Tradicionalni susret bogoslova Zadarske nadbiskupije uoči početka nove akademske godine održan je od srijede 18. do petka 20. rujna u franjevačkom samostanu Svete Marije Bezgrešne u Karinu. Osmoricu bogoslova nagovorima i duhovnim sadržajem vodili su don Josip Lenkić i don Dario Tičić. Lenkić je predstavio pismo pape Benedikta XVI. upućeno bogoslovima i sjemeništarcima, pod nazivom ‘Svećenik mora biti Božji čovjek’. U pripremi za poslanje na njivi Gospodnjoj, potaknuo ih je na svijest pripadnosti zadarskoj Crkvi. Tičić je predstavio uputu Kongregacije za bogoštovlje, ‘Redemptionis Sacramentum’. Ta uputa, objavljena na Blagovijest 2004. g. za pontifikata Ivana Pavla II., govori o poštivanju euharistije, naglašava propise koji se ne obdržavaju u praksi te upozorava na zlouporabe proizašle iz krivog tumačenja slobode. Tičić je opisao liturgijski vid štovanja euharistije, jer je prisutno pogrešno shvaćanje kreativnosti u liturgiji. „U euharistiji je realna prisutnost Isusa Krista te joj je potrebno vratiti dostojanstvo kroz naš odnos, pobožnost i poštovanje, slaviti je sa živom vjerom“ istaknuo je Tičić. U četvrtak 19. rujna bogoslove je pohodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predvodeći molitvu Srednjeg časa i ohrabrivši ih na putu svećeništva. Uz svakodnevnu molitvu časoslova, krunice, vrijeme za vlastito promišljanje i razgovore, bogoslovi su posjetili i župe Novigradskog i Benkovačkog dekanata: Benkovac gdje je u župnoj crkvi Rođenja BDM slavljena misa, Medviđu, Obrovac, Pridragu i Novigrad.
U Pismu bogoslovima objavljenom u Vatikanu 18. listopada 2010., na blagdan sv. Luke, umirovljeni papa Benedikt XVI. piše da su sjemenište i bogoslovija zajednice na putu prema svećeništvu, a to znači da se svećenik ne postaje sam od sebe. Potrebna je zajednica učenika, zajedništvo onih koji žele služiti zajedničkoj Crkvi. Lenkić je temeljem Pisma predstavio elemente važne u sazrijevanju na tom putu. Smisao molitve je produbljivati dodir s Bogom. Bog se osobno daje u sakramentu po opipljivim stvarnostima. Središte našeg odnosa s Bogom je euharistija. Treba je slaviti svim srcem, uranjajući u to otajstvo svakog dana. Važan je i sakrament pokore koji nas uči promatrati sebe Božjim očima, biti iskren prema sebi i vodi poniznosti. „Važno je boriti se protiv ravnodušnog mirenja s činjenicom da smo jednostavno takvi. Važno je ne posustati, ne podleći skrupuloznosti, u zahvalnoj svijesti da mi Bog uvijek iznova oprašta. Time što se meni oprašta, učim opraštati drugima. Time što prepoznajem svoju duhovnu bijedu, bit ću tolerantniji i imati više razumijevanja za slabosti mog bližnjega“ poručuje papa. Potiče buduće svećenike da budu osjetljivi za pučku pobožnost, različitu u kulturama, a opet sličnu, jer je ljudsko srce isto. Iako pučka pobožnost teži i vanjštini, pogrešno je odbacivati je, jer je preko nje vjera ušla u srce ljudi, postala je dio njihovih osjećaja i običaja. Po njoj je vjera ‘opipljiva’, veliko je blago Crkve i čini nas Božjim narodom.
Vrijeme u bogosloviji je i vrijeme studiranja, kršćanska vjera ima i intelektualnu dimenziju. To je i vrijeme ljudskog sazrijevanja. Svećenik druge prati na putu života i treba dovesti vlastito srce i um, razum i emocije, tijelo i dušu u ravnotežu, biti ‘potpuna’ osoba. U taj kontekst ulazi i integracija spolnosti u cjelovitost osobe. „Spolnost je Stvoriteljev dar, ali i zadaća vezana uz vlastiti ljudski razvoj. Ako nije integrirana u osobu, spolnost postaje prosta i destruktivna. Danas to vidimo na brojnim primjerima u društvu u kojem živimo. U najnovije vrijeme smo s velikom žalošću morali ustanoviti da su svećenici seksualnim zlostavljanjem djece i mladih dali iskrivljenu sliku o svećeništvu. Umjesto da ljude vode do zrele ljudskosti i budu im primjer, svojim su zlostavljanjem prouzročili uništenja zbog kojih osjećamo duboku bol i žalost. Zbog svega toga kod mnogih ljudi, a možda i kod vas samih, može se javiti pitanje je li dobro postati svećenik, ima li život u celibatu smisla. No, zlostavljanje, koje snažno osuđujemo, ne može obezvrijediti svećeničko poslanje, koje i dalje ostaje jako i čisto. Hvala Bogu, svi mi poznajemo osvjedočene, vjerom prožete i izgrađene svećenike, koji svjedoče vidljivo da se takvim životom, upravo u celibatu, može postići istinska, puna i zrela ljudskost. To što se događalo treba nas učiniti još budnijima i opreznijima, upravo zato da tijekom priprave za svećeničko zvanje pomno preispitujemo sami sebe, pred Bogom, je li to Božja volja za mene. Zadaća je duhovnika, ispovjednika i pretpostavljenih da vas prate i da vam pomažu na tom putu prosuđivanja“ poručuje Benedikt XVI., prizivajući dopuštenje da ih Krist uvijek iznova pročišćava.
Lenkić je podsjetio i da su danas počeci svećeničkog poziva različitiji nego prije. Često se odluka o zvanju donosi nakon završenog školovanja, u zajednicama i pokretima koji pomažu zajednički susret s Kristom i Crkvom. Bogoslovija kao zajednica je važna jer je iznad raznih oblika duhovnosti. Papa ističe da su pokreti veličanstvena stvar, cijeni ih i voli kao dar Duha Svetoga Crkvi, no treba ih vrednovati prema otvorenosti njihovih članova za zajedničku Katoličku crkvu koja je usprkos raznolikosti jedna. Na bogosloviji kandidati uče jedni s drugima i jedni od drugih. U suživotu se uče velikodušnosti, uzajamno se podnose ali i jedni druge obogaćuju te svatko zajednici donosi svoje posebne darove. Ta je škola tolerancije, uzajamnog prihvaćanja i razumijevanja u jedinstvu Kristova Tijela jedna od važnih sastavnica u godinama bogoslovije, prenio je poruku umirovljenog pape Benedikta XVI. don Josip Lenkić.
Ines Grbić