Svećenik djeluje u ime Krista – ‘in persona Christi’
(Posveta ulja u zadarskoj katedrali, 28. ožujka 2013. u 9 sati)
Uvod
Braćo svećenici, redovnice i redovnici. Braćo i sestre u Kristu.
Od srca vas pozdravljam u prigodi liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana rođenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana. Posebice pozdravljam krizmanike iz Sali koji su jutros rano krenuli i, evo, stigli na ove obrede. U ovoj liturgiji sjedinjujemo se s Kristom koji je vječni i neprestani izvor našeg svećeništva. U skromnosti i zahvalnosti srca razmišljamo o divnom Božjem daru da jesmo ovo što jesmo, iako toga nismo dostojni. Prisjećamo se također i svih onih dragih i značajnih ljudi koji su nam pomagali, molili se za nas i pratili nas na svećeničkom putu. Liturgija Posvete ulja preporučuje biskupima neka pozovu i potaknu prezbitere da javno obnove svoja svećenička obećanja kako bi odgovorno dijelili svete Tajne i ostali vjerni svojoj misiji i poslanju. Naime, kao poslužitelji velikog otajstva bezgranične ljubavi, oni su postali svjedoci toga velikog otajstva. Zbog toga i kliče njihovo srce s pjesnikom: Hvali Sion Spasitelja, vođu svog i učitelja, pjesmama i popijevkom!
1. Prije desetak dana, na svetkovinu sv. Josipa, nazočio sam svečanosti uvođenja u službu novoga Pape Franje. Bogu hvala što su kardinali brzo našli onoga koga je Gospodin odvijeka odabrao. Bilo je simpatično i znakovito gledati njegov prvi javni nastup kad je pognute glave prema okupljenom mnoštvu na Trgu sv. Petra zamolio nazočne neka mole Gospodina da njega blagoslovi. Bilo je dirljivo do suza gledati okupljeni svijet kako u tišini moli blagoslov za svoga biskupa. ‘A sada, nastavio je novi Papa, započinjemo zajednički hod biskupa i naroda. Molimo jedni za druge, za čitav svijet kako bi u njemu zavladalo veliko bratstvo!
Ovo je prva Posveta ulja kojoj se povezujemo na poseban način i s novim Petrovim namjesnikom, papom Franjom, koji nas svojim osobitim stilom skromnosti i jednostavnosti potiče i poziva s pouzdanjem u Kristove riječi izvesti na pučinu. Duc in altum! Obiljem svoga neuvjetovanog milosrđa on nas poziva djelovati u njegovo ime. Njegovo milosrđe prožeto je praštanjem koje nikada ne uskraćuje kao što ga nije uskratio ni samom Petru nakon njegove izdaje. U evanđelju, naime, nalazimo kako je Petar primajući posebnu službu, doživio i posebno Isusovo milosrđe. U mislima odlazimo na obalu Genezaretskog jezera, onom čudesnom ribolovu koje opisuje evanđelist Luka (Lk 5, 1-11). Tamo je, naime, prikazano kako je Isus zatražio Petrovu lađu. I pozvao ga neka izveze na pučinu i baci mreže. Petar zbunjen ne zna što mu je činiti. Teško mu je povjerovati da bi se što god moglo uloviti, nakon besane, iscrpljujuće i bez ulova provedene noći. Ali, na Isusovu riječ ponovno kuša. I sve se mijenja. Riba je bilo toliko da su se mreže razdirale. Uspjeh je izvanredan, čudesan. Petar ne vjeruje svojim očima. Hvata ga strah i strepnja. Plaši se Isusove blizine i izgovara riječi koje su i Isusa dirnule: ‘Idi od mene, Gospodine! Grešan sam ja čovjek’ (Lk 5, 8). Još nije uspio ni dovršiti svoje mucanje o grešnosti, kad, eto, Učitelj milosrđa hrabri ga i sokoli: ‘Ne boj se, Petre! Odsada ćeš loviti ljude!’ Petar je iznenađen toplinom Isusa čudotvorca, koji njega ‘grešnika’ obasiplje darom ‘milosrđa’. Tako će Petar od običnog ribara postati ‘ribarom ljudi’, od ‘grešnika’, poslužiteljem milosrđa.
Ja sam vas izabrao…
2. Htio bih se ovdje nadovezati na geslo Pape Franje koje se dobro uklapa u ovo razmišljanje o milosrđu. Uz njegov grb blistavoga sunca sa slovima Kristovoga monograma IHS, kao znak Družbe Isusove, nalazi se zvijezda koja simbolizira Djevicu Mariju i cvijet narda koji označava sv. Josipa, zaštitnika Crkve. A njegovo geslo, ‘Miserando atque eligendo’ odnosi se na epizodu pozivu sv. Mateja: Isus ugleda carinika, pogleda ga, smilova mu se i sebi izabra, te mu reče mu: slijedi me. Naime, na blagdan sv. Mateja godine 1953. mladi je Jorge Mario Bergoglio u sedamnaestoj godini života doživio na sasvim poseban način Božju prisutnost i ljubav u svom životu. Nakon jedne ispovijedi osjetio je u srcu Božje milosrđe, koji ga je pogledom nježne ljubavi pozvao na redovnički život, po primjeru sv. Ignacija Loyolskog. Kada je izabran za biskupa, on je kao spomen na taj događaj koji je označio početak njegova potpunog predanja Bogu u Crkvi odlučio izabrati kao geslo i program života izraz ‘miserando atque eligendo’, što znači ‘smilova mu se i sebi ga izabra’. Papa Franjo je odlučio staviti to također i na svoj papinski grb kako bi istakao Božje smilovanje i milosrđe.
