{"id":5800,"date":"2011-07-05T08:53:55","date_gmt":"2011-07-05T08:53:55","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?page_id=5800"},"modified":"2011-07-05T08:53:55","modified_gmt":"2011-07-05T08:53:55","slug":"nadbiskupova-propovijed-na-sv-dujma-u-splitu-7-05-2011","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=5800","title":{"rendered":"Nadbiskupova propovijed na sv. Dujma u Splitu, 7. 05. 2011."},"content":{"rendered":"

Propovijed zadarskoga nadbiskupa \u017delimira Pulji\u0107a na svetkovinu sv. Dujma 2011.<\/em><\/p>\n

(\u010citanja: Otkr 12, 10-12; Ps 89; 1 Pt 5, 1-4; Lk 10, 1-9)<\/p>\n

1. Slu\u0161ali smo u prvom \u010ditanju zanimljiv odlomak iz knjige Otkrivenja: ‘Ja Ivan, za\u010dujem glas na nebu silan: sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga na\u0161ega, i vlast Pomazanika njegova! Jer, zba\u010den je tu\u017eitelj bra\u0107e na\u0161e. Zato, veselite se nebesa i svi nebesnici!’ (Otk 12, 10-12) Knjiga Otkrivenja je jedina proro\u010dka knjiga Novoga Zavjeta u kojoj Ivan ocrtava ritam povijesti spasenja oko sredi\u0161njeg lika: proslavljenog Isusa Krista kao Bo\u017ejeg Jaganjca koji je zaklan, ali \u017eivi; ubijen, ali uskrisava. On lomi pe\u010date povijesnih tajna i uvodi svoje prijatelje u vje\u010dnu budu\u0107nost. Knjiga, me\u0111utim, nije horoskop povijesti ili biblijski Nostradamus, kako je \u010desto \u010ditaju sljedbenici mormona, adventista ili Jehovinih svjedoka… Ona je duboko ukorijenjena u sada\u0161njost. U njoj su opisane tjeskobe, krize vjere, zavo\u0111enja i napasti kojima su bile izlo\u017eene zajednice prvih kr\u0161\u0107ana. No, Krist Jaganjac koji je otkupio svijet, vodi narod do pobije\u00acde uz pratnju silnoga nebeskoga glasa koji objavljuje: ‘sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga na\u0161ega, i vlast Pomazanika njegova’. Zbog toga u sve\u010danom vazmenom predslovlju pjevamo kako je Krist ‘svojom smr\u0107u uni\u0161tio na\u0161u smrt, a svojim uskrsnu\u0107em obnovio na\u0161 \u017eivot’.<\/p>\n

Usprkos ove sigurnosti u pobjedu ‘Pomazanika Bo\u017ejega’ kr\u0161\u0107ani su svjesni i razbija\u010dkih silnica koje Ivan zorno uobli\u010duje oko pojedinih imena, kao napr. Babilona, Korinta ili kojeg drugog mjesta me\u0111u crkvama Male Azije. Prisjetimo se napr. kako je oholost u Babilonu dovela do pomutnje jezika, a sva\u0111a, navijanje i netolerancija me\u0111u vjernicima u Korintu stvorila ozra\u010dje nezdravog nadmetanja, pa ih je Pavao zaklinjao ‘imenom Gospodina Isusa Krista neka budu iste misli i istog osje\u0107anja’.<\/p>\n

