{"id":7961,"date":"2012-05-23T11:47:26","date_gmt":"2012-05-23T10:47:26","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=7961"},"modified":"2018-07-29T00:22:32","modified_gmt":"2018-07-28T23:22:32","slug":"porta-fidei-papino-apostolsko-pismo-kojim-se-proglasava-godina-vjere","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=7961","title":{"rendered":"PORTA FIDEI – PAPINO APOSTOLSKO PISMO KOJIM SE PROGLA\u0160AVA GODINA VJERE"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>PORTA FIDEI<\/em><\/strong><\/p>\n

Apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta XVI. kojim se progla\u0161ava Godina vjere<\/em><\/p>\n

1. “Vrata vjere” (usp. Dj 14, 27) koja vode u \u017eivot zajedni\u0161tva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga mo\u017ee prije\u0107i kada je Bo\u017eja rije\u010d navije\u0161tena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobra\u017eava. Pro\u0107i kroz ta vrata zna\u010di krenuti na put koji traje cio \u017eivot. Taj put zapo\u010dinje kr\u0161tenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem mo\u017eemo Boga nazivati Ocem, a zavr\u0161ava prijelazom iz smrti u vje\u010dni \u017eivot, plod uskrsnu\u0107a Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio u\u010diniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo \u2013 Oca, Sina i Duha Svetoga \u2013 zna\u010di vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi na\u0161eg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnu\u0107a otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stolje\u0107\u00e2 u i\u0161\u010dekivanju Gospodinova povratka u slavi.
\n2. Od samog po\u010detka svoje slu\u017ebe kao Petrova nasljednika podsje\u0107ao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom po\u010detka pontifikata napisao sam: “Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu \u017eivota, prema prijateljstvu sa Sinom Bo\u017ejim, prema Onome koji nam daje \u017eivot u punini” [1]. Nerijetko se doga\u0111a da se vjernici vi\u0161e brinu za dru\u0161tvene, kulturne i politi\u010dke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na ne\u0161to \u0161to se samo po sebi podrazumijeva u zajedni\u010dkom \u017eivota. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se vi\u0161e ne mo\u017ee uzimati zdravo za gotovo, ve\u0107 je \u0161tovi\u0161e \u010desto zanijekana [2]. Dok je u pro\u0161losti bilo mogu\u0107e prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je na\u0161iroko prihva\u0107ana u svojem podsje\u0107anju na sadr\u017eaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se \u010dini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogo\u0111ene mnoge osobe, to nije slu\u010daj u velikim podru\u010djima dru\u0161tva.
\n3. Ne mo\u017eemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I dana\u0161nji \u010dovjek mo\u017ee iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke po\u0107i na zdenac da slu\u0161a Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg te\u010de voda \u017eiva (usp. Iv 4,14). Moramo s novom rado\u0161\u0107u u srcu u\u017eivati Bo\u017eju rije\u010d, koju je na vjerni na\u010din prenijela Crkva, i Kruh \u017eivota, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi u\u010denici (usp. Iv 6, 51). Isusovo se u\u010denje, naime, i danas razlije\u017ee s jednakom snagom: “Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za \u017eivot vje\u010dni” (Iv 6, 27). Pitanje koje su postavili njegovi slu\u0161atelji: “\u0160to nam je \u010diniti da bismo radili djela Bo\u017eja?” (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: “Djelo je Bo\u017eje da vjerujete u onoga kojega je on poslao” (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se mo\u017ee definitivno prispjeti k spasenju.
