{"id":8040,"date":"2012-05-31T06:59:52","date_gmt":"2012-05-31T05:59:52","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=8040"},"modified":"2018-07-29T00:21:26","modified_gmt":"2018-07-28T23:21:26","slug":"nadbiskup-puljic-ususret-godini-vjere","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=8040","title":{"rendered":"NADBISKUP PULJI\u0106: USUSRET GODINI VJERE"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Nadbiskupov nagovor na susretu crkvenih pokreta i udruga, Katedrala sv. Sto\u0161ije, Zadar, Duhovski ponedjeljak i blagdan Marije, Majke Crkve, 28. svibnja 2012.<\/strong><\/p>\n

Ususret Godini vjere<\/strong><\/h4>\n

\u00a0<\/strong>I. Papino pismo i upute Kongregacije<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

1.<\/strong>\u00a0 Apostolskim pismom ‘Porta fidei’ papa Benedikta XVI. je odlu\u010dio proglasiti Godinu vjere koja\u00a0 \u0107e zapo\u010deti 11. Listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila. Istoga dana obilje\u017eit \u0107e se i dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoli\u010dke Crkve. Godina vjere zavr\u0161it \u0107e na svetkovinu Krista Kralja, 24. studenog 2013. Bit \u0107e to dobra prilika da crkvena zajednica razmi\u0161lja i ponovno otkriva zna\u010denje i svjetlo vjere, te da je jo\u0161 vi\u0161e ‘o\u017eivi, pro\u010disti, potvrdi i ispovijeda’ (Pavao VI, 1967.). Sol, naime, ne smije postati bljutava, a svjetlo skriveno (Mt 5, 13-16). Pitanje iz Isusovoga vremena ‘\u0161to nam je \u010diniti da bismo radili djela Bo\u017eja?’ (Iv 6, 28), aktualno je i danas. Papa se nada i \u017eeli da Godina bude dobra prigoda za ‘intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, na osobit na\u010din u euharistiji, koja je ‘vrhunac kojemu te\u017ei djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 9). On istodobno \u017eeli da ljudi iznova ‘otkrivaju sadr\u017eaj vjere koju ispovijedaju i slave’. I napominje kako ‘nije slu\u010dajno \u0161to su u prvim stolje\u0107ima kr\u0161\u0107ani morali napamet u\u010diti Vjerovanje’. A Katekizam Katoli\u010dke Crkve, u kojem sabrana i obrazlo\u017eena na\u0161a vjera, jedan je od najva\u017enijih plodova Drugoga vatikanskog koncila (br. 11). Papa je stoga zadu\u017eio Kongregaciju za nauk vjere da izradi smjernice kako bi se to razdoblje ‘pro\u017eivjelo djelotvornije u slu\u017ebi vjerovanja i evangelizacije’ (br. 12).<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Evo, smjernica koje su predvi\u0111ene na \u010detiri razine: Za Op\u0107u Crkva i biskupske konferencije, te za biskupiju i \u017eupe.<\/p>\n

a.<\/strong>\u00a0 \u0160to se ti\u010de razine op\u0107e Crkve i biskupskih konferencija Kongregacija predla\u017ee ‘sve\u010dani po\u010detak Godine vjere’, poti\u010de hodo\u010da\u0161\u0107a u Rim, Svetu zemlju i u marijanska sveti\u0161ta, organiziranje simpozija o Drugom vatikanskom saboru, osjetljivost za homilije, kateheze i govore Svetog Oca, te predla\u017ee neka se zavr\u0161i sve\u010dano Godina na svetkovinu Krista Kralja 2013. Na razini biskupskih konferencij\u00e2 predla\u017ee se tiskanje dokumenata Sabora, Katekizma, Kompendija (ako ih nema); promicanje televizijskih i radijskih emisija, filmova i publikacija posve\u0107enih temi vjere; svjedo\u010denje i preno\u0161enje vjere; nagovori i razmatranja o poslanju biskup\u00e2 kao u\u010ditelja i ‘glasnika vjere’. Budu\u0107i da su sveci i bla\u017eenici pravi svjedoci vjere, bit \u0107e potrebno poraditi na njihovom boljem upoznavanju, posebice doma\u0107ih svetaca. Tiskati bro\u0161ure i listi\u0107e apologetskog karaktera s odgovorima na te\u0161ka pitanja s kojima se vjernici susre\u0107u.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