2. ‘Ja Ivan, za\u010dujem glas na nebu silan’ o snazi i vlasti Pomazanika njegova! (Otk 12, 12). U pro\u0161lu nedjelju, na Mali Uskrs, slu\u0161ali smo glas s Vatikanskog bre\u017euljka pokraj Tibera. \u010culi smo papu Benedikta XVI. kako objavljuje ‘Urbi et orbi’ da je njegov pred\u0161asnik Ivan Pavao II. ubrojen me\u0111u bla\u017eene. Bio je to poseban doga\u0111aj koji je okupio brojne biskupe, sve\u0107enike i vjernike iz cijeloga svijeta. Preko milijun i pol hodo\u010dasnika je toga dana do\u0161lo u vje\u010dni grad Rim pohoditi grob voljenog pape koji je prije 33 godine (1978.) s toga mjesta uputio molitveni vapaj cijelom svijetu: ‘Ne bojte se, otvoriti vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj mo\u0107i. Neka mu se otvore granice dr\u017eava, ekonomskih i politi\u010dkih sustava, \u0161iroka podru\u010dja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se ne pla\u0161e Krista, jer On jedini zna \u0161to je u srcu \u010dovjeka!’ Mi smo ga osobito zapamtili zbog aktivnog zauzimanja u ratu kada je povi\u0161enim glasom u vi\u0161e navrata tra\u017eio neka se obustavi ruka koja ubija. Poput Mojsija on je pokazivao ‘obe\u0107anu zemlju’, a ma\u010dem vjere borio se s idolima koji su odvla\u010dili ljude od Boga ili pak sijali sjeme smrti koja zaga\u0111uje zrak i okolinu.<\/p>\n

Zbog toga su njegova putovanja bila prenatrpana, mision\u00acarska tjeskoba vrlo nagla\u0161ena, a molitveni vapaji za spasenjem ljudi vrlo uo\u010dljivi i glasni. Pamtimo ga kao proroka koji se povla\u010di u ti\u0161inu sveti\u0161ta vlastite du\u0161e gdje iskreno i sabrano moli. Ali, pamtimo ga i kako javno nastupa, te uzdignutim rukama i neustra\u0161ivim pogledom upozorava, preklinje, osu\u0111uje i moli. ‘Ja, Ivan Pavao II. vi\u010dem tebi, stara Europo; obra\u0107am se vama ljudi znanost i politike..’ Navikli smo bili na takav stil i na\u010din govora u kojem je bila uo\u010dljiva njegova eshatolo\u0161ka usmjerenost na ono \u0161to nas \u010deka. Njegovi vapaji i molitve bili su o\u010dita i prepoznatljiva jeka onoga ‘glasa na nebu’ iz dana\u0161njeg Ivanova Otkrivenja. Mi smo imali sre\u0107u biti njegovim suvremenicima i slu\u0161ati njegove poruke, te pri tomu osjetiti sna\u017enu o\u010dinsku skrb i brigu.<\/p>\n

3. Njegove molitvene vapaje, me\u0111utim, mo\u017ee se razumjeti samo u kontekstu vremena i u okru\u017eju onoga \u0161to je osobno pro\u017eivio. Jo\u0161 kao dijete ostao je bez majke, a oca i brata izgubio je u ranoj mladosti. Osjetio je, dakle, \u0161to zna\u010di rasti i biti bez roditelja. Zato je postao dragi otac, Sveti Otac, brat, prijatelj i odvjetnik, posebice ugro\u017eenih, napu\u0161tenih i ostavljenih. Dio mladosti pro\u017eivio je u vremenu kad se Europom \u0161irila ideologija fa\u0161izma, a prve godine sve\u0107eni\u010dkog i kasnije biskupskog slu\u017eenja proveo je dok je u njegovoj zemlji vladala ideologija komunizma. Samo pak podru\u010dje kulture, filozofije, umjetnosti i knji\u017eevnosti bilo je u njegovo vrijeme zatrovano idejama ‘kulture smrti’ kako dvojica ameri\u010dkih sveu\u010dili\u0161nih profesora (antropolog i eti\u010dar De Marco i teolog Wiker), argumentirano i pregledno, sa\u017eeto i uvjerljivo analiziraju nositelje toga projekta iz toga vremena. Me\u0111u ‘arhitektima kulture smrti’ oni nabrajaju Schopenhauera, Nietzschea, Darwina, Marxa, Comtea, Jean-Paul Sartrea, Simone de Beauvoir, Freuda, Reicha, Margaretu Mead. To su samo neka od imena takozvanih ‘velikana koji su izveli najve\u0107e misaone prijevare u povijesti’, jer su govorili i pisali o slobodi, a \u017eivjeli pakao. Ljudima su nudili oslobo\u0111enje, a trasirali im ‘put smrti, ni\u0161tavila, sebi\u010dnosti i mr\u017enje’.<\/p>\n

