{"id":46713,"date":"2021-02-12T14:55:00","date_gmt":"2021-02-12T13:55:00","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=46713"},"modified":"2021-02-15T15:02:41","modified_gmt":"2021-02-15T14:02:41","slug":"ocevim-srcem-patris-corde-apostolsko-pismo-pape-franje-uz-godinu-sv-josipa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=46713","title":{"rendered":"‘O\u010devim srcem’ – ‘Patris corde’ – Apostolsko pismo pape Franje uz Godinu sv. Josipa"},"content":{"rendered":"\n

Neslu\u017ebeni prijevod Apostolskog pisma pape Franje\n\u201ePatris corde\u201c povodom 150. obljetnice progla\u0161enja svetoga Josipa za\u0161titnikom\nsveop\u0107e Crkve. Rim, svetkovina Bezgre\u0161nog za\u010de\u0107a Bla\u017eene Djevice Marije, 8.\nprosinca 2020. <\/strong><\/p>\n\n\n\n

APOSTOLSKO\nPISMO
\nPATRIS CORDE
\n<\/em>SVETOG OCA
\nFRANJE
\nU POVODU 150. OBLJETNICE
\nPROGLA\u0160ENJA SVETOGA JOSIPA
\nZA\u0160TITNIKOM SVEOP\u0106E CRKVE<\/strong><\/p>\n\n\n\n

O\u010devim srcem (Patris corde<\/em>): tako je Josip\nvolio Isusa, kojega sva \u010detiri Evan\u0111elja nazivaju \u201esinom Josipovim\u201c.[1]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Matej i Luka, dvojica evan\u0111elista koja isti\u010du njegovu\nosobu, govore malo, ali dovoljno kako bi se jasno vidjelo kakav je otac bio i\nkoje mu je poslanje povjereno od Providnosti.<\/p>\n\n\n\n

Znamo da je bio skromni stolar (usp. Mt 13, 55),\nzaru\u010den s Marijom (usp. Mt 1, 18; Lk 1, 27); \u201e\u010dovjek pravedan\u201c (Mt 1, 19),\nuvijek spreman izvr\u0161iti volju Bo\u017eju o\u010ditovanu u njegovom Zakonu (usp. Lk 2,\n22.27.39) i kroz \u010detiri sna (usp. Mt 1,20; 2,13.19.22). Nakon dugog i zamornog\nputovanja od Nazareta do Betlehema, svjedo\u010dio je Mesijinu ro\u0111enju u staji, jer\ndrugdje \u201eza njih nije bilo mjesta\u201c (Lk 2, 7). Svjedok je \u0161tovanja pastira (usp.\nLk 2, 8 \u2013 20) i mudraca (usp. Mt 2, 1 \u2013 12), koji su predstavljali izraelski\nnarod i poganske narode.<\/p>\n\n\n\n

Imao je hrabrosti postati zakoniti Isusov otac i dao\nmu je ime koje mu je otkrio an\u0111eo: \u201eA ti \u0107e\u0161 mu nadjenuti ime Isus jer \u0107e on\nspasiti narod svoj od grijeha njegovih\u201c (Mt 1, 21). Kao \u0161to je poznato, davanje\nimena osobi ili stvari me\u0111u drevnim narodima zna\u010dilo je uspostavljanje odnosa,\nkao \u0161to je to u\u010dinio i Adam, kako \u010ditamo u Knjizi Postanka (usp. 2, 19 \u2013 20).<\/p>\n\n\n\n

U Hramu, \u010detrdeset dana nakon Isusova ro\u0111enja, Josip i\nMarija prinose Dijete Gospodinu i s \u010du\u0111enjem slu\u0161aju \u0160imunovo proro\u010danstvo o\nIsusu i njegovoj Majci (usp. Lk 2, 22 \u2013 35). Kako bi obranio Isusa od Heroda,\nJosip ostaje kao stranac u Egiptu (usp. Mt 2,13 \u2013 18). Vrativ\u0161i se u domovinu,\n\u017eivi skrovito u malom i nepoznatom selu Nazaret u Galileji \u2013 odakle, kako se\ngovorilo, \u201ene ustaje prorok\u201c i \u201ene dolazi ne\u0161to dobro\u201c (usp. Iv 7, 52; 1, 46) \u2013\ndaleko od njegovoga rodnog grada Betlehema i od grada Jeruzalema, gdje je\nnekada bio Hram. Kad su tijekom hodo\u010da\u0161\u0107a u Jeruzalem izgubili\ndvanaestogodi\u0161njeg Isusa, Josip i Marija tra\u017eili su ga u muci i prona\u0161li su ga\nu Hramu dok je razgovarao s u\u010diteljima (usp. Lk 2, 41 \u2013 50).<\/p>\n\n\n\n

Nakon Marije, Majke Bo\u017eje, nijedan svetac se toliko ne\nspominje u papinskom U\u010diteljstvu kao Josip, njezin mu\u017e. Moji prethodnici\nprodubili su poruku sadr\u017eanu u nekoliko podataka koje su donijela Evan\u0111elja\nkako bi dodatno istaknuli njegovu sredi\u0161nju ulogu u povijesti spasenja. Bla\u017eeni\npapa Pio IX. proglasio ga je \u201eza\u0161titnikom Katoli\u010dke Crkve\u201c.[2]<\/sup><\/strong><\/a>\n\u010dasni papa Pio XII. predstavio ga je kao \u201eza\u0161titnika radnika\u201c[3]<\/sup><\/strong><\/a>,\na sveti Ivan Pavao II. kao \u201e\u010duvara Otkupiteljevog\u201c.[4]<\/sup><\/strong><\/a>\nNarod ga pak zaziva kao \u201eza\u0161titnika sretne smrti\u201c.[5]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Stoga bih sada, 150 godina nakon \u0161to ga je papa Pio IX.\n8. prosinca 1870. proglasio za\u0161titnikom Katoli\u010dke Crkve, \u017eelio podijeliti neka\nosobna razmi\u0161ljanja o ovoj izvanrednoj osobi, toliko bliskoj na\u0161em ljudskom\niskustvu. Jer, kako Isus ka\u017ee, \u201eiz obilja srca usta govore\u201c (usp. Mt 12, 34).\nTa \u017eelja dodatno se produbila tijekom ovih mjeseci pandemije, kada smo, usred\nkrize, iskusili \u201ekako su na\u0161i \u017eivoti istkani i podr\u017eani od obi\u010dnih \u2013 u pravilu\nzaboravljenih \u2013 ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i \u010dasopisa\nili na televizijskim ekranima, ali, bez sumnje, danas pi\u0161u presudne doga\u0111aje\nna\u0161e povijesti: to su lije\u010dnici, medicinske sestre i tehni\u010dari, zaposlenici u\nveletrgovinama, zaposlenici u djelatnostima \u010di\u0161\u0107enja, njegovatelji,\nprijevoznici, ljudi koji rade na pru\u017eanju osnovnih usluga i javne sigurnosti,\nvolonteri, sve\u0107enici, redovnici i redovnice, i mnogi, ali zaista mnogi drugi\nkoji su shvatili da se nitko ne spa\u0161ava sam [\u2026] Koliko je onih koji svakodnevno\npokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, paze\u0107i da ne siju paniku, nego\nsuodgovornost. Koliki o\u010devi, majke, djedovi i bake, u\u010ditelji malim i\nsvakodnevnim gestama pokazuju na\u0161oj djeci kako se suo\u010diti i nositi s krizom\nprilago\u0111avaju\u0107i svoje navike, di\u017eu\u0107i glavu gore i poti\u010du\u0107i na molitvu. Koliko\nje onih koji mole, stavljaju se na raspolaganje i zala\u017eu se za dobro sviju\u201c.[6]<\/sup><\/strong><\/a>\nSvatko mo\u017ee u svetom Josipu \u2013 \u010dovjeku koji prolazi nezapa\u017eeno, \u010dovjeku\nsvakodnevne, diskretne i skrovite prisutnosti, prona\u0107i zagovornika, oslonac i\nvodi\u010da u vrijeme pote\u0161ko\u0107a. Sveti Josip nas podsje\u0107a da svi oni koji djeluju u\nskrovitosti ili u sjeni imaju neusporedivu ulogu u povijesti spasenja. Svima\nnjima ide rije\u010d priznanja i zahvalnosti.<\/p>\n\n\n\n