b.<\/strong>\u00a0 Na biskupijskoj razini uz sve\u010dano otvorenje i zaklju\u010denje Godine vjere u katedralama, predla\u017ee se organizirati studijski dan posve\u0107en Katekizmu Katoli\u010dke Crkve, zatim katehetske susrete za mlade i one koji tra\u017ee smisao \u017eivota. Trajnu formaciju klera usredoto\u010diti na dokumente Drugog vatikanskog koncila i Katekizam Katoli\u010dke Crkve. Za akademski svijet i svijet kulture dati prigodu za kreativni dijalog izme\u0111u vjere i razuma, vjere i znanosti. Godina vjere dobra je prigoda za intenzivna slavlja vjere u liturgiji, osobitu u euharistiji.\u00a0 Katehisti neka\u00a0 predvode skupine vjernika u \u010ditanju dokumenata s ciljem da se stvore male zajednice vjere i svjedo\u010denja za Isusa. Promicati pu\u010dke misije i druge inicijative na apostolat. Kontemplativne zajednice pozvati na molitvu za obnovu vjere u Bo\u017ejem narodu i za novi polet u njezinu preno\u0161enju mladim nara\u0161tajima. Crkvena dru\u0161tva i pokreti \u0107e u suradnji s mjesnim pastirima pridonijeti da Godina vjere nai\u0111e na \u0161to \u0161iri odjek, te kreativno i velikodu\u0161no tra\u017eiti prikladne na\u010dine kako pru\u017eati svoje svjedo\u010danstvo vjere u slu\u017eenju Crkvi. Svi su vjernici pozvani \u017eivjeti dar vjere i prenositi vlastito iskustvo onima s kojima \u017eive i rade. (Sa\u017eetak rasprave na Sve\u0107eni\u010dkom vije\u0107u, 23. Svibnja 2012.)<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

II. \u00a0Milosti koja nam sti\u017eu s Koncila<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

2. <\/strong>Analiziraju\u0107i povijesni kontekst u kojem Crkva Zadarske nadbiskupije \u017eivi i djeluje mogli bismo re\u0107i kako je ono osobito po promjenama koje su se zbile na kulturnom, dru\u0161tvenom i politi\u010dkom polju, kao i na onom crkvenom. Dovoljno se prisjetiti zadnjih pedeset godina XX. stolje\u0107a: II. Svjetski rat i pora\u0107e, podizanje Berlinskoga zida, odr\u017eavanje II. Vatikanskog sabora, izbor Karola Wojtyle za Petrova nasljednika, pad komunizma, Domovinski rat i nezavisnost zemlje.. itd. To su doista velike i epohalne promjene poput onih koje se nastale nakon Tridentinske reforme ili pak nakon Francuskog ili Listopadskog veleprevrata. Nemam namjeru \u010diniti povijesnu analizu spomenutih doga\u0111aja. Iako bi nekima od njih bilo potrebito pristupiti ne samo dokumentima arhiva i povijesti, nego i o\u010dima vjere, srca i nadnaravi. Kao napr. doga\u0111aju uru\u0161avanja Berlinskoga zida. Tom vanrednom povijesnom doga\u0111aju valja pristupiti ne samo povijesno, politi\u010dki i ideolo\u0161ki, nego i milosno. Zato sam i stavio podnaslov ovom dijelu predavanja: Milosti koja nam sti\u017eu s Koncila. Jo\u0161 ih nismo u potpunosti shvatili, ni doku\u010dili. A tamo je vjerojatno iscrtana projektna dokumentacija i izgra\u0111ene skele za demonta\u017eu toga ‘zida srama u srcu kr\u0161\u0107anske Europe’. Tamo su ispisana \u010detiri velika dokumenta koji su imali ili bi trebali imati odjeka u nama, \u017eupi, biskupiji i narodu.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