\n4. U svjetlu svega ovoga odlu\u010dio sam proglasiti Godinu vjere. Ona \u0107e zapo\u010deti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a zavr\u0161it \u0107e na svetkovinu Gospodina Na\u0161ega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilje\u017eit \u0107e se tako\u0111er dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoli\u010dke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, bla\u017eeni papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatra\u017een od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje \u0107e biti stavljeno u slu\u017ebu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljuju\u0107i suradnji \u010ditavog episkopata Katoli\u010dke Crkve. Nadalje, tema Op\u0107e skup\u0161tine Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za preno\u0161enje kr\u0161\u0107anske vjere. Bit \u0107e to dobra prilika da se \u010ditavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmi\u0161ljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj \u010dasni prethodnik sluga Bo\u017eji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mu\u010deni\u0161tvo apostol\u00e2 Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvi\u0161eg svjedo\u010danstva. Zamislio ju je kao sve\u010dani trenutak za \u010ditavu Crkvu da “istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru”; on je, osim toga, htio da to bude potvr\u0111eno “na individualan i zajedni\u010dki na\u010din, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan na\u010din, ponizno i iskreno” [5]. Smatrao je da \u0107e na taj na\u010din \u010ditava Crkva mo\u0107i obnoviti “jasnu svijest o svojoj vjeri, da je o\u017eivi, pro\u010disti, potvrdi, ispovijedi” [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini jo\u0161 su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nu\u017ena. Ona je zaklju\u010dena Ispovije\u0161\u0107u vjere naroda Bo\u017ejeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadr\u017eaji koji ve\u0107 vjekovima \u010dine ba\u0161tinu svih vjernik\u00e2 trebaju biti potvr\u0111eni, shva\u0107eni i produbljivani na uvijek nov na\u010din kako bi se pru\u017ealo svjedo\u010danstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su razli\u010dite od negda\u0161njih.
\n5. U odre\u0111enom pogledu, moj \u010dasni prethodnik promatrao je tu godinu kao “posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja” [8], duboko svjestan ozbiljnih te\u0161ko\u0107\u00e2 vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tuma\u010denja. Smatrao sam da vezati po\u010detak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila mo\u017ee biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslije\u0111e ostavili koncilski oci, prema rije\u010dima bla\u017eenog Ivana Pavla II., “ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu \u010ditani na primjeren na\u010din, da ih se upozna i usvoji kao stru\u010dne i mjerodavne tekstove U\u010diteljstva unutar crkvene zajednice\u2026 osje\u0107am, vi\u0161e no ikad, du\u017enost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stolje\u0107u. U njemu nam je bio ponu\u0111en siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stolje\u0107u u koje ulazimo” [9]. \u017delim tako\u0111er sna\u017eno potvrditi ono \u0161to sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: “ako se u njegovu \u010ditanju i prihva\u0107anju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] mo\u017ee biti i sve vi\u0161e postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve” [10].
\n6. Obnova Crkva posti\u017ee se tako\u0111er svjedo\u010danstvom koje svojim \u017eivotom daju vjernici: vjernici su samim svojim \u017eivotom pozvani oko sebe \u0161iriti svjetlo Rije\u010di istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: “dok Krist, ‘svet, nevin, neokaljan’ (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je do\u0161ao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva \u2013 koja u vlastitom krilu obuhva\u0107a grje\u0161nike te je u isti mah i sveta i potrebna \u010di\u0161\u0107enja \u2013 neprestano kro\u010di putem pokore i obnove. Crkva ‘\u017eurno ide naprijed hodaju\u0107i izme\u0111u progon\u00e2 svijeta i utjeh\u00e2 Bo\u017ejih’, navje\u0161\u0107uju\u0107i kri\u017e i muku Gospodnju, sve dok on ne do\u0111e (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivo\u0161\u0107u i ljubavlju svladala svoje unutra\u0161nje i vanjske \u017ealosti i te\u0161ko\u0107e te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude o\u010ditovalo u punom svjetlu” [11].\u00a0