1. Voljeni\notac<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Veli\u010dina svetog Josipa le\u017ei u \u010dinjenici \u0161to je bio mu\u017e\nMarijin i Isusov otac. Kao takav, rije\u010dima svetog Ivana Zlatoustog, \u201estavio se\nu slu\u017ebu cjelokupnog plana spasenja\u201c.[7]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Sveti Pavao VI. isti\u010de kako je Josip konkretno izrazio\nsvoje o\u010dinstvo \u201eu\u010diniv\u0161i svoj \u017eivot po\u017ertvovnim slu\u017eenjem otajstvu\nUtjelovljenja i njegovom otkupiteljskom poslanju; u tomu \u0161to je upotrijebio\nzakonsku ovlast nad Svetom obitelji kako bi joj se u potpunosti posvetio u svom\n\u017eivotu i radu; pretvoriv\u0161i svoj ljudski poziv prema doma\u0107oj ljubavi u\nnadljudski obol sebe, svog srca i svih sposobnosti, ljubavi stavljenoj u slu\u017ebu\nKrista koji je odrastao do zrelosti u svom domu.[8]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Zbog svoje uloge u povijesti spasenja, sveti Josip je\notac kojega je kr\u0161\u0107anski narod oduvijek volio, \u0161to dokazuje \u010dinjenica da su mu\nposve\u0107ene brojne crkve u cijelom svijetu; da su mnogi vjerski instituti,\nbratstva i crkvene skupine nadahnuti njegovom duhovno\u0161\u0107u i nose njegovo ime; te\nda se u njegovu \u010dast ve\u0107 stolje\u0107ima razvijaju mnogi izrazi pobo\u017enosti. Mnogi su\nmu sveci i svetice bili jako odani, me\u0111u kojima se isti\u010de Terezija Avilska,\nkoja ga je izabrala za svog zagovornika i posrednika, \u010desto mu se preporu\u010duju\u0107i\ni tako zadobivaju\u0107i i sve milosti koje je od njega tra\u017eila. Ohrabrena vlastitim\niskustvom, svetica je uvjeravala i druge da njeguju istu odanost.[9]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

U svakom molitveniku prona\u0107i \u0107ete neke molitve svetom\nJosipu. Posebni zazivi upu\u0107uju mu se svake srijede, a posebno tijekom cijelog\nmjeseca o\u017eujka, koji je tradicionalno posve\u0107en njemu.[10]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Povjerenje puka u svetog Josipa sa\u017eima se u izrazu Ite\nad Ioseph<\/em> (Idite k Josipu), koji se odnosi na vrijeme gladi u Egiptu kada\nsu ljudi pitali faraona za kruh, a on je odgovorio: \u201eIdite k Josipu i \u0161to god\nvam rekne, \u010dinite!\u201c (Post 41, 55). To je bio Josip, sin Jakovljev, kojeg su\nnjegova bra\u0107a prodala iz zavisti (usp. Post 37, 11 \u2013 28) i koji je -\u2013 prema\nbiblijskoj pripovijesti \u2013 nakon toga postao upraviteljem Egipta (usp. Post 41,\n41 \u2013 44).<\/p>\n\n\n\n

Kao potomak Davidov (usp. Mt 1, 16, 20), iz \u010dijeg je\nkorijena Isus trebao niknuti prema obe\u0107anju koje je Davidu dao prorok Natan\n(usp. 2 Sam<\/em> 7), i kao suprug Marije iz Nazareta, sveti Josip stoji na\nrazme\u0111u Starog i Novog zavjeta.<\/p>\n\n\n\n

2. Nje\u017ean\notac pun ljubavi<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Josip je gledao kako Isus iz dana u dan raste \u201eu\nmudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi\u201c (Lk 2, 52). Kao \u0161to je\nGospodin u\u010dinio s Izraelom, tako je Josip Isusa \u201ehodati u\u010dio,dr\u017ee\u0107i ga za ruke\nnjegove; bio je poput oca koji dijete podi\u017ee na obraz, nagnut nad njega da ga\nnahrani\u201c (usp. Ho\u0161 11, 3 \u2013 4).<\/p>\n\n\n\n

Isus je u Josipu vidio Bo\u017eju nje\u017enost: \u201eKako se otac\nsmiluje dje\u010dici,tako se Gospodin smiluje onima \u0161to ga se boje\u201c (Ps 103, 13).<\/p>\n\n\n\n

Tijekom molitve psalama u sinagogi Josip je zasigurno\n\u010duo kako sinagogom iznova odjekuje da je Bog Izraelov Bog nje\u017enosti,[11]<\/sup><\/strong><\/a>\nkoji je dobar prema svima i \u201emilosrdan svim djelima svojim\u201c (Ps 145, 9).<\/p>\n\n\n\n

Povijest spasenja ispunjava se \u201eu nadi protiv svake\nnade\u201c (Rim 4, 18) kroz na\u0161e slabosti. Previ\u0161e puta mislimo da Bog djeluje samo\nkroz ono dobro u nama, no ve\u0107ina njegovih planova ostvaruje se u i unato\u010d na\u0161oj\nslabosti. Stoga sveti Pavao ka\u017ee: \u201eI da se zbog uzvi\u0161enosti objav\u00e2 ne bih\nuzoholio, dan mi je trn u tijelu, an\u0111eo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.\nZa to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi re\u010de: Dosta ti\nje moja milost jer snaga se u slabosti usavr\u0161uje<\/em>\u201c (2 Kor 12, 7 \u2013 9).<\/p>\n\n\n\n

