1. Drago mi je što u ovoj prigodi u Rakovici, gdje se svake godine slavi sveta Jelena na župnoj razini, mogu sudjelovati skupa s mjesnim biskupom Bogovićem, uzoritim kardinalom Bozanićem, riječkim nadbiskupom Devčićem, šibenskim biskupom Ivasom sa svećenicima i vama braćo i sestre u Kristu na ovoj proslavi koja prelazi granice ove župe i biskupije. Okupili smo se obilježiti ovu veliku 1700. obljetnice „Milanskog edikta“ kada je nakon tri stoljeća žestokih progona u Rimskom carstvu Crkva konačno dobila slobodu. Čestitamo mons. Bogoviću što je ovu župnu proslavu sv. Jelene digao na nacionalnu razinu i povezao s godišnjim spomenom majke cara Konstantina koji s drugim tetrarhom Licinijem 313. u Milanu potpisao tkzv. „Milanski edikt“. Tri su bitna elementa iz tog dokumenta kojeg su potpisali dvojica slavnih vladara, Konstantin i Licinije, a označile su pravu prekretnicu u povijesti kršćanstva:
– Štovanje koje se prinosi Božanstvu, pišu dvojica vladara, zaslužuje našu prvotnu pozornost, pa je pravedno kršćanima i svima ostalima dati slobodu da slijede religiju koju hoće.
– Naša je želja da sve osobe, koje su došle u posjed imovine kršćana, to njima vrate bez odgađanja, te ne traže za to novac ili drugu cijenu.
– A da bi ovaj edikt bio svima poznat, te postigao uspjeh u korist javnog dobra, valja providjeti da se dokument objavi i posvuda bude izložen kako ne bi nikomu promakle njegove odredbe i značenje.
Tri su dakle bitna elementa Milanskog edikta: Sloboda religije, uvažavanje privatnog vlasništva, te promicanje općeg dobra u društvu. Oni su i danas vrlo važni i aktualni, kako u Europi, čiju je povijest spomenuti dokument obilježio, tako i diljem svijeta.
2. Dobio sam domaću zadaću da u ovoj prigodi predam upaljenu uljanicu biciklistima koji će je odvesti do Milana gdje je edikt potpisan. Ova uljanica prema stručnoj analizi potječe iz vremena cara Konstantina, a pronađena je u blizini našeg Siska. Upaljena uljanica simbol je vjere koja tinja ili bukti u srcima ljudi. Ova pak uljanica iz davnih vremena svjedoči da je vjera u ovim krajevima, kao uostalom i u drugim dijelovima Europe, prolazila Scile i Haribde, te imala svoje uspone i padove. Mi smo ponosni što smo imali vladare, koji su na samim počecima organiziranog života na ovim prostorima, otkrili ljepotu kršćanske vjere i svjetlo koje nam od Isusa dolazi. Znali su, naime, i vjerovali kada toga Svjetla nema, sve postaje mutno i nejasno. Jer, ‘ne može se razlikovati dobro od zla, put koji vodi cilju od puta na kojem se, izgubljeni, neprestano vrtimo u krug’, veli papa Franjo u enciklici ‘Svjetlo vjere’. Vjera koju nam Bog dariva svijetli u našem hodu i predstavlja putokaz na našem životnom putu.
Istina, to je svjetlo stiglo u ove krajeve po prvim Pavlovim učenicima koji su prokrstarili Dalmacijom. Ono je, dakle, memorija, sjećanje, spomen i uspomena na Isusa i njegovo djelo kojim je očitovao svoju neograničenu i pouzdanu ljubav prema ljudima. No, Isusovo djelo nije samo sjećanje i draga uspomena prošlosti. Ono je i zalog i buduće slave. Budući da je Krist uskrsnuo i smrt pobijedio, on nas privlači i preko granica ovozemnoga života. Vjera dakle dolazi ne samo iz prošlosti, nego i iz budućnosti. Ona nam otvara velika i široka obzorja. Izvodi nas iz našega ‘izoliranog ja’ i vodi nas u prostranstva i širinu zajedništva. Jer, tko vjeruje nije nikada sam, tumačio je veliki papa Benedikt XVI. kad je išao u pohode svojoj rodnoj Bavarskoj (2006.). Neka i ova upaljena uljanica iz davnih vremena progovori nama i svijetu kako nam je svjetlost vjere neobično važna; danas kao i jučer. I dok nam ona svjedoči o uspješnom prijenosu njezinoga svjetla kroz prošla stoljeća, neka se njezin plamen nikada ne ugasi kako bi nam osvjetljavao i dane naše budućnosti. Tako neka bude.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Rakovica, 18. kolovoza 2013.