{"id":7527,"date":"2012-04-20T12:38:26","date_gmt":"2012-04-20T11:38:26","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=7527"},"modified":"2012-11-26T05:18:03","modified_gmt":"2012-11-26T04:18:03","slug":"rekolekcija-u-travnju-teoloska-misao-pape-benedikta","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=7527","title":{"rendered":"REKOLEKCIJA U TRAVNJU: TEOLO\u0160KA MISAO PAPE BENEDIKTA"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a><\/strong><\/p>\n

Dr. \u017deljko Tanji\u0107<\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

TEOLO\u0160KA MISAO PAPE BENEDIKTA XVI. <\/strong><\/p>\n

Zadar, 18. IV. 2012., Sve\u0107eni\u010dka rekolekcija <\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

Biografsko oblikovanje teolo\u0161kog pogleda <\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

Joseph Ratzinger, sada\u0161nji papa Benedikt XVI. s pravom se naziva “papa teolog”. Na taj smo
\nnaziv toliko navikli da nam se \u010dini kako ve\u0107 sve o njemu znamo. No, \u0161to to zna\u010di da je Benedikt XVI. papa teolog? \u0160to to zna\u010di za Crkvu, za teologiju i za dana\u0161nji svijet?<\/p>\n

Zanimljivo da dana\u0161nji papa nikada nije bio \u017eupni vikar ni \u017eupnik. Mo\u017eemo re\u0107i da je
\nneposredno pastoralno iskustvo po\u010deo stjecati tek kada ga je papa Pavao VI. 1977. godine imenovao nadbiskupom Munchena i Freisinga. Sve do tog imenovanja bio je profesor teologije na raznim teolo\u0161kim u\u010dili\u0161tima od Bonna, preko Munstera, Tubingena do Regensburga, u kojem je najdulje boravio. Kao profesor bio je \u010dlan raznih Vije\u0107a njema\u010dke biskupske komisije kao i poznate w\u00fcrzbur\u0161ke sinode kojoj je dao sna\u017ean pe\u010dat. Ovo je prva zanimljiva \u010dinjenica teolo\u0161ke biografije dana\u0161njeg pape, \u010dinjenica koja po mom mi\u0161ljenju treba sna\u017eno odzvoniti, a smjera protiv umjetne podjele pastorala i teologije. Mo\u017eda nitko kao danas Benedikt XYI. ne pokazuje va\u017enosti povezanosti pastorala i teologije. Kao nadbiskup, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a posebice sada kao Petrov nasljednik Benedikt XVI. je svoje poslanje uvijek shva\u0107ao kao cura animarum<\/em>, <\/em>kao brigu za du\u0161e, kao du\u0161obri\u017eni\u0161tvo.<\/p>\n

Upravo ova rije\u010d, du\u0161obri\u017eni\u0161tvo, na najbolji mogu\u0107i na\u010din izri\u010de njegov teolo\u0161ki program i
\npo mom je mi\u0161ljenju \u0161teta \u0161to smo se prebrzo odrekli ove tako sna\u017ene rije\u010di koja je, istina, \u010desto bila jednostrano shva\u0107ena kao uska briga samo za du\u0161e tj. za duhovno, premda u izvornom zna\u010denju ta briga ne isklju\u010duje ni povijesno, ni tjelesno, ni svakodnevno ni dru\u0161tveno, nego ju ujedinjuje u jednoj sna\u017enoj usmjerenosti prema prvotnom cilju i ishodi\u0161tu i pastorala i teologije: a to je briga oko navje\u0161taja, slavljenja, svjedo\u010denja, promi\u0161ljanja spasenja ljudske du\u0161e.<\/p>\n