Uvrstiti u svoj grb moto ‘miserando atque eligendo’ znači staviti se u ulogu carinika Mateja kojeg je Isus samilosno pogledao i pozvao usprkos njegovih grijeha. Interesantno je ono što sveti Beda veli kada nastavlja tumačiti Matejev poziv, posebice ono ‘da ga slijedi’. Slijediti Krista, veli on, znači ‘ne čeznuti za zemaljskim stvarima; ne tražiti ‘prolazne zarade’; izbjegavati suvišne počasti; rado prihvaćati prijezir svijeta zbog nebeske proslave; biti svima na uslugu; mrziti nepravdu i ne nanositi je nikada i nikomu. Biti strpljiv u podnošenju teškoće, te uvijek tražiti Stvoritelja, a ne svoju slavu i čast. Sve to imati u vidu i provoditi u životu znači nasljedovati Krista. To je zapravo program Asiškoga Sirotana koji je upisan u grb i geslo pape Franje. Bit će to usuđujem se nagađati program i njegovoga služenja kao biskupa Rima i pastira sveopće Crkve.
… i poslao da budete poslužitelji milosrđa
3. Isus se, dakle, nije bojao tražiti i birati svoje službenike među grešnicima, poput Petra i Mateja carinika. Petar će postati svjestan toga, posebice u dirljivom dijalogu s Isusom nakon uskrsnuća, kada će ga Uskrsnuli tri puta upitati: ‘Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?’ (Iv 21,15). Zbog toga shvaćamo ponizni ton Petrova odgovora: ‘Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim’ (Iv 21,17). A temeljem očitovane ljubavi Petar prima službu: ‘Pasi janjce moje’, ‘pasi ovce moje’. Petrovo svjedočanstvo, braćo svećenici, sadrži dragocjeno uputstvo i za nas. Ono nas poziva i potiče živjeti dar svećeničke službe s osjećajem beskrajne zahvalnosti. Poput Pape Franje, koji je zahvalan milosnom udaru na blagdan sv. Mateja godine 1953. upisao u svoje biskupsko geslo, a sada i papinsko, riječi ‘miserando atque eligendo’, ‘smilova mu se i sebi ga izabra’. Naše zvanje nije naša zasluga. Sve je dar i milost! Iskustvo ove dvojice apostola potiče i nas prepustiti se Božjem milosrđu, te s iskrenim kajanjem njemu predati svoje slabosti i njegovom milošću krenuti putem svetosti.
Uvijek me edificiraju naše svećeničke rekolekcije i duhovne obnove. Lijepo je, naime, vidjeti kad svećenik klekne pred svećenika i traži oproštenje za svoje slabosti, grijehe i propuste. U tom činu poniznosti, svećenik poput Petra veli da nije dostojan obavljati službu koju mu je Providnost povjerila. I biva nagrađen darovima praštanja i Božjeg milosrđa. Sakrament pomirenja i odrješenja, koje dijelimo i našim vjernicima, osposobljava nas živjeti veliku i utješnu istinu da smo članovi naroda koji je ‘spašen i otkupljen’. A Isus po svećeniku, koji djeluje u njegovo ime, očituje se kao milosrdni brat i vjeran suputnik (Heb 2, 17), kao pastir koji traži izgubljenu ovcu (Lk 15, 4), kao liječnik koji iscjeljuje i krijepi (Lk 5, 31), kao učitelj koji naučava istinu i pokazuje putove Božje (Mt 22, 16).
4. Na ovaj naš svećeničku dan, dakle, zahvalimo Bogu srdačno i harno za dar zvanja i svetog svećeničkog reda po kojem smo ovlašteni dijeliti oproštenje grijeha i slaviti dar božanske ljubavi koja se u euharistiji događa. Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam je ostavio svoje simbole ljubavi i vjernosti. Taj spomen čin kojeg se danas posebice sjećamo, najdraža je i najdragocjenija uspomena. To je spomen-čin koji najavljuje novo doba, novo vrijeme, “novo nebo i novu zemlju” koji započeše u činu sebedarja na Veliki četvrtak tijekom one neza-boravne Večere Gospodnje. I to je ono što danas zahvalno slavimo i s radošću spominjemo.
Božjim promislom, braćo svećenici, nama je dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, upućivati i odgajati vjerničku zajednicu ove partikularne i svete crkve Zadarske. Svjesni svojih mana, slabosti i promašaja mi ćemo danas obnoviti svoja svećenička obećanja. Zahvalni za milosni dar služenja u njegovoj Crkvi, molit ćemo da Duh Sveti obnovi naše svećeništvo kako bismo rasli u spremnost za darivanjem i svetim služenjem, posebice po sakramentu pomirenja. Kriste Posljednje Večere i Kalvarije primi nas, koji radimo na terenu ove Zadarske nadbiskupije, i posveti nas u ovoj Godini vjere otajstvom Velikog Četvrtka. Amen !
† Želimir Puljić, nadbiskup