a.<\/strong> Prvi i temeljni dokument govori o liturgiji koja je ‘culmen et fons’ (SC 10), vrhunac i izvor \u017eivota, pa zato zahvalno velimo da \u017eivimo u Crkvi koja slavi. Sredi\u0161nji pak doga\u0111aj jest nedjeljno liturgijsko slavlje koje se odvija na narodnom jeziku. Mi smo kao narod u tomu bili privilegirani jer smo stolje\u0107ima ‘glagoljali’ po na\u0161im \u017eupama \u0161to drugi narodi nisu mogli. (Bila su samo tri ‘sveta jezika’ na kojima je bilo dopu\u0161teno slaviti misu: latinski, gr\u010dki i hebrejski). Crkva, dakle, slavi euharistiju po izri\u010ditoj \u017eelji i odredbi Isusa Krista: “Ovo \u010dinite meni na spomen!” Apostolski spisi govore kako je prva zajednica to vjerno \u010dinila: “Bili su postojani u apostolskom nauku, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2, 42). I to se ponavlja, evo, puna dva tisu\u0107lje\u0107a. Crkva ljubomorno \u010duva sve blagoslovne geste s Posljednje ve\u010dere, te okuplja zajednicu oko stola Gospodnjeg, gdje pjeva i moli, slu\u0161a i razmatra o velikoj Tajni vjere koja izgra\u0111uje Crkvu.<\/p>\n

b.<\/strong> Uz prijevod liturgije na narodne jezike Drugi Vatikanski Sabor je ‘otvorio \u0161krinju Rije\u010di Bo\u017eje’ te na taj na\u010din o\u010ditovao kako Crkva ‘pobo\u017eno slu\u0161a Bo\u017eju Rije\u010d’ (‘religiose audiens’, DV 1). A to zna\u010di daje Bogu prvenstvo. I pti tomu slu\u0161a bra\u0107u i vapaje svijeta kako bi se posijalo Bo\u017eju Rije\u010d. Ovo je poticaj osobito navjestiteljima evan\u0111elja da se \u010de\u0161\u0107e zaustave nad svetim tekstovima, prou\u010davaju ih i razmatraju nad njima, posebice nad onima koje nudi sveta liturgija u misama i \u010ditanja u Bo\u017eanskom \u010casoslovu. Ne mo\u017eemo, naime, hraniti druge ako sami nismo upoznali ono \u010dime se hranimo.\u00a0\u00a0\u00a0<\/p>\n

c. <\/strong>Tre\u0107a stvar koju smo naslijedili od Vatikanskog Sabora jest slika Crkve kao zajednice Bo\u017ejeg naroda koja se okuplja i sabire (‘Plebs adunata’, LG 4). Ovom slikom ‘zajednice Bo\u017ejeg naroda’ istaknuto je ono \u0161to je zajedni\u010dko svakom vjerniku a utemeljeno je na dostojanstvu kr\u0161tenja po kojem smo primili dostojanstvo Bo\u017eje djece. Ne na\u0161om zaslugom, nego Bo\u017ejom milo\u0161\u0107u. Istina, rije\u010d ‘narod Bo\u017eji’ imala je u svom tuma\u010denju i poimanju odre\u0111enih pote\u0161ko\u0107a koje su povezivali s pojmom ‘demokratizma’ pa se rije\u010d ‘narod’ \u010desto uzimalo kao ‘antiinstitucionalni’ pojam, a zaboravljalo se pridjev ‘Bo\u017eji’. Crkva je, dakle, Bo\u017eji narod koji se ne suprotstavlja nekoj instituciji ili ‘eliti’. To je ‘sveti narod’ koji se okuplja i sabire duhovnim pozivom oko svetih stvari i svetih ljudi. Tu se o\u010dituje ‘harmoni\u010dna katoli\u010dka simfonija’ pa se veli da je Crkva ‘communio sanctorum’, zajedni\u0161tvo svetih kao povijesna ikona Trojstvenog zajedni\u0161tva. Zahvaljuju\u0107i upravo promociji Crkve kao Bo\u017ejeg naroda, \u010dije se zajedni\u0161tvo nadahnjuje i hrani na \u017eivotu Presv. Trojstva, na katoli\u010dkom postokoncilskom horizontu pojavljuju se nova iskustva koja valja pozdraviti i njegovati: sve vi\u0161e je trajnih \u0111akona, kateheta, liturgijskih pomo\u0107nika (\u010dita\u010da i akolita), volontera i caritasovih djelatnika, \u010dlanova raznih crkvenih dru\u0161tava i pokreta, ekonomskih i pastoralnih vije\u0107a i drugih biskupijskih tijela i \u00a0animatora. Mo\u017eda je vjerni\u010dki malo zanemareno podru\u010dje socijale i politike. No, neizbje\u017eno je uklju\u010divanje laika u formacijske procese odgoja i oblikovanja savjesti kako bi mogli dati svoj obol i doprinos u slu\u017ebi poslanja Crkve u svijetu.<\/p>\n