Ti ‘samozvani velikani i revolucionari’ bili su ve\u0107inom ‘frustrirani materijalisti i ateisti koji nisu vjerovali u duhovnu dimenziju. Ali, bili su uvjereni da su oni ‘pozvani i poslani mijenjati svijet’. Premda su mnogi od njih, kako pi\u0161e jedan komentator, bili ‘obi\u010dni znanstveni \u0161arlatani, svijet i danas dr\u017ei njihove ideje sastavnicom suvremene kulture’. Njihov sustav izrasta na materijalizmu, nastranostima, negiranju i prijeziru duhovnosti, ljubavi i milosr\u0111a. ‘Arhitekti kulture smrti’ tako uspje\u0161no provode eutanaziji kr\u0161\u0107anske kulture i civilizacije (Z. Vukman). U tom ringu razli\u010ditih nazora i ideologija na\u0161ao se Ivan Pavao II. koji se s izazovima svoga vremena uspje\u0161no nosio, te Kristovom la\u0111om umje\u0161no kormilario. Slu\u017eim se namjerno \u0161portskim rje\u010dnikom jer Karol Wojtyla je bio strastveni \u0161porta\u0161 i planinar. A njegov ‘\u0161portski ma\u010d’ bio je uperen protiv idol\u00e2 koji odvla\u010de ljude od Boga.<\/p>\n

4. Njegovi vapaji i molitve, koje je upu\u0107ivao, bili su kako sam rekao prepoznatljiva jeka onoga ‘glasa na nebu’ iz Ivanova Otkrivenja. Suo\u010den s posljedicama kulture smrti, koja Boga otpisuje, Karol Wojtyla je izgovorio svoj ‘najja\u010di vapaj’ u Limi, u Peru-u (1. 02. 1985.). Na trgu Plaza de Armas u zanosnom odu\u0161evljenju kakav Peru nije do\u017eivio, on je razvija misao kako zemlja ne smije ostati bez Boga. \u010covjek, naime, kao slobodno bi\u0107e mo\u017ee ure\u0111ivati zemlju bez Boga. Ali, bez Boga takva \u0107e zemlja nu\u017eno biti protiv \u010dovjeka. Ovu re\u010denicu Papa je izgovorio povi\u0161enim tonom pa su je lokalne radio stanice ponavljale nekoliko puta pod motom ‘El grito del Papa’ (Papin vapaj). ‘Ni\u0161ta, naime, ne mo\u017ee nadoknaditi prazninu koja nastaje kad se Boga odstrani. Ne smije se Bogu zatvarati vrata \u0161kola, domova i dru\u0161tvenog sustava. Ne smije se razdvajati evan\u0111elje i kulturu. Jer, rascjep izme\u0111u Evan\u0111elja i kulture donio je dramu na\u0161em stolje\u0107u’.
\nNajpotresniji vapaj, me\u0111utim, izrekao je dok je u Italiji trajala kampanja za legalizaciju poba\u010daja. U rodnom mjestu pape Roncalli-a, na Mali Uskrs 1981., on u ime Krista pobjednika smrti upu\u0107uje vapaje i molitve u obrani \u017eivota. Blijedim usnama i glasom koji treperi Wojtyla potresa savjest Talijana i pita ih: ‘Je li dopu\u0161teno oduzeti \u017eivot \u010dedu za koje je Krist prolio svoju krv?! Ako tom \u010dinu ubijanja \u010dovjeka u utrobi majke dadnemo pravo gra\u0111anstva, onda smo na rubu provalije s nesagledivim posljedicama’.<\/p>\n

Neumorni Karol Wojtyla nije ostavljao dojam tjeskobna \u010dovjeka. Dapa\u010de, djelovao je kao ‘Bo\u017eji general’ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. Istim osje\u0107ajima neustra\u0161ivosti htio je po\u0107i i u ‘zemljicu Bosnu’, u opkoljeno Sarajevo u rujnu 1994. Svjetski mo\u0107nici, me\u0111utim, nisu mu garantirali sigurnost. Nije mu ostalo ni\u0161ta drugo, nego iz Castel Gandolfa uputiti \u017earki vapaj i nebu i ljudima. Kako se ne sjetiti one divne liturgije i najdirljivijeg vapaja koji je Papa ikad izgovorio, uzdignutim pogledom prema Sarajevu i Bosni, te povi\u0161enim glasom: ‘S vama smo i bit \u0107emo sve vi\u0161e s vama’.<\/p>\n