Budu\u0107i da je ovo dio cjelokupne povijesti spasenja,\nmoramo nau\u010diti prihva\u0107ati svoju slabost s dubokom nje\u017eno\u0161\u0107u.[12]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Zli nas tjera da svoju slabost gledamo negativno, dok\nje Duh nje\u017enom ljubavlju iznosi na vidjelo. Nje\u017enost je najbolji na\u010din da\ndodirnemo ono krhko u nama. Upiranje prstom i osu\u0111ivanja, \u0161to \u010desto koristimo u\nodnosu prema drugima, znak su nesposobnosti da u sebi prihvatimo vlastitu slabost,\nvlastitu krhkost. Samo nje\u017enost spasit \u0107e nas od zamki Tu\u017eitelja (usp. Otk 12,\n10). Zbog toga je va\u017eno susresti se s Bo\u017ejim milosr\u0111em, posebno u sakramentu\npomirenja, gdje do\u017eivljavamo njegovu istinu i nje\u017enost. Paradoksalno, \u010dak nam i\nZli mo\u017ee re\u0107i istinu, ali to \u010dini samo kako bi nas osudio. Me\u0111utim, znamo da\nnas Istina koja dolazi od Boga ne osu\u0111uje, ve\u0107 nas prihva\u0107a, grli, podr\u017eava,\nopra\u0161ta. Istina nam se uvijek prikazuje kao milosrdni Otac u prispodobi (usp.\nLk 15, 11 \u2013 32): dolazi nam u susret, vra\u0107a nam dostojanstvo, postavlja nas na\nnoge, raduje nam se jer \u201esin mi ovaj bija\u0161e mrtav i o\u017eivje, izgubljen bija\u0161e i\nna\u0111e se\u201c (r. 24).<\/p>\n\n\n\n

\u010cak su i kroz Josipove strahove djelovale Bo\u017eja volja,\nnjegova povijest i njegov plan. Josip nas tada u\u010di da vjera u Boga uklju\u010duje i\nvjeru u to da mo\u017ee djelovati \u010dak i kroz na\u0161e strahove, ranjivosti i slabosti.\nTako\u0111er, u\u010di nas da se usred \u017eivotnih oluja nikada ne smijemo bojati dopustiti\nGospodinu da upravlja na\u0161im putem. Ponekad \u017eelimo imati potpunu kontrolu, ali\nBog uvijek vidi \u0161iru sliku.<\/p>\n\n\n\n

3.\nPoslu\u0161ni otac<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Sli\u010dno onomu \u0161to je u\u010dinio s Marijom kad joj je\nobjavio svoj plan spasenja, Bog je otkrio svoje planove Josipu; i to je u\u010dinio\nkroz snove, koji su se u Bibliji, kao i kod svih drevnih naroda, smatrali\njednim od sredstava kojima Bog o\u010dituje svoju volju.[13]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Josipa jako mu\u010di Marijina tajanstvena trudno\u0107a: on ju\nne \u017eeli \u201ejavno optu\u017eiti\u201c[14]<\/sup><\/strong><\/a>,\nve\u0107 ju odlu\u010duje \u201epotajno napustiti\u201c (Mt 1, 19).<\/p>\n\n\n\n

U prvom snu an\u0111eo mu poma\u017ee rije\u0161iti njegovu te\u0161ku\ndvojbu: \u201eNe boj se uzeti k sebi Mariju, \u017eenu svoju. \u0160to je u njoj za\u010deto,\ndoista je od Duha Svetoga. Rodit \u0107e sina, a ti \u0107e\u0161 mu nadjenuti ime Isus jer \u0107e\non spasiti narod svoj od grijeha njegovih\u201c (Mt 1,20 \u2013 21). Njegov je odgovor\nbio trenuta\u010dan: \u201eKad se Josip probudi oda sna, u\u010dini kako mu naredi an\u0111eo\nGospodnji\u201c (Mt 1, 24). Poslu\u0161no\u0161\u0107u je nadvladao svoju pote\u0161ko\u0107u i spasio\nMariju.<\/p>\n\n\n\n

U drugom snu an\u0111eo zapovijeda Josipu: \u201eUstani, re\u010de,\nuzmi dijete i majku njegovu te bje\u017ei u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem\njer \u0107e Herod tra\u017eiti dijete da ga pogubi\u201c (Mt 2,13). Josip se nije ustru\u010davao\nposlu\u0161ati, ne pitaju\u0107i se o pote\u0161ko\u0107ama s kojima \u0107e se suo\u010diti: \u201eOn ustane,\nuzme no\u0107u dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova\nskon\u010danja\u201c (Mt 2, 14 \u2013 15).<\/p>\n\n\n\n

U Egiptu je Josip s povjerenjem i strpljenjem \u010dekao\nan\u0111elov glas da se sigurno mo\u017ee vratiti u svoju zemlju. \u010cim mu bo\u017eanski\nglasnik, u tre\u0107em snu, nakon \u0161to ga je obavijestio da su oni koji su poku\u0161avali\nubiti dijete mrtvi, nare\u0111uje da ustane, povede dijete i njegovu majku sa sobom\ni vrati se u zemlju izraelsku (usp. Mt 2, 19 \u2013 -20), Josip jo\u0161 jednom bez\noklijevanja poslu\u0161a: \u201eOn ustane, uzme dijete i njegovu majku te u\u0111e u zemlju\nizraelsku\u201c (Mt 2, 21).<\/p>\n\n\n\n

No tijekom povratka, \u201esaznav\u0161i da Arhelaj vlada\nJudejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se po\u0107i onamo pa, upu\u0107en u snu, ode u\nkraj galilejski. Do\u0111e i nastani se u gradu zvanu Nazaret\u201c (Mt 2, 22 \u2013 23).<\/p>\n\n\n\n

Evan\u0111elist Luka nas pak izvje\u0161tava kako je Josip\npoduzeo dug i te\u017eak put od Nazareta do Betlehema, da bi se, prema zakonu cara\nCezara Augusta, podvrgnuo popisu stanovni\u0161tva u rodnom gradu. Tamo se Isus\nrodio (usp. 2, 1 \u2013 7) i bio upisan u registar Carstva, kao i sva druga djeca.\nSveti Luka posebno nagla\u0161ava da su Isusovi roditelji po\u0161tivali sve propise\nZakona: obrede njegova obrezivanja, Marijinog o\u010di\u0161\u0107enja nakon poroda,\nprino\u0161enja prvoro\u0111enca Bogu (usp. r. 24).[15]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

U svim okolnostima svog \u017eivota Josip je znao\nizgovoriti svoj fiat<\/em> (Neka mi bude), poput Marije prigodom An\u0111elova\nnavje\u0161tenja i Isusa u Getsemanskom vrtu.<\/p>\n\n\n\n

Josip, u ulozi glave obitelji, nau\u010dio je Isusa da bude\nposlu\u0161an roditeljima (usp. Lk 2, 51), prema Bo\u017ejoj zapovijedi (usp. Izl 20,\n12).<\/p>\n\n\n\n

Tijekom skrivenih godina \u017eivota u Nazaretu Isus je u\nJosipovoj \u0161koli nau\u010dio vr\u0161iti volju O\u010devu. Ta je oporuka postala njegova\nsvakodnevna hrana (usp. Iv 4, 34). \u010cak i u najte\u017eem trenutku svog \u017eivota, u\nGetsemanskom vrtu, Isus je radije odlu\u010dio vr\u0161iti volju O\u010devu, negoli svoju[16]<\/sup><\/strong><\/a>\ni tako je postao \u201eposlu\u0161an sve do smrti [\u2026] na kri\u017eu\u201c (Fil 2, 8). Iz tog\nrazloga, autor Poslanice Hebrejima zaklju\u010duje da Isus \u201eiz onoga \u0161to prepati,\nnaviknu slu\u0161ati\u201c (5, 8).<\/p>\n\n\n\n