d. <\/strong>Stigli smo do \u010detvrtog velikog dokumenta u kojem Crkvi otkriva \u010dovjeku uzvi\u0161enost njegova poziva (GS 22). To je pastoralna konstitucija o ‘Crkvi u suvremenom svijetu’. Ovaj je dokument naj\u010ditaniji i najrazumljiviji. Opisivan je rije\u010dima ‘antropolo\u0161kog optimizma’ zbog entuzijazma kojim je bio do\u010dekan. Radost i nada (GS) je zaista donijela ne\u0161to novo i olak\u0161avaju\u0107e, a u sredi\u0161te njezinog promatranja je svijet i \u010dovjek. Iako joj prebacuju ‘duh naivnosti’, konstitucija ima nemjerljivu vrijednost, jer poti\u010de na kriti\u010dki susret s modernim mentalitetom, te na cjelovito gledanje kako na svijet tako i na \u010dovjeka. Posebice u svjetlu odnosa prema ‘novom \u010covjeku koji je umro i uskrsnuo’ za ljude. U tom kontekstu \u010dini se kako je re\u010denica iz 22. broja (koja je uvr\u0161tena na prijedlog tada mladog biskupa iz Krakowa, Karola Wojtyle) postala ‘nosivom gredom \u010detvrtog koncilskog dokumenta: <\/em>‘misterij \u010dovjeka postaje jasan jedino u otajstvu Utjelovljene Rije\u010di’. Ova ostav\u0161tina Koncila postala je posebice va\u017enom u ovo na\u0161e vrijeme kada antropolo\u0161ka pitanja dobivaju dramati\u010dne tonove zbog novih biotehnologija. No, Crkva se mora uklju\u010diti u diskusiju i poznavati ‘jezik’ svojih suvremenika kako bi bila kadra \u010ditati abecedu suvremenog \u017eivota, te izre\u0107i rije\u010di kr\u0161\u0107anske vjere.<\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

III.\u00a0 Crkva je Bo\u017eji otajstveni dar me\u0111u ljudima<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

3. <\/strong>Crkva zato nije puka skupina ljudi, dru\u0161tvo ili sindikalna udruga \u0161to se bori za svoje ciljeve. Ona je \u017eivi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti \u017eivot i du\u0161a. Ona je bo\u017eanska i ljudska stvarnost, ro\u0111ena u krvi na kri\u017eu, te nastavlja \u017eivjeti u vremenu i prostoru, kao \u00abproduljeno Isusovo utjelovljenje\u00bb me\u0111u ljudima. Na Duhove je po\u010dela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stolje\u0107a sve do na\u0161ih dana. To se otajstvo jedino vjerom mo\u017ee shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci \u0161to ih Isus izabire i \u0161alje. Kad bi otajstvo Crkve bilo mogu\u0107e \u00abznanstveno i razumski\u00bb prikazati, Crkva bi postala samo \u00abvjerskom, dru\u0161tvenom ili politi\u010dkom organizacijom\u00bb, a izgubila bi otajstvenu stvarnost \u0161to je u njezinoj b\u00eeti. Crkva nije proizvod povijesnog slu\u010daja, nego izvorni Bo\u017eji naum, Isusova zaru\u010dnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo (Ef 1, 22; 4, 15-16), Bo\u017eje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugra\u0111eni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Duljina pak i \u0161irina, visina i dubina tog otajstva mo\u017ee se obuhvatiti jedino mjerom vjere (Ef 1, 17-18). Crkva, dakle, kao Bo\u017eji naum nadilazi zemaljske zajednice i u njima se povijesno ostvaruje. Stoga Crkvu nije mogu\u0107e svesti \u00abna \u010distu povijesnu stvarnost\u00bb.<\/p>\n

