37. katehetski dan Zadarske nadbiskupije u srijedu 4. rujna u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru počeo je misnim slavljem koje je u župnoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Susret je okupio svećenike, redovništvo, bogoslove i vjeroučitelje nadbiskupije koji su nakon izlaganja dr. Ivana Bodrožića u skupinama razmatrali pastoralnu praksu teme Katehetskog dana: „Srcem vjerovati, ustima ispovijedati (Rim 10,10) – Povezanost sadržaja i čina vjere – otkriti sadržaj vjere koji se ispovijeda, slavi, živi i moli i razmišljati o samom činu vjere“.
U propovijedi mise mons. Puljić je rekao kako Crkva koja želi obasjati svijet Kristovim svjetlom ne dolazi iz mita s nepoznatim izvorom. Njen izvor je poznat i utemeljen na povijesnoj osobi Isusa Krista, Bogočovjeku rođenom u Betlehemu i odraslom u Nazaretu. Crkva dolazi iz otajstva utjelovljenja, ali i iz žrtve križa i uskrsne zore. Na tom temeljnom događaju počiva Crkva i bez njega ne bi postojala, istaknuo je mons. Puljić, dodavši da je Crkva zajednica vjere božanskog porijekla, kojoj je smisao i poslanje odredio Krist kao početnik i dovršitelj vjere. „Isus nije utemeljio Crkvu da bude sama sebi svrhom, nego da živi u svijetu, da donosi rod. Poslana je svakom čovjeku i svim narodima, zato su njeni članovi odgovorni za njeno poslanje. Svi su dužni biti sol zemlje i svjetlost svijeta. Time je Isus postavio zahtjev za sva vremena – onima koji rade u tvornicama, na njivama, u školi. Isus želi da njegova svjetlost sjaji u laboratoriju gdje se istražuje i u sredstvima javnog priopćavanja. Gdje god vjernici žive i djeluju: u kulturi, ekonomiji, politici i bilo kojem zvanju, imaju biti dosljedni svojoj vjeri i savjesti. Dužni su biti subjekt društvenih zbivanja s ljudima koji se trude oko pravde, slobode i općeg dobra“ rekao je nadbiskup.
Istaknuo je da da se Crkva kao institucija ne može vezati uz nitijednu političku stranku. Ona čuva svoju slobodu poslanja, želi biti i ostati slobodna Crkva u slobodnom društvu. „Njena odvojenost od stranačkih opredjeljenja ne znači da je odvojena od svijeta i ravnodušna prema sadržajima koje nude politički programi. Dapače, ima dužnost i zadaću programe ocjenjivati i vrednovati s moralnog gledišta. Demokracija otvara Crkvi i vjernicima slobodu djelovanja i svjedočenja za sve što je pravo, istinito i dostojno čovjeka. Zato valja jačati svijest i odgovornost kod vjernika laika. O njihovom stavu, vjeri i izboru često može ovisiti budućnost i sudbina društva i naroda. To osobito ističe Sabor u dekretu o laicima kad kaže da je velika odgovornost i djelovanje vjernika laika u svijetu“ istaknuo je mons. Puljić.
Lice Crkve često je poškropljeno krvlju njenih svjedoka, rekao je nadbiskup, istaknuvši mladog svećenika Miroslava Bulešića kojeg su komunisti ubili prije 66 godina u 27 godini života i nepunoj petoj godini svećeništva. „Crkva živi i od otajstva križa. Isus je jasno najavio apostolima: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite; ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). Crkva se prepoznaje u sličnosti trpljenja s njenim utemeljiteljem Kristom. Brojni pape, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici trpjeli su poniženja i mučenja samo zbog svoje vjere“ rekao je mons. Puljić, podsjetivši na nepravedne sudske procese, zatvaranje i logore, odakle se mnogi nikada nisu vratili. „Zašto sve to? Otkud tolika mržnja na Crkvu? Zašto su je smatrali tako opasnom? Ta velika tajna ima svoje jedino tumačenje u Kristovu križu i uskrsnuću. To je patnja koja otkupljuje, posvećuje i oslobađa. A umiranje postaje zalogom uskrsnuća. Zato Crkva ljubi i kad je mučena, moli i kad je progonjena. Gospodin nalaže: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi Oca koji je na nebesima”“ rekao je nadbiskup, citirajući teologa Henri de Lubaca: Razmišljajući o patnjama Crkve i njenom poniženom i iznakaženom licu, osjećam potrebu da je ljubim dvostruko jače.