Iz svih tih doga\u0111aja proizlazi da je Josipa \u201eBog\npozvao da izravno slu\u017ei Isusovoj osobi i poslanju kroz vr\u0161enje o\u010dinstva: na taj\nna\u010din u punini vremena sura\u0111uje u velikoj tajni Otkupljenja i uistinu je\nslu\u017eitelj spasenja\u201c.[17]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

4. Otac\nkoji prihva\u0107a <\/strong><\/p>\n\n\n\n

Josip prima Mariju bezuvjetno. Vjeruje An\u0111elovim\nrije\u010dima. \u201ePlemenitost Josipova srca takva je da je ono \u0161to je nau\u010dio iz Zakona\nu\u010dinio ovisnim o dobro\u010dinstvu; i danas, u ovom svijetu u kojem je toliko o\u010dito\npsiholo\u0161ko, verbalno i fizi\u010dko nasilje nad \u017eenama, Josip se predstavlja kao\nosoba po\u0161tovanja i osje\u0107aja. Iako nema ispred sebe \u0161iru sliku, donosi odluku da\nza\u0161titi dobro Marijina imena, njezino dostojanstvo i \u017eivot. U oklijevanju kako\npostupiti, Bog mu poma\u017ee prosvjetljuju\u0107i njegove sudove.[18]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Mnogo puta se u na\u0161em \u017eivotu doga\u0111aju stvari \u010dije\nzna\u010denje ne razumijemo. Na\u0161a prva reakcija \u010desto je razo\u010daranje i pobuna. Josip\nostavlja svoja razmi\u0161ljanja po strani kako bi prihvatio stvaran tijek doga\u0111aja\ni, koliko god tajanstveno izgledalo njegovim o\u010dima, on to prihva\u0107a, preuzima\nodgovornost i \u010dini ih dijelom osobne povijesti. Ako se ne pomirimo sa svojom\npovije\u0161\u0107u, ne\u0107emo biti u mogu\u0107nosti poduzeti ni sljede\u0107i korak, jer \u0107emo uvijek\nostati taoci svojih o\u010dekivanja i posljedi\u010dnih razo\u010daranja.<\/p>\n\n\n\n

Duhovni put koji nam Josip pokazuje nije put\nobja\u0161njavanja, ve\u0107 prihva\u0107anja. Tek polaze\u0107i od prihva\u0107anja, od pomirenja,\nmo\u017eemo po\u010deti nazirati \u0161iru povijest i njezino dublje zna\u010denje. Gotovo da\nmo\u017eemo \u010duti odjek Jobova jakog odgovora svojoj supruzi koja ga je nagovarala da\nse pobuni za sve zlo koje mu se dogodilo: \u201eKad od Boga primamo dobro, zar da\nonda i zlo ne primimo?\u201c (Job 2, 10).<\/p>\n\n\n\n

Josip nije pasivno rezigniran \u010dovjek ve\u0107 hrabro i\n\u010dvrsto proaktivan. Prihva\u0107anje je izraz dara snage Duha Svetoga koji se o\u010dituje\nu na\u0161em \u017eivotu. Samo nam Gospodin mo\u017ee dati snagu da prihvatimo \u017eivot kakav\njest, sa svim njegovim kontradiktornostima, frustracijama i razo\u010daranjima.<\/p>\n\n\n\n

Isusov dolazak me\u0111u nas O\u010dev je dar koji nam omogu\u0107uje\nda se pomirimo s tijekom vlastite povijesti, \u010dak i kad ju ne razumijemo u\npotpunosti.<\/p>\n\n\n\n

Kao \u0161to je Bog rekao na\u0161em Svecu: \u201eJosipe, sine\nDavidov, ne boj se\u201c (Mt 1, 20), \u010dini se da i nama ponavlja: \u201eNe boj se!\u201c.\nPotrebno je ostaviti po strani ljutnju i razo\u010daranje i prihvatiti ih \u2013 \u010dak i\nkad se ne\u0161to dogodi kako nismo \u017eeljeli \u2013 ne pasivnom rezignacijom, ve\u0107 nadom i\nhrabro\u0161\u0107u. Prihva\u0107anje \u017eivota na ovaj na\u010din uvodi nas u njegov skriveni smisao.\n\u017divot svakoga od nas mo\u017ee se \u010dudesno ponovno pokrenuti ako na\u0111emo hrabrosti\n\u017eivjeti prema onomu \u0161to nam govori Evan\u0111elje. Nije va\u017eno \u010dini li se da je sve\npo\u0161lo po zlu ili da se neke stvari ne mogu popraviti. Bog mo\u017ee u\u010diniti da\ncvije\u0107e nikne me\u0111u kamenjem. \u010cak i ako nam srce ne\u0161to prigovara, On je \u201eve\u0107i od\nna\u0161ega srca i znade sve\u201c (1 Iv 3, 20).<\/p>\n\n\n\n

Ovdje se jo\u0161 jednom susre\u0107emo s onim kr\u0161\u0107anskim\nrealizmom koji ne odbacuje ni\u0161ta \u0161to postoji. Stvarnost je u svojoj\ntajanstvenoj i nesvodivoj slo\u017eenosti nositelj osje\u0107aja postojanja sa svojim\nsvijetlima i sjenama. To je ono \u0161to apostol Pavao ka\u017ee: \u201eZnamo pak da Bog u\nsvemu na dobro sura\u0111uje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom\npozvani\u201c (Rim 8, 28). A sveti Augustin dodaje: \u201e\u010dak i ono \u0161to se naziva zlom (etiam\nillud quod malum dicitur<\/em>)\u201c.[19]<\/sup><\/strong><\/a>\nU ovoj \u0161iroj perspektivi vjera daje smisao svakom sretnom ili tu\u017enom doga\u0111aju.<\/p>\n\n\n\n

Ne bismo trebali nikada pomisliti da vjerovati zna\u010di\nprona\u0107i lagana i utje\u0161na rje\u0161enja. Vjera koju nas je nau\u010dio Krist je ona koju\nvidimo kod svetog Josipa, koji ne tra\u017ei pre\u010dace, ve\u0107 se \u201eotvorenih o\u010diju\u201c\nsuo\u010dava s onim \u0161to mu se doga\u0111a, preuzimaju\u0107i za to osobnu odgovornost.<\/p>\n\n\n\n

Josipovo prihva\u0107anje poziva nas da i mi prihva\u0107amo\ndruge onakvima kakvi jesu, bez iznimke, i da posebnu brigu posvetimo slabima,\njer Bog bira ono \u0161to je slabo (usp. 1 Kor 1, 27), on je \u201eotac sirota i\nbranitelj udovica\u201c (Ps 68, 6) i zapovijeda da volimo tu\u0111inca u svojoj sredini.[20]<\/sup><\/strong><\/a>\nVolim misliti da je Isus od svetog Josipa crpio nadahnu\u0107e za prispodobu o\nizgubljenom sinu i milosrdnom ocu (usp. Lk 15, 11 \u2013 32).<\/p>\n\n\n\n