Iz tako oblikovanog temeljnog stava oblikuje se i jedinstvo pastorala i teologije koje se ne
\nposti\u017ee tako da se oni koji su djelatni na razli\u010ditim podru\u010djima jedinstvenog \u017eivota Crkve me\u0111usobno sumnji\u010de oko toga tko vi\u0161e \u010dini ili \u0161to je va\u017enije. Osoba pape Benedikta XVI. i njegovo teolo\u0161ko promi\u0161ljanje svjedo\u010de kako je za Crkvu koja je znak i oru\u0111e najtje\u0161nje povezanosti Boga i ljudskog roda kako isti\u010de Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium (LG 1) ovakva povezanost veoma va\u017ena, ako ne i presudna. Uvijek kada se teologija odvojila od du\u0161obri\u017eni\u0161tva nije bila vjerna svom vlastitom poslanju, kao \u0161to je i du\u0161obri\u017eni\u0161tvo bez teologije kontraproduktivno i sterilno. Zato je u Crkvi potrebno imati i dobre teologe i dobre pastoralne radnike ujedinjene u du\u0161obri\u017eni\u0161tvu. O tome nam svjedo\u010di Benedikt XVI. i njegov \u017eivot.<\/p>\n

Kako je Benedikt XVI. oblikovao svoj prepoznatljiv teolo\u0161ki stav koji ga je u\u010dinio jednim od
\nvode\u0107ih katoli\u010dki teologa dana\u0161njice? Mnogi se poznavatelji njegove misli sla\u017eu kako je razloge potrebno tra\u017eiti u nekoliko dimenzija njegovog \u017eivota. Papa Benedikt XVI. ro\u0111en je u Bavarskoj, zemlji pro\u017eetoj tradicionalnim, ali i \u017eivim katolicizmom. U svojim izjavama \u010desto je isticao da jo\u0161 i danas u svome srcu i mislima nosi i vidi proslave i doga\u0111aje u vlastitom djetinjstvu, slavlja koja su bila vezana u katoli\u010dke svetkovine i blagdane i u kojima su svi sudjelovali, u jednoj simbiozi crkvenog i dru\u0161tvenog \u017eivota. Poznata bavarska izreka “Lassen wir die Kirche im Dorf” (ostavimo crkvu u selu) koja je izricala ovu povezanost, nije bila izri\u010daj indiferentnosti i nelagode, nego znak da je sve na svome mjestu, kao \u0161to je izreka “Die Kirche um Dorf tragen” zna\u010dila da netko bespotrebno komplicira. U takvom je ozra\u010dju rasla i vjera i poziv i oblikovanje teolo\u0161ke misli pape Benedikta XVI. i mislim da mo\u017eemo re\u0107i kako mimo\u0107a, sinteza i povezanost svih razina osobnog i dru\u0161tvenog \u017eivota pro\u017eetih katoli\u010dkom vjerom predstavljaju trajno obilje\u017eje teologije Benedikta XVI. koja po mi\u0161ljenju stru\u010dnjaka podsje\u0107a na teologiju Dionizija Aeropagite. U tom pogledu on pripada teolozima duboko ukorijenjenima u katoli\u010dki na\u010din \u017eivljenja i tradicije \u0161to njegovu teologiju zasigurno razlikuje od teologije onih koji su u svom \u017eivotu imali druga\u010diji put do vjere.<\/p>\n

Takav je rast i oblikovanje do\u017eivjelo i jedan veliki i sna\u017eni prekid, diskontinuitet obilje\u017een
\nnacizmom i su\u010deljavanjem Crkve s ovom totalitarnom ideologijom. U njemu je kao i u svim
\nideologijama s kojima se kasnije susretao Benedikt XYI. vidio veliki izazov ne samo za teologiju, nego i za \u017eivot Crkve posebno pod vidom pitanja odnosa slobode i istine. Taj ga je diskontinuitet u\u010dini opreznim u svakom poku\u0161aju politiziranja teologije i Crkve kao i u svakom poku\u0161aju teologiziranja politike \u0161to je kasnije, provjereno kroz teolo\u0161ke izvore, dovelo do sna\u017enih odbacivanja odre\u0111enih teolo\u0161kih tendencija i usmjerenja.<\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

