi se uopćeno reći da se plašimo smrti jer nas muči putovanja prema nečem što je neizvjesno, prema ciljevima koje ne poznajemo. Zbog toga teško prihvaćamo da sve lijepo i veliko, što smo učinili tijekom života, iznenada nestaje u bezdanu ništavila. Plašimo se smrti jer znamo da postoji sud o našim djelima; postoji Netko tko će procijeniti kako smo proveli svoj život.
2. Spomen svih vjernih mrtvih podsjeća nas kako, putujući ovom zemljom, hodamo stazom smrtnom. Blago nama ako vjerujemo da je ona obilježena znakom vječnosti. Jer, ako se ograniči čovjeka isključivo na ovozemnu horizontalnu dimenziju, život će izgubiti svoj duboki smisao. Čovjeka se, naime, može shvatiti i objasniti samo ako postoji neki Stvoritelj koji nadilazi smrt, prostor i vrijeme. Bog, koji je stvorio svijet i približio se čovjeku, objavio je kako je on “uskrsnuće i život; pa tko god živi i vjeruje u njega neće umrijeti nikada” (usp. Iv 11, 25-26). To su vrlo utješne riječi koje nam bûde nadu u život ‘s druge bande’. Osobito su u ovom smislu znakovite Isusove riječi njegovim učenicima da se “ne uznemiruje srce njihovo, jer u domu Oca njegova ima mnogo stanova, kamo je on najavio poći i pripraviti im mjesto” (Iv 14, 1-2). Sve to pokazuje, braćo i sestre, da nam je Bog postao dostupan i blizak. Toliko je ljubio čovjeka i svijet, da je “dao svoga Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16).
3. Svojom smrću i uskrsnućem on je otvorio i nama vrata vječnosti. Njemu, Dobrom Pastiru duša naših možemo se povjeriti bez imalo straha. Pohod grobljima, gdje očitujemo našu naklonost i ljubav pokojnicima, prigoda je obnoviti našu vjeru u vječni život. Uzdignuti križevi na grobovima naših pokojnika, gdje će zapaliti svijeće, govore da su i oni živjeli za takvu vječnost, te svoj ovozemni hod istrošili u nadi, vjeri i ljubavi. Okrenuti čelom prema nebu oni nam danas s Pavlom poručuju: ‘Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade…’ (1 Sol 4, 13).
Zahvalni smo Bogu za veliku milost vjere kojom ćemo ‘kad se probudimo Boga gledati’. Učvršćujmo jedni druge u toj spoznaji kako smo ovdje prolaznici i putnici. Pa s Augustinom ponavljajmo: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine’. I priključimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih koje pada nice pred prijestoljem Svevišnjega pjevajući: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!’
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, petak, 1. studenoga 2013.