5.\nKreativno hrabar Otac<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Ako je prva faza bilo kojeg istinskog unutarnjeg\nozdravljenja prihva\u0107anje osobne povijesti te prihva\u0107anje stvari koje nismo\n\u017eeljeli, onda njima treba dodati jo\u0161 jednu bitnu zna\u010dajku: kreativnu hrabrost.\nPojavljuje se posebno kad se nai\u0111e na pote\u0161ko\u0107e. Odnosno, suo\u010deni s pote\u0161ko\u0107ama,\nmo\u017eemo ili odustati i oti\u0107i, ili se nekako suo\u010diti s njima. Povremene pote\u0161ko\u0107e\ndonose nam resurse za koje nismo ni mislili da ih imamo.<\/p>\n\n\n\n

\u010citaju\u0107i Evan\u0111elja o Isusovu djetinjstvu, \u010desto se\npitamo za\u0161to Bog nije intervenirao na izravniji i jasniji na\u010din. No, Bog\ndjeluje kroz doga\u0111aje i ljude. Josip je \u010dovjek izabran od Boga, preko kojega se\nBog brine o po\u010decima povijesti otkupljenja. On je pravo \u201e\u010dudo\u201c kojim Bog\nspa\u0161ava Dijete i njegovu majku. Nebo intervenira s povjerenjem u kreativnu\nhrabrost ovog \u010dovjeka koji, stigav\u0161i u Betlehem i ne prona\u0161av\u0161i smje\u0161taj u\nkojem Marija mo\u017ee roditi, ure\u0111uje staju i preure\u0111uje ju, tako da ona postane\n\u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e mjesto dobrodo\u0161lice Sinu Bo\u017ejem koji dolazi na svijet (usp.\nLk 2, 6 \u2013 7). Suo\u010den s neposrednom opasno\u0161\u0107u Heroda, koji \u017eeli ubiti Dijete,\njo\u0161 jednom je u snu Josip upozoren braniti Dijete, a usred no\u0107i organizira\nbijeg za Egipat (usp. Mt 2, 13 \u2013 14).<\/p>\n\n\n\n

Pri povr\u0161nom \u010ditanju ovih pri\u010da mo\u017ee se ste\u0107i dojam da\nje svijet u milosti i nemilosti sna\u017enih i mo\u0107nih, ali \u201edobra vijest\u201c Evan\u0111elja\nle\u017ei u pokazivanju kako, unato\u010d bahatosti i nasilju zemaljskih vladara, Bog\nuvijek pronalazi na\u010din da izvr\u0161i svoj plan spasenja. \u010cak se i na\u0161 \u017eivot ponekad\n\u010dini kao da je prepu\u0161ten na milost i nemilost mo\u0107nika, ali Evan\u0111elje nam govori\nda ga Bog uvijek uspije spasiti pod uvjetom da koristimo istu kreativnu\nhrabrost kao tesar iz Nazareta, koji zna kako problem preobraziti u mogu\u0107nost\npouzdaju\u0107i se uvijek najprije u bo\u017eansku providnost.<\/p>\n\n\n\n

Ako se ponekad \u010dini da nam Bog ne poma\u017ee, to ne zna\u010di\nda nas je napustio, ve\u0107 da nam vjeruje, da budemo kreativni i da sami\npronalazimo rje\u0161enja.<\/p>\n\n\n\n

To je ista kreativna hrabrost koju su pokazali\nprijatelji paraliti\u010dara koji su ga, da bi ga predstavili Isusu, spustili s\nkrova (usp. Lk 5, 17 \u2013 26). Te\u0161ko\u0107a nije zaustavila odva\u017enost i tvrdoglavost\ntih prijatelja. Bili su uvjereni da Isus mo\u017ee izlije\u010diti bolesnika i \u201ebudu\u0107i da\nzbog mno\u0161tva nisu na\u0161li kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga izme\u0111u\ncrjepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. Vidjev\u0161i njihovu vjeru re\u010de\non: \u010covje\u010de, otpu\u0161teni su ti grijesi!<\/em>\u201c (r. 19 \u2013 20). Isus prepoznaje\nkreativnu vjeru s kojom ti ljudi poku\u0161avaju dovesti k njemu svoga bolesnog\nprijatelja.<\/p>\n\n\n\n

Evan\u0111elje nam ne govori koliko su dugo Marija, Josip i\nDijete ostali u Egiptu. Ali sigurno su morali jesti, prona\u0107i dom, posao. Ne\ntreba puno ma\u0161te da se popune detalji koji nedostaju. Sveta obitelj morala se\nsuo\u010diti s konkretnim problemima poput svih ostalih obitelji, poput mnoge na\u0161e\nbra\u0107e migranata koji i danas riskiraju svoje \u017eivote da bi izbjegli nesre\u0107u i\nglad. U tom smislu vjerujem da je sveti Josip doista poseban za\u0161titnik onih\nkoji moraju napustiti svoju zemlju zbog ratova, mr\u017enje, progona i bijede.<\/p>\n\n\n\n

Na kraju svake pri\u010de koja Josipa vidi kao glavnog\njunaka, Evan\u0111elje napominje da ustaje, vodi Dijete i majku sa sobom i \u010dini ono\n\u0161to mu je Bog zapovjedio (usp. Mt 1, 24; 2, 14.21). Doista, Isus i Marija,\nnjegova majka, najdragocjenije su blago na\u0161e vjere.[21]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

U bo\u017eanskom planu spasenja Sin je nerazdvojiv od Majke\nMarije, od one koja je \u201ekora\u010dala naprijed u hodu vjere te je svoju sjedinjenost\nsa Sinom vjerno odr\u017eala sve do kri\u017ea\u201c.[22]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Uvijek se moramo zapitati \u0161titimo li i mi svom snagom\nIsusa i Mariju, koji su tajanstveno povjereni na\u0161oj odgovornosti, brizi i\nskrbni\u0161tvu. Sin Svemogu\u0107ega do\u0161ao je na svijet u velikoj ranjivosti. Njega je\nJosip trebao braniti, \u0161tititi, \u010duvati, odgajati. Bog vjeruje ovom \u010dovjeku, kao\ni Marija, koja u Josipu pronalazi onoga koji ne samo da joj \u017eeli spasiti \u017eivot,\nve\u0107 \u0107e uvijek ostati uz nju i Dijete. U tom smislu, sveti Josip ne mo\u017ee ne biti\n\u010cuvar Crkve, jer je Crkva produljenje Kristova Tijela u povijesti, kao \u0161to se i\nMarijino maj\u010dinstvo odra\u017eava na maj\u010dinstvo Crkve.[23]<\/sup><\/strong><\/a>\nJosip, nastavljaju\u0107i \u0161tititi Crkvu, nastavlja \u0161tititi Dijete i njegovu Majku, a\ni mi ljube\u0107i Crkvu, ljubimo Dijete i njegovu Majku.<\/p>\n\n\n\n