\nGodina vjere, s toga gledi\u0161ta, je poziv na autenti\u010dno i obnovljeno obra\u0107enje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnu\u0107a, Bog je u punini objavio Ljubav koja spa\u0161ava i poziva ljude na obra\u0107enje \u017eivota po opro\u0161tenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi \u010dovjeka u novi \u017eivot: “Kr\u0161tenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao \u0161to Krist slavom O\u010devom bi uskri\u0161en od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti \u017eivota” (Rim 6, 4). Zahvaljuju\u0107i vjeri, taj novi \u017eivot oblikuje \u010ditav ljudski \u017eivot prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnu\u0107a. U mjeri u kojoj slobodno sura\u0111uje, \u010dovjekove misli i osje\u0107aji, na\u010din razmi\u0161ljanja i vladanje postupno se pro\u010di\u0161\u0107avaju i preobra\u017eavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovr\u0161en na ovome svijetu. “Vjera ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shva\u0107anja i djelovanja koje mijenja \u010ditav \u010dovjekov \u017eivot (usp. Rim 12, 2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).\u00a0
\n7. “Caritas Christi urget nos” (2 Kor 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava na\u0161a srca i poti\u010de nas na evangelizaciju. On \u2013 danas kao i neko\u0107 \u2013 \u0161alje nas po putovima svijeta da navije\u0161tamo njegovo evan\u0111elje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privla\u010di sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravaju\u0107i joj navije\u0161taj evan\u0111elja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za sna\u017enijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova prona\u0161lo odu\u0161evljenje za preno\u0161enje vjere. U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kada se \u017eivi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da na\u0161 rad urodi plodom, jer \u0161iri na\u0161e srce u nadi i omogu\u0107uje nam pru\u017eati \u017eivo svjedo\u010danstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slu\u0161aju i prihva\u0107aju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Rije\u010d kako bi postali njegovi u\u010denici. Vjernici se, ka\u017ee sveti Augustin, “vjerom ja\u010daju” [12]. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj na\u010din. Kao \u0161to nam je poznato, njegov je \u017eivot bio stalno tra\u017eenje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije na\u0161lo spokoja u Bogu [13]. Njegovi brojni spisi, u kojima obja\u0161njava va\u017enost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do na\u0161ih dana poput neke ba\u0161tine neprocjenjive vrijednosti i omogu\u0107uju mnogim osobama koje tra\u017ee Boga da prona\u0111u pravi put koji ih vodi do “vrata vjere”.
\nSamo vjeruju\u0107i, dakle, vjera raste i ja\u010da se; ako \u017eeli posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog \u017eivota \u010dovjeku nema druge ve\u0107 se prepu\u0161tati, svakog dana sve vi\u0161e, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve vi\u0161e raste jer ima svoj izvor u Bogu.
\n8. U ovoj sretnoj prigodi, \u017eelim pozvati subra\u0107u biskupe iz \u010ditavog svijeta da se pridru\u017ee Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. \u017delimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan na\u010din. U njoj \u0107e se morati intenzivnije razmi\u0161ljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i sna\u017enije prionu evan\u0111elju, napose u \u010dasu duboke promjene kao \u0161to je ova kroz koju prolazi \u010dovje\u010danstvo. Imat \u0107emo priliku ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina u na\u0161im katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u na\u0161im ku\u0107ama i u na\u0161im obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti sna\u017enu potrebu bolje upoznati i budu\u0107im nara\u0161tajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovni\u010dke i \u017eupne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo \u0107e, u ovoj Godini, znati izna\u0107i na\u010din da javno ispovjede Vjerovanje.
\n9. \u017delimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnu\u0107e da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit \u0107e to tako\u0111er dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit na\u010din u euharistiji, koja je “vrhunac kojemu te\u017ei djelovanje Crkve i ujedno\u2026 vrelo iz kojega struji sva njezina snaga” [14]. Istodobno, \u017eelimo da svjedo\u010danstvo \u017eivota vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadr\u017eaje vjere koju se ispovijeda, slavi, \u017eivi i moli [15], te razmi\u0161ljati o samom \u010dinu vjere, je zada\u0107a koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.
\nNije slu\u010dajno da su u prvim stolje\u0107ima kr\u0161\u0107ani morali napamet u\u010diti Vjerovanje. To im je slu\u017eilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na kr\u0161tenju. Podsje\u0107a to, rije\u010dima bremenitim zna\u010denjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, ka\u017ee: “Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, rije\u010di su na kojima je vjera majke Crkve \u010dvrsto sazdana na postojanom temelju \u2013 Kristu Gospodinu… Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred o\u010dima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmi\u0161ljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa \u010dak i kada va\u0161e tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti” [16].