Augustin i Bonaventura – okosnica njegove misli <\/strong><\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Nakon rata, u vremenu suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u, ali i otkrivanja u katolicizmu jedne od vode\u0107ih snaga u ponovnom oblikovanju bavarskog i njema\u010dkog dru\u0161tva, mladi je Ratzinger 1951.
\nre\u0111en za sve\u0107enika i radi na svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom “Narod i ku\u0107a Bo\u017eja u
\nAugustinovom u\u010denju o Crkvi.” Neupu\u0107enom promatra\u010du moglo bi se \u010diniti da se radi samo o jednoj od mno\u0161tva disertacija i to naizgled ne previ\u0161e aktualne tematike. No, istina je upravo suprotna. Ve\u0107 se tada jasno pokazalo da je Benedikt XVI. pomno razmi\u0161ljao ne samo o temi nego i o njenoj aktualnosti pokazuju\u0107i da teolo\u0161ka aktualnost nije vezana uz ono \u0161to se takvim \u010dini na prvi pogled nego je vezana uz otkrivanje onoga \u0161to je trajno blago Crkve i \u0161to predstavlja izazovom svakom novom vremenu.<\/p>\n

Njegova disertacija objedinjavala je nekoliko va\u017enih tema koje \u0107e kasnije imati va\u017eno mjesto
\ni u njegovom sudjelovanju na II. vatikanskom koncilu, prije svega tema Crkve. Mo\u017ee se slobodno re\u0107i da je to bila i ostala jedna od njegovih omiljenih tema koja je odigrala klju\u010dnu ulogu ne samo u njegovom teolo\u0161kom radu nego i u njegovoj slu\u017ebi na \u010delu Kongregacije za nauk vjere i danas u papinskoj slu\u017ebi. Otkud u vremenu nakon II. svjetskog rata tolika zagledanost u tu temu? Slijede\u0107i intuiciju drugog velikog njema\u010dkog teologa Romana Guardinija Ratzinger je i sam uvidio da \u0107e dvadeseto stolje\u0107e biti stolje\u0107e Crkve jer se ideja Crkve razvijala u svojoj \u0161irini i dubini u svim teolo\u0161kim, ali i neteolo\u0161kim podru\u010djima. Ve\u0107 u prvoj polovici dvadesetog stolje\u0107a vode\u0107i su teolozi u sklopu “Nouvelle theologie”, a prije njih i teolozi t\u00fcbinge\u0161ke \u0161kole, iznova otkrili blago patristi\u010dke i srednjovjekovne teologije, idu\u0107i onkraj neoskolasti\u010dke i apologetske misli devetnaestog stolje\u0107a. \u0160irina i posebnost tog pogleda pomogla je otkrivanju nevjerojatnog teolo\u0161kog blaga, pa i onog o Crkvi. Liturgijski pokret, otkrivanje otajstvene teologije doveli su i do otkrivanja druga\u010dijeg pogleda
\nna Crkvu, pogleda koji nije bio prvenstveno utemeljen na juridi\u010dkoj dimenziji Crkve koja se po\u010dela razvijati tek od 14. stolje\u0107a nego na vi\u0111enju ekleziologije u njenom sakrarnentalnom klju\u010du kao i u ozra\u010dju govora o Crkvi kao narodu, tijelu Kristovu pa i ku\u0107i Bo\u017ejoj. Ove su teme bile izazov i za mladog Ratzingera i zbog toga \u0161to su u sebi nosile i neke druge konotacije. Pojam narod, das Volk, <\/em>bio je zloupotrebljavan od strane nacisti\u010dke ideologije kao i od strane komunizma te je za Ratzingera bio izazov vidjeti kako ovaj pojam stoji u odnosu na Crkvu i to kod Augustina, suprotstavljaju\u0107i rasisti\u010dki koncept das Volk <\/em>izvornom govoru o populus Dei. <\/em><\/p>\n

