{"id":35808,"date":"2019-09-10T14:28:59","date_gmt":"2019-09-10T13:28:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=35808"},"modified":"2019-09-10T14:30:51","modified_gmt":"2019-09-10T13:30:51","slug":"nadbiskup-zelimir-puljic-papa-ivan-pavao-ii-je-zaista-stvaralac-povijesti-apostol-koji-se-nije-dao-zavesti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=35808","title":{"rendered":"Nadbiskup \u017delimir Pulji\u0107: \u201ePapa Ivan Pavao II. je zaista stvaralac povijesti! Apostol koji se nije dao zavesti!\u201c"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Povodom 25. godi\u0161njice prvog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj koji je 10. i 11. rujna 1994. g. odr\u017ean u Zagrebu, u emisiji Aktualno HKR- a u utorak 10. rujna gostovao je zadarski nadbiskup \u017delimir Pulji\u0107, predsjednik HBK. Razgovor u kojem mons. Pulji\u0107 podsje\u0107a na kontekst vremena i zna\u010dajke toga apostolskog pohoda Hrvatskoj, donosimo u cijelosti.<\/em><\/p>\n

O\u010de nadbiskupe, 25 godina pro\u0161lo je od prvog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Kako ste Vi kao tada mladi biskup, dubrova\u010dki, proveli 10. i 11. rujna 1994. g.? U kakvoj smo atmosferi do\u010dekali Papu?<\/strong><\/p>\n

Taj sam susret do\u017eivio odu\u0161evljeno, radosno i zauzeto. Odu\u0161evljeno, jer prvi put Papa planirano dolazi u Hrvatsku. Istina, papa Aleksandar III. je 1177. g. bio u Zadru, ali nije bilo planirano. Bila je velika oluja na moru pa je onda svratio u Zadar i ostao u Zadru par dana. Ali ovo je zaista prvi slu\u017ebeni pohod Hrvatskoj koji nas je sve digao na noge. Taj Papin pohod treba staviti u kontekst. To je kontekst kada je Hrvatska u stra\u0161nom ratnom razdoblju. Jedna tre\u0107ina zemlje je okupirana, Jugoslavenska armija i pobunjeni Srbi zauzeli su jednu tre\u0107inu Hrvatske. Mnogi prognanici, Zagreb je pun prognanika. I mnogi drugi, pogotovo gradovi, Split i Istra. Ja u Dubrovniku u okru\u017eenju. Dodu\u0161e, tada nismo bili u okru\u017eenju, ali smo pro\u017eivjeli stra\u0161ne ratne traume. Jasno, najava da \u0107e Papa do\u0107i, sve nas je digla na noge! I mi svi biskupi na\u0161li smo se u Zagrebu. Sudjelovao sam na svim susretima koji su bili va\u017eni. To je do\u010dek sv. Ivana Pavla II. u Zra\u010dnoj luci, u katedrali Sve\u010dana Ve\u010dernja, ve\u010dera, sutradan na Hipodromu kad je bila misa, ru\u010dak i opro\u0161taj. Moram re\u0107i da su ta dva dana bila tako intenzivna, da se jo\u0161 sje\u0107am, makar imam preko 70 godina, ali se sje\u0107am toga jednog emocionalnog, kr\u0161\u0107anskog, katoli\u010dkog, vjerni\u010dkog i nacionalnog naboja, da me pomalo jo\u0161 nosi. Nosi me upravo ta Papina odluka da do\u0111e.<\/p>\n

Spomenuli ste kontekst, bio je rat. Zanimljivo je re\u0107i da je linija obrane na\u0161e zemlje bila svega 50-ak kilometara udaljena od Zagreba, a Papa nam dolazi.<\/strong><\/p>\n