\n10. \u017delim sada ukratko opisati na\u010din koji poma\u017ee dublje shvatiti ne samo sadr\u017eaje vjere, ve\u0107 zajedno s tim i \u010din kojim odlu\u010dujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost izme\u0111u \u010dina kojim se vjeruje i sadr\u017eaj\u00e2 uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam poma\u017ee u\u0107i u tu stvarnost kada pi\u0161e: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10, 10). To srcem vjerovati upu\u0107uje na to da je prvi \u010din kojim se prispijeva k vjeri dar Bo\u017eji i djelovanje milosti koja djeluje i preobra\u017eava osobu do dubine njezina bi\u0107a.
\nLidijin primjer je u vezi s tim veoma rje\u010dit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, po\u0161ao subotom navije\u0161tati evan\u0111elje nekim \u017eenama; me\u0111u njima je bila i Lidija i “Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati \u0161to je Pavao govorio” (Dj 16, 14). Postoji va\u017eno zna\u010denje sadr\u017eano u tom izrazu. Sveti Luka u\u010di da poznavanja sadr\u017eaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko \u010dovjekovo sveti\u0161te, ne bude otvoreno milo\u0161\u0107u koja omogu\u0107uje o\u010dima dublje vidjeti i shvatiti da je ono \u0161to je navije\u0161teno Bo\u017eja Rije\u010d.
\nIspovijedati ustima, pak, zna\u010di da vjera podrazumijeva javno svjedo\u010denje i djelovanje. Kr\u0161\u0107anin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim \u010dinom. Vjerovati zna\u010di odlu\u010diti biti s Gospodinom da bi se \u017eivjelo s njim. A to \u010dovjekovo “biti s njim” uvodi ga u shva\u0107anje razloga zbog kojih se vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni \u010din, zahtijeva tako\u0111er dru\u0161tvenu odgovornost za ono \u0161to se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i neustra\u0161ivog svjedo\u010denja svoje vjere svakom \u010dovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i ja\u010da na\u0161e svjedo\u010denje, \u010dine\u0107i ga iskrenim i odva\u017enim.
\nIspovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajedni\u010dki \u010din. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kr\u0161\u0107anske zajednice svatko prima kr\u0161tenje, djelotvorni znak ulaska u vjerni\u010dki narod poradi postizanja spasenja. Kao \u0161to potvr\u0111uje Katekizam Katoli\u010dke Crkve: “‘Vjerujem’: to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u \u010dasu Kr\u0161tenja, ispovijeda osobno. ‘Vjerujemo’: to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili op\u0107enitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. ‘Vjerujem’: tako govori tako\u0111er Crkva, na\u0161a Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas u\u010di govoriti: ‘Vjerujem’, ‘Vjerujemo'” [17].
\nO\u010dito je dakle da je poznavanje sadr\u017eaj\u00e2 vjere ne\u0161to bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono \u0161to Crkva predla\u017ee vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihva\u0107amo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jam\u010di s\u00e2m Bog koji se objavljuje i omogu\u0107uje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].
\nS druge strane, ne smijemo zaboraviti da u na\u0161em dru\u0161tvenom ozra\u010dju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno tra\u017ee posljednji smisao i kona\u010dnu istinu o svom \u017eivotu i o svijetu. To tra\u017eenje je istinski “uvod” u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Bo\u017ejem otajstvu. S\u00e2m \u010dovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za “onim \u0161to vrijedi i ostaje zauvijek” [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se prona\u0161lo Onoga koga ne bismo tra\u017eili da nam ve\u0107 nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.
\n11. Da bi se sustavno upoznali sa sadr\u017eajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoli\u010dke Crkve prona\u0107i dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najva\u017enijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slu\u010dajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, bla\u017eeni Ivan Pavao II. pisao je: “Ovaj \u0107e Katekizam dati veoma va\u017ean doprinos onom djelu obnove \u010ditavog crkvenog \u017eivota\u2026 Smatram ga vrijednim i legitimnim oru\u0111em stavljenim u slu\u017ebu crkvenog zajedni\u0161tva i kao sigurnu normu za pou\u010davanje ljudi vjeri” [21]
\nUpravo na tome smislu \u0107e Godina vjere morati izraziti slo\u017enu zauzetost za ponovno otkrivanje i prou\u010davanje temeljnih sadr\u017eaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoli\u010dke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, \u010duvala i pru\u017eala u svojoj dvije tisu\u0107e godina dugoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od u\u010ditelj\u00e2 teologije do svetaca koji su \u017eivjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pru\u017ea stalni spomen na mnoge na\u010dine na koje je Crkva razmi\u0161ljala o svojoj vjeri i sve vi\u0161e napredovala u nauku tako da mo\u017ee pru\u017eiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerni\u010dkom \u017eivotu.