I njegov interes za Augustinovu teologiju nije plod slu\u010dajnosti. U Njema\u010dkoj su prije njega
\ndvojica istra\u017eiva\u010da napravili velike studije o Augustinovoj misli, a veliki utjecaj izvr\u0161io je i
\nBalthasarov u\u010ditelj, Erich Przywara koji je u svom istra\u017eivanju Augustinus<\/em>, <\/em>Die Gestalt als Gefuge <\/em>iznio na vidjelo na koji se na\u010din pristupalo Augustinu u srednjem vijeku, na po\u010detku novog doba i u suvremenoj misli. Augustin se pokazao kao to\u010dka u kojoj se susre\u0107u dvije mo\u0107i \u010dija je isprepletenost odredila europski duh, anti\u010dko doba i Evan\u0111elje. Osim toga u njemu se iz antiknog vremena susre\u0107u dva temeljna filozofska pravca: onaj koji dolazi od Parmenida i Platona s jedne strane kao i onaj od Heraklita i Aristotela s druge strane. Njima u teolo\u0161kom klju\u010du odgovara ivanovsko \u2013 pavlovska vizija Novoga zavjeta koja ujedinjuje vjeru kroz razumijevanje s vizijom i pastoralno motiviranu ljubav koja postaje sve svim ljudima u nevoljama povijesti. Augustinovi su spisi prava gozba plodnih antiteza kojima se europska misao nikada nije prestala hraniti: od Dunsa Scotta do Nikole Kuzanskoga, od Descartesa do Hegela, od Baadera do Kierkeegarda.<\/p>\n

Sve je to jo\u0161 vi\u0161e pomoglo Ratzingeru da vidi povezanost gr\u010dke i rimske misli s evan\u0111eljem,
\nda prou\u010di plodnu sintezu ovih svjetova dovode\u0107i ga do stava koji je uvijek zastupao: konstitutivna va\u017enost gr\u010dko-rimskog na\u010dina mi\u0161ljenja i shva\u0107anja za razumijevanje evan\u0111elja jednako je va\u017ena kao i \u017eidovski korijeni kr\u0161\u0107anstva. Vjera i razum, Crkva i dru\u0161tvo ne mogu se razumjeti izvan tog konteksta s tim da se sinteza ne oblikuje principom jednakog pro\u017eimanja, nego principom novosti koje dolazi Objavom Isusa Krista i u povijesti se o\u010dituje u njegovoj Crkvi.<\/p>\n

Pri tome u svom istra\u017eivanju Ratzinger pokazuje kako je Augustinovo obra\u0107enje s jedne
\nstrane bilo dosizanje potpune i \u010diste filozofije, vizija istine vje\u010dnog bitka koji daruje mudrost i
\nblagoslov. No u svijetu antike ovo dosizanje bilo je uvijek vezano uz pitanje o tome koja je istina vrijedna pravog religioznog \u0161tovanja u jednoj ljudskoj zajednici? Tako se povezivao kraljevski put pro\u010di\u0161\u0107avanja misli i duha koji je uranjao u dubine bo\u017eanskog s univerzalnim putem koji se pokazivao u odre\u0111enom kultu. Na taj se na\u010din filozofija povezivala s religijom,\u00a0 kr\u0161\u0107anstvo se od samih po\u010detaka, smatra Ratzinger, nu\u017eno vezalo ne uz rimsku religiju shva\u0107enu kao politi\u010dko \u010da\u0161\u0107enje careva ili prino\u0161enje \u017ertve bogovima, nego uz theologia naturalis. <\/em>Zato je filozofija od samih po\u010detaka bila temeljna spona kr\u0161\u0107anstva s poganskim svijetom, spona koja je govorila o logi\u010dnosti cjelokupne stvarnosti koja je pak za kr\u0161\u0107ane bila utjelovljena u drugoj bo\u017eanskoj osobi, u Isusu Kristu.<\/p>\n

Kr\u0161\u0107anstvo je istovremeno bilo i ostalo i via regia <\/em>i salus populi <\/em>i sve se to oblikovalo i
\ndoga\u0111alo u Crkvi. Augustinova promi\u0161ljanja o ovoj dimenziji kr\u0161\u0107anstva i Crkve dovela su
\nRatzingera do toga da otkrije kako je Augustinovo shva\u0107anje vjere bilo vitalno za njegovo shva\u0107anje Crkve kao naroda Bo\u017ejega kao \u0161to je i shva\u0107anje ljubavi bilo va\u017eno za razumijevanje Crkve kao ku\u0107e Bo\u017eje. Tra\u017ee\u0107i istinu za sebe i druge mladi je Augustin, bore\u0107i se sa skepticizmom i autoritetom otkrio vjeru koja je u svojoj temeljnoj dimenziji oslonjena na Catholica: <\/em>na univerzalnu Crkvu, narod Bo\u017eji koja je mjesto u kojem Bog daje sebe na vidljiv na\u010din vode\u0107i nas prema nevidljivom sve dok ne postanemo odrasli u njegovoj prisutnosti. Crkva je nu\u017ena u uzdizanju prema mudrosti i sve mora pro\u0107i kroz trijadu credere, auctoritas, humilitas, <\/em>imati vjeru, prihvatiti autoritet, vje\u017ebati poniznost ako se \u017eeli vidjeti bo\u017eansku mudrost u njenoj ljepoti. Augustinov put vodio ga je od metafizike kao povijesnom razumijevanju kr\u0161\u0107anstva, od pedago\u0161kog razumijevanja vrijednosti povijesnog reda do ostvarenja nutarnje povezanosti i punine konkretne forme u povijesti, a konkretna
\nforma kr\u0161\u0107anske stvarnosti jest Crkva.<\/p>\n