5. Vapaji i molitve bl. Ivana Pavla II. bili su izraz njegove vjerni\u010dke sigurnosti, ali i odraz njegove zabrinutosti za budu\u0107nost svijeta. Ne\u0161to ga je posebice zbunjivalo i ljutilo. Grijeh i zlo, naime, stekli su pravo gra\u0111anstva. A otpisivanje Boga u\u0161lo je u program ljudskog umovanja. Zbog toga je bio apostolski zagrijan za navje\u0161taj istine, neustra\u0161iv i nepopustljiv prema svim vrstama la\u017enih ideologija i zavo\u0111enja ljudi. Njegova je kritika bila jasna i otvorena. I posebice uperena prema dva sustava koji su vladali svijetom i Europom: Prema onom s istoka koji Boga kri\u017ea i odbacuje, kao i prema onome sa zapada koji misli kako mo\u017ee graditi svijet i kulturu bez Boga. Tre\u0107i milenij Crkve, govorio je, ne smije zapo\u010deti ‘sramotom XX. stolje\u0107a’, kako je nazivao ateizam svih boja i rastvora. S time se nikako nije mirio. Zato je hrabro i neu\u00acmorno propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obli\u010dje ovog svije\u00acta prolazi i nestaje. Njegovi su molitveni vapaji bili i ostali prepoznatljiva jeka onoga pobjedni\u010dkog ‘glasa na nebu’ iz dana\u0161njeg prvog \u010ditanja: ‘sada nasta spasenje i snaga, i kraljevstvo Boga na\u0161ega, i vlast Pomazanika njegova’ (Otkr 12, 10).<\/p>\n

Premda \u0161iritelji ‘kulture smrti’, bra\u0107o i sestre, imaju silnoga uspjeha, mi ne zatvaramo o\u010di pred realno\u0161\u0107u. Dapa\u010de, njima upsrkos mi ‘potomci svetoga Duje’, okupljeni na ovom slavlju, gledamo prema nebeskom obzorju kamo je nakon slavne smrti po\u0161ao s drugim solinskim mu\u010denicima i na\u0161 za\u0161titnik sv. Dujam. Gledamo prema nebu i \u010dujemo Ivanove rije\u010di o ‘spasenju i kraljevstvu Boga na\u0161ega’. Mu\u010deni\u0161tvo sv. Dujma i njegova bla\u017eena smrt, kao i trajna za\u0161tita i briga kojom nas je stolje\u0107ima pratio, daju nam utemeljenih razloga ve\u0107 ovdje, na zemlji sve\u010danom liturgijom slaviti ‘\u017eivot poslije \u017eivota’. Nutarnjom snagom vjere i optimizma, usprkos stra\u0161nih posljedica koje su sijali i \u0161irili ideolozi kulture smrti, mi se radujemo \u0161to i dalje ‘ki\u0161e padaju, polja ra\u0111aju, a djeca se igraju, tr\u010de i sanjaju. Nije nas, dakle, ostavio Bog!’ U toj vjeri i s pouzdanjem obra\u0107amo se na\u0161em za\u0161titniku i kli\u010demo: Zdravo Dujme mu\u010deni\u010de, Splita grada za\u0161titni\u010de. Upravljamo tebi glas i ove 2011. Oj pastiru, o\u010de mili, \u010duvaj nas, te i dalje brani i zakrili! Am<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Propovijed zadarskoga nadbiskupa \u017delimira Pulji\u0107a na svetkovinu sv. Dujma 2011. (\u010citanja: Otkr 12, 10-12; Ps 89; 1 Pt 5, 1-4; …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5800"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=5800"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5800\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":5801,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/5800\/revisions\/5801"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=5800"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=5800"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=5800"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}