\nU samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoli\u010dke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se doti\u010de velikih tema iz svakodnevnog \u017eivota. Listaju\u0107i Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono \u0161to je u njemu predstavljeno nije neka teorija, ve\u0107 susret sa Osobom koja \u017eivi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tuma\u010denje sakramentskog \u017eivota, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgra\u0111ivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedo\u010denje kr\u0161\u0107anskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom \u017eivotu zadobiva svoje puno zna\u010denje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.
\n12. U ovoj \u0107e Godini, zato, Katekizam Katoli\u010dke Crkve poslu\u017eiti kao sredstvo koje pru\u017ea stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u na\u0161em kulturnom ozra\u010dju. U tu sam svrhu pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterij\u00e2 Svete Stolice, sastavi Notu, kojom \u0107e se Crkvi i vjernicima pru\u017eiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere pro\u017eivjelo na \u0161to djelotvorniji i primjereniji na\u010din, u slu\u017ebi vjerovanja i evangelizacije.
\nVjera je, naime, vi\u0161e no u pro\u0161losti izlo\u017eena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne \u010dinjenice isklju\u010divo na sigurnosti koje pru\u017eaju znanstvena i tehnolo\u0161ka otkri\u0107a. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako izme\u0111u vjere i autenti\u010dne znanosti ne mo\u017ee biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda razli\u010ditim putovima, te\u017ee istini [22].
\n13. Tijekom ove Godine bit \u0107e od presudne va\u017enosti vratiti se povijesnim tragovima na\u0161e vjere, koja je ozna\u010dena nedoku\u010divim misterijem isprepletenosti svetosti i grijehe. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su mu\u0161karci i \u017eene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim \u017eivotnim svjedo\u010denjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obra\u0107enju da bismo iskusili milosr\u0111e Oca koji svima ide ususret.
\nTijekom tog razdoblja morat \u0107emo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista “Po\u010detnika i Dovr\u0161itelja vjere” (Heb 12, 2): u njemu sve boli i \u010de\u017enje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opra\u0161tanja za primljene uvrede i pobjeda \u017eivota nad prazninom smrti \u2013 sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu \u010dovje\u0161tvu, u njegovu dijeljenju na\u0161e ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnu\u0107a. U njemu, umrlom i uskrslom za na\u0161e spasenje, primjeri vjere koji su ozna\u010dili ovih dvije tisu\u0107e godina na\u0161e povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.
\nPo vjeri Marija je prihvatila An\u0111elovu rije\u010d i povjerovala navije\u0161taju da \u0107e postati Majkom Bo\u017ejom u poslu\u0161nosti svoga posve\u0107enja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevi\u0161njem za \u010dudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S rado\u0161\u0107u i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sa\u010duvav\u0161i svoje djevi\u010danstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7). Povjerovav\u0161i svom zaru\u010dniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnu\u0107a i, pohranjuju\u0107i sva sje\u0107anja u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje ve\u010dere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).
\nPo vjeri apostoli ostavi\u0161e sve i po\u0111o\u0161e za U\u010diteljem (usp. Mk 10, 28). Povjerovali su rije\u010dima kojima je navije\u0161tao Bo\u017eje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). \u017divjeli su sa Isusom koji ih je pou\u010davao svome nauku i ostavio im novo pravilo \u017eivota po kojem \u0107e ih se prepoznavati kao njegove u\u010denike nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su pro\u0161li \u010ditavim svijetom, slijede\u0107i zapovijed da donesu evan\u0111elje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, navije\u0161tali su svima radost uskrsnu\u0107a \u010diji su bili vjerni svjedoci.
