„Srcem vjerovati, ustima ispovijedati (Rim 10,10) – Povezanost sadržaja i čina vjere – otkriti sadržaj vjere koji se ispovijeda, slavi, živi i moli i razmišljati o samom činu vjere“ tema je izlaganja dr. Ivana Bodrožića na 37. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije održanom u srijedu 4. rujna u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. „Vjera i srce su životno povezani. Iz toga slijedi istinsko pravo svjedočanstvo. Prema biblijskim tekstovima, ne može se govoriti o vjeri, ako se ne vjeruje srcem. Vjernost i pošteno srce idu zajedno. Božji narod nije bio uvijek vjernog srca. Vjera i srce idu zajedno. Naše srce je stvoreno da ostvari odnos povjerenja sa živim Bogom. Da u međuljudskim odnosima svjedoči o tom povjerenju. Srce iziskuje vjernost“ rekao je Bodrožić, dodavši da je najgore kad srce izgubi vjeru u Boga. Mlakost i necjelovitost srca su velika pošast u životu vjere. „Srce je simbol i slika cjelovite vjernosti koja nije puka formalnost. Ne reći ‘Vjerujem’, a iza toga nema cjeline života. Izvanjsko ispovijedanje nije dostatno, ako ga ne prati istinsko zajedništvo srca s Bogom. Učinak vjere ne događa se samo na razini s Bogom, nego i na razini s ljudima. Moć vjere u Krista Uskrsloga se ostvaruje i u horizontalnoj datosti, međusobnom životu i zajedništvu. Živo vjerovati znači vjerovati srcem, cijelim svojim bićem. Srce se slikovito odnosi na cjelinu života. Ako se srce odmetne od Boga živoga, postaje tragedija, opačina, nevjera“ upozorio je predavač, istaknuvši potrebu poznavanja sadržaja koji nam je dan, opseg Božjeg života koji prihvaćamo. „Usvajanje sadržaja vjere i doživljaja pred Bogom znači srcem vjerovati. Ustima ispovijedati znači biti djelotvoran u svijetu, da me drugi vidi da sam rekao da sam vjernik, i da djelima to potvrđujem“ naglasio je Bodrožić.
Predavač je temeljem biblijskih tekstova i iskustava prve kršćanske zajednice opisao što je za njih značilo srcem vjerovati i ustima ispovijediti, kako bi nama ostavili veliko nasljeđe i obvezu da činimo isto tako. Upozorio je kako u svijetu vlada veliki vjerski formalizam, čin vjere se samo formalno zadovolji, a ne gleda se na sadržaj i svjedočanstvo koje bi trebalo ostaviti svojim životom. U svijetu mišljenja postoji veliki relativizam, ne smatra se da postoji prava ili apsolutna istina, istinski sadržaj u koji treba vjerovati. Svatko ima svoje mišljenje, niječe se prava, apsolutna istina, pa se privatno mišljenje, privatan stav i uvjerenje, uzdiže u rang neke vrste istine. Zato se kaže da svatko ima svoju istinu ili da svatko ima pravo na svoju istinu. „Takva uvjerenja se uzdižu na razinu vjere. Kad kažemo da netko vjeruje, to nije i čin vjere. To je sadržajnije, temeljitije, uzvišenije. Imati mišljenje o Bogu ne znači i čin vjere. Pravdamo se da svatko ima pravo vjerovati što hoće. No takav stav nije vjera. To su privatna mišljenja i uvjerenja koja nemaju veze s biblijskim pojmom vjerovati. U takvom činu se ne uspostavlja pravo zajedništvo s Bogom“ rekao je Bodrožić, dodavši da pojam vjerovati rabimo iskrivljeno i pogrešno. To se odražava i na svećenike i vjeroučitelje, koji također prihvaćaju to kao gotovu datost – svatko ima pravo, pa se rabi termin ‘vjerovati’.
„Čin vjere treba biti ključ našeg života, mora biti svjedočen, prepoznat. Taj čin nas mora preporoditi i učiniti da budemo svjedoci u svijetu u kojem živimo. U vjeri nije riječ o tehnikama, disciplini. Potreban je istinski doživljaj Boga, kad stajem pred Boga, a Bog ulazi u moj život. To je istinski čin vjere, pravo zajedništvo na koje smo pozvani. Kod čina vjere moramo govoriti o stvarnom zajedništvu s Bogom koji staje pred nas i očekuje da ga prepoznamo. Vjera nije isječak, ona mora zahvatiti cijelo ljudsko biće. Ta se riječ ne smije rabiti kao neko privatno nahođenje, zanemarujući stvarnost živoga Boga ispred nas“ rekao je Bodrožić. Glede stava kako svatko ima pravo na uvjerenje, predavač je rekao da vjera ne može biti vrsta privatnog stava i mišljenja, nego mora dopustiti živom Bogu da uđe u naš život, da me taj događaj preobrazi i da ga posvjedočim. Tu se događa dinamizam primljen iz iskustva Boga i onoga što smo posvjedočili. Upozorio je na raskorak u životu, između onoga što kažemo da vjerujemo i onoga što vjerujemo. „Raskorak nastaje jer se ne vjeruje svim srcem. Jer Bog nije zahvatio osobu na cjelovit način. Vjeruje se parcijalno, površno, privremeno, ne cjelovito kao što Bog koji nas zahvaća i očekuje. Čin vjere se vidi i vani pred ljudima. Treba ga se vidjeti u svijetu. To je čin kojim se pouzdajem u Boga. To spašava, ako smo izgovorili da smo kršćani i djelima to potvrdili, to je iskustvo spasenja. Na takvo ispovijedanje nas pozivaju i pobudnica ‘Porta fidei’ i dinamizam života. Otvorimo otajstvu vrata svoga srca koja uvijek moraju biti vrata vjere. Srce je stožerno, kako bi vjerovalo, kako bi cjelina našeg života prionula uz Boga. Da bismo darom vjere i Božje prisutnosti bili odvažni i postojani svjedoci u svijetu u kojem živimo. Da bismi mi koji smo Boga iskusili pomogli i onima kojima smo poslani. Da sami otvore vrata svoga srca u susretu sa živim Bogom živim“ rekao je Bodrožić, zaključivši: „Čin vjere je istovremeno osobni i zajednički. Od vremena kad je za mnoge bio osoban, ali su bili spriječeni svjedočiti javno u zajednici vjernika i društvu, dolazimo do obrnute situacije: sakramentima se pristupa kao javnom činu, sudjeluje se na javnim manifestacijama, ali nema osobnog razumijevanja i prihvaćanja vjere. Čin vjere je uvijek ‘Ja vjerujem’, ali taj ‘Ja vjerujem’ se izgovara u zajednici vjernika, ne privatno.
Ines Grbić