Mo\u017eemo slobodno re\u0107i da Ratzinger u\u010di od Augustina i u svom teolo\u0161kom radu cijelo vrijeme
\nrazvija ove bitne teme koje se o\u010dituju i u njegovom u\u010diteljskom djelovanju, a to je primat milosti i vjere, povezanost vjere i razuma koja vode nu\u017eno ka ljubavi shva\u0107enoj kao objektivnoj veli\u010dini i hrane se eshatolo\u0161kom nadom. Sve se to oblikuje i ostvaruje u Crkvi. Od Augustina Benedikt XVI. u\u010di velike intuicije o euharistijskoj ekleziologiji koju je on posebice razvijao, o odnosu Crkve i dr\u017eave koje je svojim daljnjim istra\u017eivanjem primijenio i na svoju viziju dana\u0161njih odnosa Crkve, dr\u017eave i politike, pokazuju\u0107i njihovu me\u0111usobnu povezanost, ali i razli\u010ditost.<\/p>\n

No prije svega za njega je Augustin inspiracija kada je u pitanju govor o tra\u017eenju istine. Nije
\nslu\u010dajno da je za svoje biskupsko geslo odabrao “suradnici istine.” Govore\u0107i na predstavljanju
\nzbornika u \u010dast kardinalu \u0160eperu tada kardinal Ratzinger je govorio o \u0160eperovom biskupskom geslu “veritatem facientes in caritate” (Ef 4,15). Tada je rekao “Slu\u017eenje istini mora se hraniti stalnim nastojanjem postizanja sli\u010dnosti sa samom istinom, sa njenim vje\u010dnim i nepromjenjivim izvorom, koji jedino mo\u017ee biti objavljeni Bog. Djelo istine bez koherentnog svjedo\u010danstva nutarnje sli\u010dnosti s Istinitom, izdala bi samu sebe. Kr\u0161\u0107anin razumije nutarnju zahtjevnost takvog identiteta ukoliko zahvalno prihva\u0107a polog istine vjere koji se nalazi u Svetom pismu, Tradiciji i U\u010diteljstvu Crkve.” Taj je polog vjere, smatra Ratzinger, “dar Boga koji je ljubav (1 Iv 4,16). Za autora poslanice poznavati Gospodina <\/em>temeljno zna\u010di ljubiti <\/em>ga, \u0161to zna\u010di poznavati ga na najbolji mogu\u0107i na\u010din, kako samo jedan sin poznaje vlastitog roditelja kojeg ljubi. U tom smislu prava slu\u017eenje istini nu\u017eno je hod ljubavi, bez ikakve razli\u010ditosti.” Osim toga “vr\u0161iti istinu u ljubavi mo\u017ee jo\u0161 vi\u0161e ozna\u010davati sam
\nna\u010din preno\u0161enja i navje\u0161taja primljene i spoznate istine. Tako se ukazuje na \u010din navje\u0161taja dara istine (don um veritatis). <\/em>I u njemu je ljubav bitno uklju\u010dena, tra\u017ee\u0107i o\u010duvanje istine u njenoj cjelovitosti, ne odustaju\u0107i od ukazivanja i prokazivanja, kada je nu\u017eno, la\u017enosti pogrje\u0161ke i od zatvaranja slijepih ulica spram kojih bi pogrje\u0161ka mogla voditi”.<\/p>\n