\nPo vjeri su u\u010denici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije, dijele\u0107i sve \u0161to su posjedovali kako bi sva bra\u0107a imala \u0161to im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47).
\nPo vjeri su mu\u010denici dali svoj \u017eivot, daju\u0107i svjedo\u010danstvo za istinu evan\u0111elja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najve\u0107i dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima.
\nVjerom su mu\u0161karci i \u017eene posvetili svoj \u017eivot Kristu, ostaviv\u0161i sve da u evan\u0111eoskoj jednostavnosti \u017eive poslu\u0161nost, siroma\u0161tvo i \u010disto\u0161\u0107u, konkretne znakove i\u0161\u010dekivanja Gospodina koji ne\u0107e kasniti. Vjerom su mnogi kr\u0161\u0107ani \u010dinili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu rije\u010d, koji je do\u0161ao navijestiti oslobo\u0111enje potla\u010denima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19).
\nVjerom su, tijekom stolje\u0107\u00e2, mu\u0161karci i \u017eene svih \u017eivotnih dobi, \u010dija su imena upisana u Knjigu \u017eivota (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedo\u010danstvo svojeg kr\u0161\u0107anstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom \u017eivotu, u vr\u0161enju karizmi i slu\u017ebi na koje su bili pozvani.
\nPo vjeri \u017eivimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u na\u0161em \u017eivotu i povijesti.
\n14. Godina vjere bit \u0107e tako\u0111er dobra prilika da osna\u017eimo svjedo\u010danstvo ljubavi. Sveti Pavao podsje\u0107a: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najve\u0107a je me\u0111u njima ljubav” (1 Kor 13, 13). Jo\u0161 sna\u017enijim rije\u010dima \u2013 koje kr\u0161\u0107anima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze \u2013 apostol Jakov ka\u017ee: “\u0160to koristi, bra\u0107o moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Mo\u017ee li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im \u0161to je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Ina\u010de, mogao bi tko re\u0107i: ‘Ti ima\u0161 vjeru, a ja imam djela. Poka\u017ei mi svoju vjeru bez djela, a ja \u0107u tebi djelima pokazati svoju vjeru'” (Jak 2, 14-18).
\nVjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osje\u0107aj prepu\u0161ten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogu\u0107uje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kr\u0161\u0107ana koji, naime, posve\u0107uju svoj \u017eivot s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub dru\u0161tva ili isklju\u010deni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo prite\u0107i u pomo\u0107, jer se upravo u njima odra\u017eava lice samog Krista. Zahvaljuju\u0107i vjeri mo\u017eemo u onima koji tra\u017ee na\u0161u ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: “Zaista, ka\u017eem vam, \u0161to god u\u010diniste jednomu od ove moje najmanje bra\u0107e, meni u\u010diniste!” (Mt 25, 40). Te su njegove rije\u010di opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogu\u0107uje prepoznati Krista i njegova je ljubav to \u0161to nas poti\u010de da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bli\u017enjem na svom \u017eivotom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u na\u0161e zauzimanje u svijetu, i\u0161\u010dekuju\u0107i “nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).
\n15. Pred kraj svoga \u017eivota, apostol Pavao tra\u017ei od u\u010denika Timoteja da “te\u017ei vjeri” (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojano\u0161\u0107u kojom je to \u010dinio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Do\u017eivimo taj poziv kao da je upu\u0107en svakom do nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na \u017eivotnom putu koja omogu\u0107uje, uvijek iznova, zamije\u0107ivati \u010dudesa koja Bog \u010dini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomo\u0107i nam uo\u010davati znakove vremena u dana\u0161njoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane \u017eivi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono \u0161to svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedo\u010denje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Rije\u010dju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi \u017eelji za Bogom i pravim \u017eivotom, \u017eivotom koji nema kraja.\u00a0
\nNeka “rije\u010d Gospodnja tr\u010di i proslavlja se” (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere u\u010dini sve \u010dvr\u0161\u0107im odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu na\u0161a budu\u0107nost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Rije\u010di apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: “Zbog toga se radujte, makar se sada mo\u017eda trebalo malo i \u017ealostiti zbog razli\u010ditih ku\u0161nja: da proku\u0161anost va\u0161e vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri ku\u0161a – stekne hvalu, slavu i \u010dast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga jo\u0161 ne gledate, vjerujete te klik\u0107ete od radosti neizrecive i proslavljene \u0161to postigoste svrhu svoje vjere: spasenje du\u0161a” (1 Pt 1, 6-9). Vjernici u svojem \u017eivotu do\u017eivljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci \u017eivjeli u samo\u0107i! Koliki su vjernici, i u na\u0161im danima, ku\u0161ani Bo\u017ejom \u0161utnjom a tako bi htjeli \u010duti njegov utje\u0161ni glas! \u017divotne ku\u0161nje, dok omogu\u0107avaju shvatiti otajstvo Kri\u017ea i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: “Zato u\u017eivam u slabostima, uvredama, pote\u0161ko\u0107ama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 10). Mi sa \u010dvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan me\u0111u nama, pobje\u0111uje mo\u0107 zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosr\u0111a, ostaje u njemu kao znak kona\u010dnog pomirenja s Ocem.