Izgubila bi se time veli\u010dina Bo\u017eanskog otajstva, a nju bi se stavilo u slu\u017ebu nekih \u00abkoji postaju gospodarima njihove vjere\u00bb (2 Kor 1, 24). Nije dobro ni povijesnu zajednicu poistovje\u0107ivati s otajstvom Crkve jer bi se zajednica, prepu\u0161tena sama sebi, pretvorila u \u010disto ljudsku skupinu.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Crkva je na Drugom vatikanskom saboru, opisana kao “sjeme Bo\u017ejeg kraljevstva”, “otajstvo spasenja” koje je Bog odvijeka predvidio (LG 5), a hrani se “kruhom koji je s neba si\u0161ao” (Iv 6, 50). Euharistija, dakle, koja stvara Crkvu, izvor je milosti za pojedince i za \u010ditavu zajednicu. Ona je njezino “sredi\u0161te i vrhunac \u017eivota” (CD 30). Apostoli su to shvatili pa su “svaki dan jednodu\u0161no i postojano hrlili u hram, lomili kruh, te hvalili Boga i u\u017eivali naklonost svega naroda” (Dj 2, 46-47). U tom vidu vrlo je va\u017ena \u017eupna zajednica. Preko nje se \u010dovjek utjelovljuje u tijelo Crkve. \u010covjek, naime, ne mo\u017ee biti besku\u0107nikom. Potrebno mu je gnijezdo za du\u0161u i za tijelo, za njega i za obitelj. Potreban mu je vjerski dom, doma\u0107a vjerni\u010dka obitelj. \u017dupa tako postaje mjestom zajedni\u0161tva, njegovim uto\u010di\u0161tem i upori\u0161tem. A vjernik u svojoj \u017eupi osje\u0107a potrebu suodgovornosti, podupire zajedni\u010dke aktivnosti i rado sudjeluje u njezinu \u017eivotu. Brani i zastupa \u010dast i ugled svoje \u017eupe. Nije pasivni pripadnik, nego aktivni i odgovorni djelatnik koji ne ostaje ravnodu\u0161nim kad se radi o njezinu dobru. Znamo da je \u010dinjeni\u010dno stanje druga\u010dije. Ali, to je ideal prema kojemu treba te\u017eiti.\u00a0<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

4. <\/strong>Gledom pak na razinu vjere i \u017eupne svijesti sociolozi razlikuju \u010detiri kategorije \u017eupljana: To su oni svjesni, <\/em>uvjereni i apostolski raspolo\u017eeni katolici, zatim prosje\u010dni \u017eupljani koji se sa \u017eupom poistovje\u0107uju, ali se previ\u0161e ne zauzimaju; onda su \u00abblagdanski \u017eupljani\u00bb koji su slabo povezani sa \u017eupom budu\u0107i se pojavljuju samo povremeno, te na koncu \u00abudaljeni\u00bb, rubni kr\u0161\u0107ani koji nemaju ni \u017eupne, ni crkvene svijesti. Iako je crkvena mudrost ustanovila \u017eupu kako bi bila prikladnim sredstvom spasenja, \u017eupna je svijest nje\u017ena biljka i osjetljiva na nepovoljnu klimu. Sporo raste i lako vene. Stoga joj treba posvetiti posebnu i ustrajnu njegu. Kako sa strane \u017eupnika i drugih pastoralnih djelatnika, tako i sa strane svih \u017eupljana, kako bi bilo \u0161to manje \u00abrubnih\u00bb i \u00abpovremenih\u00bb, a vi\u0161e aktivnih i zauzetih \u017eupljana.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Tko to zapravo ljude sabrane iz vi\u0161e mjesta, razli\u010dite dobi, zanimanja i naobrazbe, ujedinjuje u jedno Tijelo? To je Duh Sveti koji ih po euharistiji sabire oko Krista uskrsnuloga. Svi oni, okupljeni oko stola Gospodnjeg, prepoznaju se kao bra\u0107a i sestre koji imaju zajedni\u010dkog Oca. “Ta jedan je Otac va\u0161, onaj\u00a0 na nebesima.. a vi ste svi bra\u0107a” (usp. Mt 23, 8-9). To je zajedni\u0161tvo bilo prepoznatljivo po tomu \u0161to su bili “jedno srce i jedna du\u0161a”, i\u00a0 “sve im je bilo zajedni\u010dko”. A euharistija stvara takvo zajedni\u0161tvo u \u017eupi i Crkvi.<\/p>\n