Ovo Dijete je ono koje \u0107e re\u0107i: \u201e\u0160to god u\u010diniste\njednomu od ove moje najmanje bra\u0107e, meni u\u010diniste\u201c (Mt 25, 40). Prema tomu,\nsvaki siromah, potrebiti, onaj koji pati ili umire, svaki stranac, svaki\nzatvorenik, svaka nemo\u0107na osoba je \u201edijete\u201c koje Josip nastavlja \u0161tititi. Zbog\ntoga se sveti Josip zaziva kao za\u0161titnik nesretnika, potrebitih, prognanika,\nnevoljnika, siromaha i umiru\u0107ih. Prema tomu, Crkva ne mo\u017ee ne pokazati posebnu\nljubav prema na\u0161oj najmanjoj bra\u0107i i sestrama, jer je Isus pokazivao osobitu\nbrigu za njih i osobno se poistovje\u0107ivao s njima. Od svetog Josipa moramo\nnau\u010diti tu istu brigu i odgovornost. Moramo nau\u010diti voljeti dijete i njegovu\nmajku, voljeti sakramente i milosr\u0111e, voljeti Crkvu i siroma\u0161ne. Svaka od tih\nstvarnosti uvijek je dijete i njegova majka.<\/p>\n\n\n\n

6. Otac\nkoji radi<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Aspekt koji karakterizira svetog Josipa i koji je\nistaknut jo\u0161 od vremena prve socijalne enciklike Rerum novarum<\/em> pape Lava\nXIII., jest njegov odnos prema radu. Sveti Josip bio je tesar koji je po\u0161teno\nradio da bi osigurao egzistenciju za svoju obitelj. Od njega je Isus nau\u010dio\nvrijednost, dostojanstvo i radost onoga \u0161to zna\u010di jesti kruh koji je plod\nne\u010dijeg rada.<\/p>\n\n\n\n

Danas, kada je pitanje zaposlenja jo\u0161 jednom postalo\ngoru\u0107e dru\u0161tveno pitanje, a nezaposlenost pak dosti\u017ee rekord i u zemljama koje\ndesetlje\u0107ima u\u017eivaju odre\u0111eni stupanj blagostanja, javlja se ponovna potreba za\nvrednovanjem dostojanstvenog rada, \u010diji je za\u0161titnik sveti Josip.<\/p>\n\n\n\n

Rad je sredstvo sudjelovanja u djelu spasenja, prilika\nda se ubrza dolazak Kraljevstva, da se razviju darovi i sposobnosti te da ih\ntako mo\u017eemo staviti u slu\u017ebu dru\u0161tva i zajedni\u0161tva. Tako rad postaje prilika za\nostvarenje ne samo sebe samih, ve\u0107 i one izvorne jezgre dru\u0161tva u kojoj\nprepoznajemo obitelj. Obitelj bez posla posebno je izlo\u017eena pote\u0161ko\u0107ama, napetostima,\notu\u0111enosti, pa \u010dak i tjeskobnom i o\u010dajni\u010dkom isku\u0161enju raspada. Kako mo\u017eemo\ngovoriti o ljudskom dostojanstvu, a da ne radimo na tomu da svi mogu pristojno\nzaraditi za \u017eivot?<\/p>\n\n\n\n

\u010covjek koji radi, bez obzira na vrstu zaposlenja,\nsura\u0111uje sa samim Bogom i tako postaje, na neki na\u010din, stvoritelj svijeta oko\nnas. Kriza na\u0161eg vremena, koja je ekonomska, socijalna, kulturna i duhovna,\nmo\u017ee svima nama poslu\u017eiti kao poziv da ponovno otkrije vrijednost, va\u017enost i\npotrebu rada za stvaranje nove \u201enormalnosti\u201c iz koje nitko nije isklju\u010den.\nDjelo svetog Josipa podsje\u0107a nas da sam Bog, postaju\u0107i \u010dovjekom, nije prezirao\nraditi. Gubitak posla koji poga\u0111a toliku bra\u0107u i sestre i koji se u posljednje\nvrijeme pove\u0107ao zbog pandemije koronavirusne bolesti, mora biti podsjetnik na\npreispitivanje na\u0161ih prioriteta. Preklinjemo svetog Josipa radnika da bismo\nmogli prona\u0107i na\u010dine koji nas obvezuju izraziti \u010dvrsto uvjerenje da nijedna\nmlada osoba, ni jedan \u010dovjek, ni jedna obitelj ne smije biti bez posla.<\/p>\n\n\n\n

7. Otac u\nsjeni<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Poljski knji\u017eevnik Jan Dobraczy\u0144ski u svojoj knjizi\n\u201eSjena oca\u201c[24]<\/sup><\/strong><\/a>\nispri\u010dao je \u017eivot svetog Josipa u obliku romana. Uzbudljivom slikom sjene\ndefinira lik Josipa, koji je u svom odnosu prema Isusu, bio zemaljska sjena\nnebeskog Oca: \u010duvao ga je, \u0161titio, nikada ga nije ostavio da ide svojim putem.\nZamislimo ono na \u0161to Mojsije podsje\u0107a Izrael: \u201eU pustinji [\u2026] vidio si gdje te\nGospodin, Bog tvoj, cijeloga puta \u0161to ste ga prevalili, nosio kao \u0161to \u010dovjek\nnosi svoga sin\u010di\u0107a\u201c (usp. Pnz 1, 31). Tako je i Josip cijelog \u017eivota djelovao u\nslu\u017ebi oca.[25]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

O\u010devi se ne ra\u0111aju, ve\u0107 stvaraju. \u010covjek ne postaje\notac jednostavno ro\u0111enjem djeteta, ve\u0107 preuzimanjem odgovornosti da se brine za\nto dijete. Kad god \u010dovjek prihvati odgovornost za \u017eivot drugoga, na neki na\u010din\ntoj osobi postaje otac.<\/p>\n\n\n\n

U dana\u0161njem dru\u0161tvu djeca se \u010desto \u010dine kao siro\u010dad, kao\nda su bez oca. Tako\u0111er, Crkva danas treba o\u010deve. Opomena koju je sveti Pavao\nuputio Korin\u0107anima uvijek je aktualna: \u201eJer da imate u Kristu i deset tisu\u0107a\nu\u010ditelja, ipak ne biste imali vi\u0161e otaca\u201c (1 Kor 4, 15); a svaki bi sve\u0107enik\nili biskup trebao poput Apostola dodati: \u201eTa u Kristu Isusu po evan\u0111elju ja vas\nrodih!\u201c (Isto<\/em>). A Gala\u0107anima ka\u017ee: \u201eDje\u010dice moja, koju ponovno u\ntrudovima ra\u0111am dok se Krist ne oblikuje u vama\u201c (4, 19).<\/p>\n\n\n\n