\nPovjerimo Majci Bo\u017ejoj, koja je progla\u0161ena “bla\u017eenom” zato \u0161to “povjerova” (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.
\nDano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.<\/p>\n

Papa Benedikt XVI.<\/p>\n

__________________________________
\n[1] Omelia per l’inizio del ministero petrino del Vescovo di Roma (24. travnja 2005.): AAS 97(2005), 710.\u00a0
\n[2] Usp. BENEDIKT XVI., Omelia S. Messa al Terreiro do Pa\u00e7o, Lisabon (11. svibnja 2010.): Insegnamenti VI,1(2010), 673.
\n[3] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 113-118.
\n[4] Usp. Rapporto finale del Secondo Sinodo Straordinario dei Vescovi (7. prosinca 1985.), II, B, a, 4: u Enchiridion Vaticanum, knj. 9, br. 1797.
\n[5] PAVAO VI., Apost. pobud. Petrum et Paulum Apostolos, o 1900. obljetnici mu\u010deni\u0161tva svetih apostol\u00e2 Petra i Pavla XIX (22. velja\u010de 1967.): AAS 59(1967), 196.
\n[6] Isto, 198.
\n[7] PAVAO VI., Solenne Professione di fede, Omelia per la Concelebrazione nel XIX centenario del martirio dei Santi Apostoli Pietro e Paolo, a conclusione dell’ “Anno della fede” (30. lipnja 1968.): AAS 60(1968), 433-445.
\n[8] ISTI, Op\u0107a audijencija (14,. lipnja 1967.): Insegnamenti V(1967), 801.
\n[9] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. sije\u010dnja 2001.), 57: AAS 93(2001), 308.
\n[10] Discorso alla Curia Romana (22. prosinca 2005.): AAS 98(2006), 52.
\n[11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 8.
\n[12] De utilitate credendi, 1,2.
\n[13] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, I,1.
\n[14] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konst. o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 10.
\n[15] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 116.
\n[16] Sermo 215,1.
\n[17] Katekizam Katoli\u010dke Crkve, 167.
\n[18] Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o katoli\u010dkoj vjeri Dei Filius, pog. III: DS 3008-3009; DRUGI VATIKANSKI KONCIL Dogm. konst. o bo\u017eanskoj objavi Dei Verbum, 5.
\n[19] BENEDIKT XVI., Discorso al Coll\u00e8ge des Bernardins, Pariz (12. rujna 2008.): AAS 100(2008), 722.
\n[20] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, XIII, 1.
\n[21] IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 115 e 117.
\n[22] Usp. ISTI, Enc. Fides et ratio (14. rujna 1998.), br. 34 i 106: AAS 91(1999), 31-32, 86-87.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

PORTA FIDEI Apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta XVI. kojim se progla\u0161ava Godina vjere 1. “Vrata vjere” (usp. …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":7981,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[27],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/wp-content\/uploads\/2012\/05\/logo_ratzinger1.jpg","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7961"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=7961"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7961\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":7980,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7961\/revisions\/7980"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/7981"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=7961"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=7961"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=7961"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}