Tako je. To je ono \u0161to nas je sve obradovalo i ugodno iznenadilo. Treba jo\u0161 jednu stvar spomenuti. On je tih dana imao jednu operaciju. Papa je bio zdravstveno, ako smijem re\u0107i, ugro\u017een. On nije bio zdravstveno sposoban po\u0107i. Dapa\u010de. Ja sam \u010duo od nekih iz njegovog okru\u017eenja da su mu lije\u010dnici savjetovali: ‘Odustanite od tog putovanja!’. To je ipak naporno. Nastradao mu je kuk. On je ipak rekao: ‘Ja sam kardinalu Kuhari\u0107u obe\u0107ao, ja idem!’. Ali, moram re\u0107i ovdje jedan drugi kontekst koji se mo\u017eda premalo zna i Papa je to rekao u svom osvrtu kad se vratio u Vatikan.
\nDakle, 14. rujna Papa je imao audijenciju. I tada je opisao svoje do\u017eivljaje. Rekao je da je ovaj \u201epohod ljubljenoj zemlji Hrvatskoj\u201c bio dio \u0161irega plana. I onda je javno rekao: \u201eJa sam trebao po\u0107i u Beograd, trebao sam po\u0107i u Sarajevo. \u017delio sam!\u201c. On je inzistirao da po\u0111e i u Beograd i u Sarajevo. Beograd je otklonila, \u010dini se, Pravoslavna Crkva. Koliko imam informacija, \u010dak bi Milo\u0161evi\u0107u pogodovalo da je Papa do\u0161ao i on bi njega rado tamo primio, u vrijeme rata, da ga ‘iskoristi’. Me\u0111utim, Pravoslavna Crkva nije bila zato jer jo\u0161 nisu sazrele prilike. Evo, ve\u0107 \u010dekamo 25 godina, nikako da sazore.<\/p>\n

A u Sarajevu su me\u0111unarodne snage jednostavno odgovorile: \u201eMi ne mo\u017eemo garantirati sigurnost tako uglednom, uva\u017eenom gostu\u201c. I iz nekih Papinih rije\u010di koje je izgovorio i u Hrvatskoj, osobito poslije kad se vratio u Vatikan, kada je slu\u017eio posebnu misu za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, tada je rekao: \u201eNiste sami\u201c, poru\u010dio im je iz Vatikana. \u010cini se da mu je stra\u0161no bilo \u017eao i da se osje\u0107ao, ne\u0107u re\u0107i povrije\u0111en, ali jako mu je bilo \u017eao \u0161to mu nisu dopustili po\u0107i u Sarajevo. Evo, to su okolnosti u koje moramo staviti i taj Papin pohod Hrvatskoj.
\nOsjetilo se iz njegovih rije\u010di koje je uputio kad je do\u0161ao, da je zaista s ljubavlju i pa\u017enjom do\u0161ao u na\u0161u zemlju. \u201eU ovom trenutku kad prvi puta stupam na hrvatsko tlo i ljubim ga uzbu\u0111enjem\u201c, tako je zapo\u010deo svoje rije\u010di u Zra\u010dnoj luci, \u201edrago mi je uputiti \u017earki pozdrav ovoj ljubljenoj zemlji i svima koji u njoj \u017eive\u201c. A onda poljubac, ne zemlji kako je \u010dinio u drugim krajevima, jer nije mogao sagnuti se. Onda su mu stavili zemlju u jednu posudu, podigli je i on je poljubio. A tko se od nas nije osjetio ganut tom velikom pa\u017enjom i rije\u010dima koje je uputio, ali i tom gestom koju je tako\u0111er u\u010dinio u Zra\u010dnoj luci!?<\/p>\n

\"\"<\/a>Spomenuli ste poziv kardinala Franje Kuhari\u0107a. Naime, treba re\u0107i da je neposredan povod tom Papinom dolasku bila visoka obljetnica – devet stolje\u0107a Zagreba\u010dke nadbiskupije. No, mi imamo dojam da je taj pohod nekako nadi\u0161ao tu osobitost jedne partikularne Crkve, Zagreba\u010dke. I da zapravo Papa dolazi svima nama u Hrvatskoj, podr\u017eati, ohrabriti nas Hrvate ba\u0161 u ratnom vihoru. Sla\u017eete li se s tim dojmom?<\/strong><\/p>\n