Druga velika tema koja je utjecala na njegov kasniji razvoj bila je tema povijesti spasenja. Ta
\nje tema osobito u pedesetim godinama u Njema\u010dkoj bila va\u017ena pod vidom odnosa povijesti spasenja i metafizike, kao i pitanje odnosa op\u0107e povijesti i povijesti spasenja. Pitanje universale concertum <\/em>tj. kako ono \u0161to je povijesno jedinstveno i neponovljivo mo\u017ee imati univerzalno zna\u010denje, kako je iz povijesti mogu\u0107e do\u0107i do univerzalne istine? Upravo je sva ova problematika bila razlogom da za svoju habilitaciju odabere teologiju povijesti sv. Bonaventure. Ovaj \u0107e mu rad pomo\u0107i da oblikuje svoju vlastitu teologiju povijesti koju isto takov idimo prisutnu u njegovim u\u010diteljskim izri\u010dajima, ali i teologiju koja \u0107e mu pomo\u0107i da iz teolo\u0161kih razloga kritizira i teologiju oslobo\u0111enja i druge oblike politi\u010dkih teologija pa i modernu koncepciju dr\u017eave i dru\u0161tva koja u povijest \u017eeli ostvariti eshatolo\u0161ko kraljevstvo Bo\u017eje i koje politiku smje\u0161ta ne u podru\u010dje moralnog i eti\u010dkog nego u podru\u010dje eshatolo\u0161kog. “Poruka Bo\u017ejega kraljevstva ima zna\u010denje za politiku, ali ne \u2013putem eshatologije, nego putem politi\u010dke etike. Pitanje kr\u0161\u0107anski odgovorne politike ne pripada eshatologiji, nego moralnoj teologiji i tim putem poruka Bo\u017ejega kraljevstva mo\u017ee politici poru\u010diti ne\u0161to va\u017eno.”<\/p>\n

Prou\u010davaju\u0107i Bonaventuru Ratzinger je susreo i produbio te i sam usvojio kristocentrizam, \u0161to
\nje bilo iznova otkriveno od strane katoli\u010dkih dogmati\u010dara u pedesetim. Bonaventura je uistinu
\nnagla\u0161avao kristocentrizam do to\u010dke da je od Krista u\u010dinio sredi\u0161te svih sredi\u0161ta, \u010dak i cjelokupne znanosti. Osim toga iz ove je studije izveo dva zaklju\u010dka koji su bili odlu\u010duju\u0107i za budu\u0107nost, za njegovu teologiju i za dana\u0161nje u\u010diteljstvo. Prije svega premda skolasti\u010dka teologija u svim svojim izdancima, bilo sustavnim, bilo spekulativnim ili akademskim u modernom smislu rije\u010di ima svoje zasluge i po\u0161tovanje ipak njena pa\u017enja nije usmjerena spram ni\u010deg drugog nego spram Bo\u017ejeg eshatolo\u0161kog mira koji nadilazi sva razumijevanja. To \u0107e dovesti do toga da \u0107e i Ratzinger govoriti kako je teologija podre\u0111ena, u krajnjoj analizi, kontemplaciji, ljubavi, svetosti i ne na kraju ostvarivanju siroma\u0161tva duha. To je dovelo Ratzingera do zaklju\u010dka da je prava teologija uvijek usmjerena prema iskustvu svetih. Iza Atanazija stoji Antun Pustinjak, iza Grgura Velikog, sv. Benedikt, iza Bonaventure sv. Franjo Asi\u0161ki.<\/p>\n

I kao druga, va\u017ena posljedica njegovog studija Bonaventurine povijesti spasenja jest
\nrazumijevanje povijesti koje proizlazi iz odbijanja srednjovjekovnog franjeva\u010dkog vjerovanja koje se temeljilo na promi\u0161ljanjima Joakima iz Fiorea o zavr\u0161nom razdoblju povijesti koje \u0107e zamijeniti Novi zavjet i koja zajednicu doba Duha Svetoga, koja ostavlja iza sebe hijerarhijsku Crkvu, kako bi za\u017eivjela nova Crkva Duha, koja ne\u0107e biti vi\u0161e vezana uz stare strukture. I prije nego je nastalo ime “teologija oslobo\u0111enja” Ratzinger je uvidio da se i djelomi\u010dno radi o ponovnom ponavljanju istih teza samo u drugo vrijeme i drugim sredstvima. KONCIL!<\/p>\n