U sklopu ovoga razmi\u0161ljanja o euharistiji koja \u010dini zajedni\u0161tvo Crkve i stvara zajedni\u0161tvo \u017eupe, valja nam, me\u0111utim, postaviti i neka konkretna pitanja, nama \u010dlanovima pojedinih pokreta i dru\u0161tava u ovoj Nadbiskupiji. Kako izgleda na\u0161e zajedni\u0161tvo? Mogu li “stranci”, inovjerci i nevjernici prepoznati u nama znakove i plodove euharistijskog zajedni\u0161tva kako ih opisuju Djela Apostolska: \u00abBili su postojani u apostolskom nauku, lomljenju kruha, zajedni\u0161tvu molitve i dobara (Dj 2, 42)?! Opovrgava li nas praksa, jer me\u0111u nama ima podjela, nezdrava suparni\u0161tva, zavisti, ogovaranja?! A to nisu plodovi euharistijskog zajedni\u0161tva.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

5.<\/strong> Ne smijemo smetnuti s uma kako je zajedni\u0161tvo plod Bo\u017ejeg blagoslova i ljudskog napora. I ne dolazi samo od sebe. Euharistija u \u017eupi je ponuda zajednici za njezin rast i napredak. Ona mo\u017ee graditi zajedni\u0161tvo samo ako to pojedinci i zajednica \u017eele i ho\u0107e. Kao \u0161to zajedni\u0161tva nema bez euharistije, tako ga nema ni bez nas, bez na\u0161e \u017eelje, volje i spremnosti da nas euharistija preobrazi. Upravo po euharistiji zajednica druguje s Isusom i prepoznaje ga po \u00ablomljenju kruha\u00bb, poput u\u010denika iz Emausa, kojima se o\u010di otvori\u0161e, a srce im je gorjelo dok im je tuma\u010dio pisma. Euharistija, dakle, povezuje \u010dlanove zajednice. Nigdje se ljudi ne osje\u0107aju tako zajedno kao oko oltara, bez obzira na starost, podrijetlo, narodnost i rasu. Euharistija ne samo simbolizira zajedni\u0161tvo, nego ga \u010dini i stvara. Ona sabire zajednicu, a zajednica se njom hrani i raste. Stoga Apostolske upute, “Didache”, preporu\u010duju vjernicima: “Sabirite se u Dan Gospodnji lomiti kruh i slaviti euharistiju, ispovijedaju\u0107i prethodno svoje prijestupe, kako bi va\u0161a \u017ertva bila \u010dista”.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Dragi \u010dlanovi crkvenih pokreta i dru\u0161tava u na\u0161oj Nadbiskupiji!<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Mi \u0107emo ovaj na\u0161 susret zavr\u0161iti euharistijskim klanjanjem i time ispovjediti kako bez nedjelje i\u00a0 euharistije ne mo\u017eemo. Upravo onako kako su to posvjedo\u010dili oni mu\u010denici iz Bitinije koji su zbog nedjeljnog okupljanja na misno slavlje izgubili \u017eivote. Hranimo se, dakle, Bo\u017ejom rije\u010dju i euharistijom! Prou\u010davajmo bogatu ostav\u0161tinu Drugoga Vatikanskoga Sabora koje je prikazana posebice u \u010detiri velike konstitucije (o liturgiji, Rije\u010di Bo\u017ejoj i o Crkvi). Studirajmo u ovoj Godini vjere sadr\u017eaj Katekizma katoli\u010dke Crkve. I dru\u017eimo se trajno s Isusom kako bi rasla na\u0161a \u017eupna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po kr\u0161tenju. I pru\u017eimo pred drugima svjedo\u010danstvo da je Isus jedini otkupitelj \u010dovjeka. On, naime, nosi klju\u010deve povijesti, jer su njegova vremena i vjekovi.<\/p>\n

 <\/p>\n

Mons. \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n

 <\/p>\n

Duhovski ponedjeljak u katedrali, 28. svibnja 2012.
\n\u00a0na susretu katoli\u010dkih dru\u0161tava i crkvenih pokreta<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Nadbiskupov nagovor na susretu crkvenih pokreta i udruga, Katedrala sv. Sto\u0161ije, Zadar, Duhovski ponedjeljak i blagdan Marije, Majke Crkve, 28. …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":28265,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[27],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/wp-content\/uploads\/2018\/07\/grbicon-4.png","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8040"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=8040"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8040\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":28338,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8040\/revisions\/28338"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/28265"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=8040"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=8040"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=8040"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}