Sla\u017eem se u potpunosti s tim dojmom. Dodao bih da je taj pastoralni pohod Zagreba\u010dkoj nadbiskupiji povodom njene 900. obljetnice malo \u0161iri. On je, kako rekoh, htio po\u0107i i u Beograd. Htio je po\u0107i u Sarajevo. Zagreb ga je pozvao, Zagreb ga je do\u010dekao i Zagreb mu je omogu\u0107io veli\u010danstveni do\u010dek. Ali on je do\u0161ao kao hodo\u010dasnik mira i Evan\u0111elja. Goloruki hodo\u010dasnik. On je do\u0161ao zabrinut zbog svega \u0161to se doga\u0111a u Hrvatskoj, tada je ve\u0107 po\u010delo i u Bosni i Hercegovini. Zbog rata koji je tu nemilosrdan. Zbog prognanika koje je posebice pozdravio kad je do\u0161ao u Zra\u010dnu luku. Povod je 900. obljetnica Zagreba\u010dke nadbiskupije. Ali Papa je do\u0161ao s ve\u0107im i \u0161irim ciljem. Poru\u010diti nama, Hrvatima, da je s nama. Da trpi s nama, da moli s nama. Da nas poti\u010de, i to \u0107e re\u0107i posebice u svojoj propovijedi, rekao je ne\u0161to veli\u010danstveno \u2013 da mir nema alternative. I da mir nije utopija. Ali da bi se ostvario mir, potrebno je, re\u0107i \u0107e, oprostiti i moliti opro\u0161tenje.<\/p>\n

Da je on \u0161ire govorio i mislio, ne samo na partikularnu Crkvu, vidi se iz njegove homilije. Posebice iz homilije na Hipodromu. U njegovom pozdravu u Zra\u010dnoj luci gdje je apostrofirao taj nesretni rat koji je, ka\u017ee, \u201edo\u0161ao nakon \u0161to je Hrvatska stekla samostalnost\u201c. Nakon \u0161to je za\u017eeljela biti samostalna kao \u0161to su sve druge federalne jedinice imale tu mogu\u0107nost i pravo. On to ka\u017ee otvoreno: Federacija je ne\u0161to \u0161to obvezuje ljude, ali isto tako daje mogu\u0107nost svakoj \u010dlanici da se osamostali. I Hrvatska je to iskoristila i u\u010dinila. I mi smo kao Sveta Stolica priznali. Me\u0111u prvima smo priznali, ka\u017ee, neovisnost Hrvatske, Slovenije i drugih republika koje su to htjele. Ali nas je onda iznenadio taj rat.<\/p>\n

I zato se ne umaram, rekao je, i Sveta Stolica \u0107e nastaviti i dalje sve \u010diniti da se uspostavi mir u onim krajevima u kojima sada rat bijesni. I ka\u017ee, \u201eako se istinski mir \u017eeli, on je mogu\u0107\u201c. On ponovno apelira na pregovore. Poti\u010de Hrvate, poti\u010de sve na zara\u0107enom podru\u010dju da razgovaraju. \u201ePromicati kulturu mira nadahnutu osje\u0107ajem tolerancije i solidarnosti, jer takva kultura odbacuje nacionalizam, a prihva\u0107a rodoljublje\u201c, ka\u017ee Papa. Razlikuje rodoljublje i nacionalizam. \u201eRane proizvedene mr\u017enjom lije\u010de se ne zlopam\u0107enjem, nego terapijom strpljivosti i balzamom pra\u0161tanja\u201c. Ma gledajte to! On je pjesnik. Ali je vrlo aktualan. I u tom kontekstu on je do\u0161ao ne samo kao goloruki navjestitelj mira i Evan\u0111elja, nego i kao terapeut. On je pro\u017eivio sve to. On zna \u0161to rat zna\u010di. On je kao dijete, mladi\u0107, pro\u017eivio Drugi svjetski rat. I on je u tom ratu iskusio, u ono vrijeme nacizma, \u0161to zna\u010di rat. \u0160to zna\u010di uni\u0161tavanje.<\/p>\n

Tragom tih Va\u0161ih misli i Papinih navoda, taj Papin pohod sigurno je zna\u010dio i na\u0161em dr\u017eavnom vodstvu predvo\u0111enom prvim predsjednikom dr. Franjom Tu\u0111manom. Taj je pohod pomogao i na\u0161u svjetsku afirmaciju. Naime, \u010ditali smo da su mnogi promatra\u010di u svijetu taj susret s Papom u Hrvatskoj do\u017eivjeli kao neo\u010dekivani.<\/strong><\/p>\n