Biti otac podrazumijeva upoznavanje djece sa \u017eivotom i\nstvarno\u0161\u0107u. Ne sputavati ih, biti previ\u0161e za\u0161titni\u010dki nastrojeni ili posesivni,\nve\u0107 ih u\u010diniti sposobnima da sami odlu\u010duju, u\u017eivaju u slobodi i istra\u017euju nove\nmogu\u0107nosti. Mo\u017eda je iz tog razloga, uz o\u010dev naziv, tradicija tako\u0111er pripisala\nJosipu i naziv \u201ePre\u010disti Otac\u201c. Taj naslov nije samo znak naklonosti, ve\u0107 zbroj\npona\u0161anja suprotnih posesivnosti. \u010cisto\u0107a je sloboda od posesivnosti u svim\npodru\u010djima \u017eivota. Samo kad je ljubav \u010dista, ona je uistinu ljubav. Posesivna\nljubav u kona\u010dnici postaje opasna; ona zarobljuje, gu\u0161i, \u010dini nas nesretnima.\nSam Bog volio je \u010dovjeka \u010distom ljubavlju, ostavljaju\u0107i ga slobodnim \u010dak i da\npogrije\u0161i i da se postavi protiv njega. Logika ljubavi uvijek je logika\nslobode, a Josip je znao voljeti na izvanredno slobodan na\u010din. Nikad se nije\nstavljao u sredi\u0161te. Nije mislio na sebe, ve\u0107 se usredoto\u010dio na Marijin i\nIsusov \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n

Josip sre\u0107u nije prona\u0161ao u samopo\u017ertvovnosti ve\u0107 u\nsamodarivanju. U njemu nikada ne vidimo frustraciju, ve\u0107 samo povjerenje.\nNjegova strpljiva \u0161utnja ne uklju\u010duje prigovore, ve\u0107 konkretne geste\npovjerenja. Svijet danas treba o\u010deve, nema koristi od tirana koji \u017eele\ndominirati nad drugim kako bi ispunili vlastite potrebe; odbacuje one koji\nmije\u0161aju autoritet s autoritarno\u0161\u0107u, slu\u017eenje sa servilno\u0161\u0107u, su\u010deljavanje s\nugnjetavanjem, dobro\u010dinstvo s dobrobiti, silu s uni\u0161tenjem. Svako istinsko\nzvanje ro\u0111eno je iz dara samoga sebe, a to je plod \u017ertve. Ova vrsta zrelosti\ntako\u0111er je potrebna u sve\u0107eni\u0161tvu i posve\u0107enom \u017eivotu. Bez obzira na poziv,\nbilo na brak, bilo celibat, bilo djevi\u010danstvo, dar samoga sebe ne\u0107e se\nostvariti ako se zaustavi na \u017ertvi; tada umjesto da se u\u010dini znakom ljepote i\nradosti ljubavi, riskira da se iska\u017ee nesre\u0107a, tuga i frustracija.<\/p>\n\n\n\n

Kada o\u010devi odbiju \u017eivjeti \u017eivot svoje djece, uvijek se\notvaraju novi i neo\u010dekivani vidici. Svako dijete nositelj je jedinstvene tajne\nkoja se na vidjelo mo\u017ee iznijeti samo uz pomo\u0107 oca koji po\u0161tuje slobodu svog\ndjeteta. Otac shva\u0107a da je u potpunosti dovr\u0161io svoju odgojnu ulogu i \u017eivio\no\u010dinstvo tek kad postane \u201ebeskoristan\u201c, kad vidi da se njegovo dijete\nosamostalilo i da ono mo\u017ee hodati \u017eivotnim stazama bez pratnje, kad se dovede u\nsituaciju Josipa, koji je uvijek znao da Dijete nije njegovo, ve\u0107 je samo bilo\npovjereno njegovoj skrbi. U osnovi, to je ono \u0161to Isus predla\u017ee kad ka\u017ee: \u201eNi ocem\nne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac va\u0161 \u2013 onaj na nebesima\u201c (Mt 23,\n9).<\/p>\n\n\n\n

U svakom ostvarenju o\u010dinstva, uvijek bismo trebali\nimati na umu da ono nema nikakve veze s posjedovanjem, ve\u0107 je \u201eznak\u201c koji\nupu\u0107uje na ve\u0107e o\u010dinstvo. U odre\u0111enom smislu, svi smo poput Josipa: sjena\njedinoga nebeskog Oca koji daje da \u201esunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i\nda ki\u0161a pada pravednicima i nepravednicima\u201c (Mt 5, 45); i sjena koja slijedi\nSina.<\/p>\n\n\n\n

*.*.*<\/p>\n\n\n\n

\u201eUstani, uzmi dijete i majku njegovu\u201c (Mt 2, 13),\nrekao je Bog svetom Josipu.<\/p>\n\n\n\n

Svrha ovog Apostolskog pisma je porast ljubavi prema\novomu velikom Svecu, da budemo ohrabreni mole\u0107i njegov zagovor i da\nnasljedujemo njegove vrline i njegovu revnost.<\/p>\n\n\n\n

Doista, istinsko poslanje svetaca nije samo postizanje\n\u010duda i milosti, ve\u0107 da nas zagovaraju pred Bogom, poput Abrahama[26]<\/sup><\/strong><\/a>\ni Mojsija[27]<\/sup><\/strong><\/a>,\npoput Isusa, \u201ejedinog posrednika\u201c (1 Tim 2, 5), koji je na\u0161 \u201ezagovornik\u201c kod\nOca (1 Iv 2, 1) i koji je \u201euvijek \u017eiv da se za [nas] zauzima\u201c (Heb 7, 25; usp.\nRim 8, 34).<\/p>\n\n\n\n

Sveci poma\u017eu svim vjernicima \u201eda idu putem svetosti i\nsavr\u0161enstva vlastitog stale\u017ea\u201c[28]<\/sup><\/strong><\/a>.\nNjihov \u017eivot konkretan je dokaz da je mogu\u0107e primijeniti Evan\u0111elje u praksi.<\/p>\n\n\n\n

Isus nam je rekao: \u201eU\u010dite se od mene, jer sam krotka i\nponizna srca\u201c (Mt 11, 29). \u017divoti svetaca tako\u0111er su primjeri koje treba\nnasljedovati. Sveti Pavao izri\u010dito ka\u017ee: \u201eNasljedovatelji moji budite!\u201c (1 Kor\n4, 16)[29]<\/sup><\/strong><\/a>.\nSvojom rje\u010ditom \u0161utnjom sveti Josip ka\u017ee isto.<\/p>\n\n\n\n

Prije primjera tolikih svetih mu\u017eeva i \u017eena, sveti se\nAugustin zapitao: \u201e\u0160to su oni mogli, zar ne mo\u017eete i vi?\u201c I tako se pribli\u017eio\nsvom kona\u010dnom obra\u0107enju, kad je mogao uskliknuti: \u201eKasno sam te uzljubio,\nljepoto tako stara, i tako nova!\u201c[30]<\/sup><\/strong><\/a><\/p>\n\n\n\n

Samo trebamo moliti svetog Josipa za milost milosti: na\u0161e\nobra\u0107enje.<\/p>\n\n\n\n

Obratimo mu se molitvom:<\/p>\n\n\n\n

Pozdravljamo te, \u010cuvaru Otkupitelja<\/em>
\ni Zaru\u010dni\u010de Djevice Marije.<\/em>
\nTebi je Bog povjerio svoga Sina;<\/em>
\nu tebe je Marija polo\u017eila svoje povjerenje;<\/em>
\nuz tebe je Krist postao \u010dovjekom.<\/em>
\nO, bla\u017eeni Josipe,<\/em>
\ni nama se o\u010dituj u svome o\u010dinstvu<\/em>
\ni vodi nas putem \u017eivota.<\/em>
\nIzmoli nam milost, milosr\u0111e i hrabrost<\/em>
\nte nas brani od svakoga zla. Amen.<\/em><\/p>\n\n\n\n