„Ljubiti Crkvu kao svoje biskupsko geslo imao je moj predšasnik mons. Ivan Prenđa. Ljubimo Crkvu kao svoju duhovnu Majku. Ona nas je rodila, a kao djecu Božju odgaja nas za baštinu vječnog života. Ljubimo Crkvu jer ona je Isusovo otajstveno produljenje u svijetu. Po njoj i u njoj Krist nastavlja svoje poslanje. Ona ne prestaje objavljivati ljudima Isusovu muku i smrt, dok On ne dođe. Uskrsnuli Gospodin daje joj snagu da strpljivo i s ljubavlju svladava sve žalosti i teškoće, nutarnje i vanjske. S vjerom i predanjem kako je to prije 66 godina učinio sluga Božji Miroslav Bulešić“ zaključio je mons. Puljić.
U uvodnoj riječi Katehetskog dana nadbiskup je opisao okolnosti stradanja i životne situacije budućeg hrvatskog blaženika Bulešića, pročitavši svoju okružnicu ‘Miroslav Bulešić – mučenik krizme i zaštitnik Istre’. Zahvalio je umirovljenom porečko-pulskom biskupu Ivanu Milovanu koji je započeo njegov proces beatifikacije i otkrio taj svijetli lik hrabrog svećenika hrvatskom narodu.
Temu Katehetskog dana sudionici su u skupinama obradili tragom sljedećih dimenzija: liturgijska: razmatralo se što učiniti da liturgijsko slavlje kao vrhunac izričaja uvjerenja ne bude samo formalizam, kako uključiti vjernike u plodno slavljenje, da bude odraz žive vjere i vrhunac doživljaja vjere, trenutak aktivnog iskustva Božje prisutnosti. Sakramentalna: je li sakramentalni čin evangelizacijski ili tradicionalni događaj, što učiniti da bude događaj sa snagom i dometom koji mu daje Gospodin? Jesu li vjernici samo pasivno primili sakramente, a da nikad nisu doživjeli da imaju instrumente Božje ljubavi u rukama te nastavljaju živjeti kao da ih nisu primili? Kako se boriti protiv servisiranja u Crkvi? Pastoralno-župna: Je li župa začahureno mjesto ili može postati mjesto evanđeoskog i misionarskog navještaja, apostolata? Je li župa mjesto sustavne ili prigodne i sporadične katehizacije? Molitveno-duhovna: Što učiniti da obitelj i župa budu mjesta molitve. Obiteljska: Je li u obitelji naviještena vjera na dostatan način, kako vjera može pomoći učvršćenju braka, obitelji? Karitativna – ljubiti bližnjega svim srcem: vjera mora biti ljubavlju djelotvorna. Pokazujemo li dovoljno osjećaja za potrebne, kako su župe angažirane za najugroženije, siromašne, bolesne? Može li caritas postati čin vjere i aktivne skrbne ljubavi, a ne prostor varanja ili čin kojim se nekoga rješavam? Kultura, mediji, politika: Jesmo li dorasli novim sredstvima komunikacije, kako vrednovati vrijedno u društvu i one koji su vrijedni, pa i kad ne dijele našu vjeru? Možemo li privući takve iskrene i poštene, u traženju smisla života? Nakon radionica uslijedio je izvještaj o radu u skupinama s najvažnijim zaključcima.
Ines Grbić