“Povijesno” je shva\u0107eno kao ono koje otkriva temelj ljudske stvarnosti. \u010cesto je pak nejasno
\n\u0161to povijesno zna\u010di. Povezano sa evolucionisti\u010dkim idejama, utjecajem hegelijanizma, marksisti\u010dke misli i humanisti\u010dkim promi\u0161ljanjima ra\u0111a se shva\u0107anje \u017eivota i povijesti koje nije lako definirati. U svakom slu\u010daju povijest je shva\u0107ena kao proces stalnog napretka i oslobo\u0111enja \u010dije mehanizme postupno otkrivamo i razumijevamo i tako se sami u\u010dimo upravljati povije\u0161\u0107u. \u010covjek sam mo\u017ee oblikovati procese u kojima je njegova volja uvijek dobra i mo\u017ee nadi\u0107i eti\u010dke napore jer on sam vodi i upravlja povijest. Tako je jedno vrijeme revolucija postala ona koja je novome \u010dovjeku obe\u0107avala novo dru\u0161tvo koje odgovara zakonima povijesti koja napreduje. Danas vi\u0161e nego ikada vidimo posljedice takvog promi\u0161ljanja. Jasno se vidi da trebamo alternativna promi\u0161ljanja koja pokazuju da je ovakvo povijesno shva\u0107anje slobode suprotnost u sebi. Sloboda koja se name\u0107e kroz
\npovijesne nu\u017enosti i koja je ljudima nametnuta izvana nije sloboda. Stoga treba jasno re\u0107i da je eti\u010dka perspektiva i shva\u0107anje slobode uistinu povijesno i stvarno shva\u0107anje slobode koje odgovara na\u0161im iskustvima.<\/p>\n

U kr\u0161\u0107anskom kontekstu ova eti\u010dka perspektiva ne zna\u010di pozivanje samo na dobru volju
\npojedinca. Ona zna\u010di pozivanje na vlastitu viziju stvarnosti koja \u017eeli pomo\u0107i oblikovanju budu\u0107nosti i povijesti. Ona ozna\u010dava jednu druga\u010diju viziju slobode.<\/p>\n

Ako se pitamo \u0161to prosje\u010dan \u010dovjek danas shva\u0107a pod pojmom slobode i oslobo\u0111enja onda se
\nmo\u017eemo mimo vratiti na Marxovu viziju: “ujutro loviti, poslijepodne ribariti, nakon jela kritizirati, upravo onako kako mi se svi\u0111a” Dakle, sloboda se shva\u0107a kao mogu\u0107nost \u010diniti sve \u0161to \u017eelim i ho\u0107u. Sloboda je shva\u0107ena kao proizvoljnost. Stoga \u0107e Ratzinger re\u0107i da je slika kojom se ravnaju dana\u0161nje ideologije oslobo\u0111enja zapravo anarhija koja ne poznaje upravljanja niti vezivanja. Oslobo\u0111enje zna\u010di odbacivanje svake strukture i svakog vezivanja. U takvoj viziji obitelj, moral, Bog, Crkva postaju suprotnost slobodi. I dr\u017eava je vi\u0111ena kao takva.<\/p>\n

I na kraju, ako prihvatimo tezu koju je razradio sam Ratzinger, da iza velikih teologa stoje
\nsveci i da je prava teologija usmjerena prema svetosti, onda s pravom mo\u017eemo re\u0107i da je njegova usko povezana s Augustinom i Bonaventurom i da je takva ostala od samih po\u010detaka sve do danas.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Dr. \u017deljko Tanji\u0107 \u00a0 TEOLO\u0160KA MISAO PAPE BENEDIKTA XVI. Zadar, 18. IV. 2012., Sve\u0107eni\u010dka rekolekcija \u00a0 Biografsko oblikovanje teolo\u0161kog pogleda …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[8],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7527"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=7527"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7527\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":7881,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/7527\/revisions\/7881"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=7527"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=7527"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=7527"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}