U Rimu, u svetom Ivanu Lateranskom, 8. prosinca, na\nsvetkovinu Bezgrje\u0161nog za\u010de\u0107a Bla\u017eene Djevice Marije, godine 2020., osme na\u0161ega\npontifikata.<\/p>\n\n\n\n

FRANJO<\/p>\n\n\n\n

[1]<\/sup><\/strong><\/a>\nLk 4, 22; Iv 6, 42; cf. Mt 13, 55; Mk 6, 3.
\n[2]<\/sup><\/strong><\/a>\nSV. KONGREGACIJA ZA OBREDE, Quemadmodum Deus<\/em><\/strong><\/a>\n(8. prosinca 1870.), u: ASS<\/em> 6 (1870.\/1871.), 194.
\n[3]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Pismo ACLI na svetkovinu sv. Josipa Radnika <\/em>(1. svibnja 1955.),\nu: AAS<\/em> 47 (1955.), 406.
\n[4]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Apostolska pobudnica Redemptoris Custos<\/strong><\/a><\/em> (15.\nkolovoza 1989.), u: AAS<\/em> 82 (1990.), 5 \u2013 34.
\n[5]<\/sup><\/strong><\/a>\nKatekizam Katoli\u010dke Crkve, 1014
\n[6]<\/sup><\/strong><\/a>\nMeditacija u vrijeme pandemije (27. o\u017eujka 2020.), u: L\u2019Osservatore Romano<\/em>,\n29. o\u017eujka 2020., str. 10.
\n[7]<\/sup><\/strong><\/a> In\nMatthaeum Homiliae<\/em>, V, 3: PG 57, 58.
\n[8]<\/sup><\/strong><\/a> Homilija<\/em> (19.\no\u017eujka 1966.), u: Insegnamenti di Paolo VI<\/em>, IV (1966.), 110.
\n[9]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Autobiografija<\/em>, 6, 6 \u2013 8.
\n[10]<\/sup><\/strong><\/a>\nSvakodnevno, vi\u0161e od \u010detrdeset godina, nakon Jutarnje, molio sam molitvu svetom\nJosipu preuzetu iz francuskog molitvenika iz 19. stolje\u0107a izdanim od\nKongregacije sestara od Isusa i Marije. Izra\u017eava odanost i povjerenje, pa \u010dak i\npostavlja odre\u0111eni izazov svetom Josipu: \u201eSlavni patrijar\u0161e, sveti Josipe, \u010dija\nsnaga \u010dini nemogu\u0107e mogu\u0107im, prisko\u010di mi u pomo\u0107 u ovim vremenima tjeskobe i\nte\u0161ko\u0107e. Uzmi pod svoju za\u0161titu ozbiljne i zabrinjavaju\u0107e situacije koje ti\npreporu\u010dujem kako bi mogle imati sretan ishod. Moj voljeni o\u010de, sve moje\npovjerenje je u tebi. Neka se ne ka\u017ee da sam te uzalud zazivao, a budu\u0107i da sve\nmo\u017ee\u0161 s Isusom i Marijom, poka\u017ei mi da je tvoja dobrota velika kao i tvoja\nsnaga. Amen.\u201c
\n[11]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Pnz 4, 31; Ps 69, 16; 78, 38; 86, 5; 111, 4; 116,\n5; Jer 31, 20.
\n[12]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium<\/em> (24. studenog 2013.), 88,\n288. u: AAS<\/em> 105 (2013.), 1057, 1136 \u2013 1137.
\n[13]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Post 20, 3; 28, 12; 31, 11.24; 40, 8; 41, 1 \u2013 32; Br 12, 6; 1 Sam 3, 3 \u2013\n10; Dn 2, 4; Job 33, 15.
\n[14]<\/sup><\/strong><\/a>\nU takvim slu\u010dajevima, predvi\u0111eno je kamenovanje (cf. Pnz 22, 20 \u2013 21).
\n[15]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Lev 12, 1 \u2013 8; Izl 13, 2.
\n[16]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Mt 26, 39; Mk 14, 36; Lk 22, 42.
\n[17]<\/sup><\/strong><\/a>\nSV. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Redemptoris Custos<\/strong><\/a><\/em>\n(15. kolovoza 1989.), 8, u: AAS<\/em> 82 (1990.), 14.
\n[18]<\/sup><\/strong><\/a>\nHomilija na Misi i Betaifikacije, Villavicencio, Kolumbija (8. rujna 2017.), u:\nAAS<\/em> 109 (2017), 1061.
\n[19]<\/sup><\/strong><\/a>\nEnchiridion de fide, spe et caritate<\/em>, 3.11: PL 40, 236.
\n[20]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Pnz<\/em> 10, 19; Izl<\/em> 22, 20-22; Lk<\/em> 10,\n29-37.
\n[21]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. SV. KONGREGACIJA ZA OBREDE, Quemadmodum Deus<\/em><\/strong><\/a>\n(8. prosinca 1870.), u: ASS<\/em> 6 (1870.\/1871.), 193; BLA\u017dENI PIO IX.,\nApostolsko pismo Inclytum Patriarcham <\/em>(7. lipnja 1871.): l.c., 324 \u2013\n327.
\n[22]<\/sup><\/strong><\/a>\nDRUGI VATIKANSKI SABOR, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium<\/strong><\/a><\/em>, 58.
\n[23]<\/sup><\/strong><\/a>\nKKC, 963 \u2013 970.
\n[24]<\/sup><\/strong><\/a>\nOriginalno izdanje: Cie\u0144 Ojca<\/em>, Var\u0161ava, 1977. (Hrvatsko izdanje: Snaga\nljubavi<\/em>, Split, 2014.)
\n[25]<\/sup><\/strong><\/a>\nSV. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Redemptoris Custos<\/strong><\/a><\/em> 7 \u2013 8, u: AAS<\/em>\n82 (1990), 12 \u2013 16.
\n[26]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Post 18, 23 \u2013 32.
\n[27]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. Izl 17, 8 \u2013 13; 32, 30 \u2013 35.
\n[28]<\/sup><\/strong><\/a>\nDRUGI VATIKANSKI SABOR, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium<\/strong><\/a><\/em>, 42.
\n[29]<\/sup><\/strong><\/a>\nCf. 1 Kor 11, 1; Fil 3, 17; 1 Sol 1, 6.
\n[30]<\/sup><\/strong><\/a>\nIspovijesti<\/em>, VIII, 11, 27: PL<\/em> 32, 761; X, 27, 38: PL<\/em> 32,\n795.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Neslu\u017ebeni prijevod Apostolskog pisma pape Franje \u201ePatris corde\u201c povodom 150. obljetnice progla\u0161enja svetoga Josipa za\u0161titnikom sveop\u0107e Crkve. Rim, svetkovina Bezgre\u0161nog …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":10,"featured_media":46714,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[14],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/wp-content\/uploads\/2021\/02\/76892daf-dd58-4e1f-9024-3af67889141a.jpg","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46713"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=46713"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46713\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":46716,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/46713\/revisions\/46716"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/46714"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=46713"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=46713"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=46713"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}