Usudio bi se re\u0107i da je dolazak Ivana Pavla II. na kormilo Petrove la\u0111e uistinu iznena\u0111enje. Mnoge je iznenadio! I u Crkvi i izvan Crkve. Nije \u010dudo \u0161to je nakon par godina na njega bio poku\u0161an i atentat. Mo\u017eda se nijedan Papa nije tako umije\u0161ao u povijest naroda, u povijest Crkve, u povijest svijeta, kao Ivan Pavao II. S pravom! Kako rekoh, on je pro\u017eivio sve neda\u0107e rata. Ali ne samo to. On je rano ostao i bez oca, i bez majke, i bez brata. Ostao je sam samcat. I onda je shvatio \u0161to zna\u010di imati obitelj. Zato je on bio borac za obitelj. Njegov \u017eivot je pro\u0161ao u borbi za obiteljska prava. Za \u017eivot. Za borbu za \u017eivot. On je kao biskup i kao Papa osobitu naklonost pokazao prema mladima. Nije on njih teto\u0161io. On je od njih zahtijevao. Mladi su ga tako zavoljeli da su tr\u010dali za njim. On je bio pravi lider. Ne samo vjerni\u010dki, nego rekao bih i narodni, kulturni, u svakom pogledu \u010dovjek za kojim se rado i\u0161lo i koga se rado slu\u0161alo. I zato nije \u010dudo da je mnoge iznenadio.<\/p>\n

I sama \u010dinjenica \u2013 da nije njega bilo, ja ne znam bi li mi bili priznati kao \u0161to smo bili priznati, u onoj borbi za samostalnost. On je najprije stavio naglasak na pravo. Svaki narod ima pravo na samostalnost, dostojanstvo i svoju slobodu! A Hrvatska i druge republike imaju to pravo iz njihovog Ustava. Ustav iz 1974. g. koji garantira svakoj republici da mo\u017ee postati samostalna. Prema tome, Vatikan nije ni\u0161ta protuzakonito radio. Ako je to pravo njihovo, i garantirano Ustavom, a oni su ga i referendumom izborili, za\u0161to se mi ne bi zauzeli za to? Papa nije \u010dekao po strani kako \u0107e drugi u\u010diniti, nego je aktivno sudjelovao. I svima poru\u010divao, i dr\u017eavnicima i svim institucijama koje su bile u tome anga\u017eirane: \u201eU\u010dinite da se rat obustavi i u\u010dinite da se prava po\u0161tuju\u201c. U tom kontekstu je iznena\u0111enje. Nisu navikli na Papu koji se \u201emije\u0161a\u201c. Ne\u0107u re\u0107i u politiku, nego mije\u0161a se u \u017eivot.<\/p>\n

I jo\u0161 podr\u017eava male narode koji zapravo nemaju podr\u0161ku u svijetu.<\/strong><\/p>\n

Tako je. Male narode i manjine. Sve je on obuhvatio, on je bio stra\u0161no osjetljiv na manjine. Zato je i nama poru\u010dio \u201ePo\u0161tujte manjine\u201c. Nitko mu nema ni\u0161ta prigovoriti u njegovom anga\u017emanu kao Pape, kao dr\u017eavnika i kao Bo\u017ejeg \u010dovjeka. U tom kontekstu, mo\u017eda su mnogi bili iznena\u0111eni. Nisu to o\u010dekivali. Hvala Bogu da je on bio u to vrijeme na kormilu Petrove la\u0111e i hvala Bogu da ga je Europa imala. I osobito je iznena\u0111enje \u0161to je on do\u0161ao s one strane \u017eeljezne zavjese, kako se govorilo. To se nije o\u010dekivalo. Ali on je do\u0161ao iz komunisti\u010dke Poljske, iz jednog sustava koji je podijelio Europu na dva tabora. Iznena\u0111enje, jer on je podupirao poljsku Solidarnost. Podupiru\u0107i potrebu za slobodom kretanja, govora i nastupa, u\u010dinio je da i komunizam brzo zavr\u0161i. Da padne Berlinski zid. Jer Berlinski zid je dijelio grad Berlin na dva dijela, slobodni zapadni i isto\u010dni pod komunisti\u010dkom \u010dizmom. Malo nakon njegovog dolaska za Papu, deset godina poslije, on je 1978. g. do\u0161ao, a 1989. g. Berlinski zid je pao. Papa je jako doprinio tome. Kretanjem, odlaskom i u Poljsku, nastupima, borbom za \u010dovjeka, pomogao je da sloboda do\u0111e i u isto\u010dni dio Europe. Jer on nije mogao zamisliti podijeljenu Europu. Njegov je san ujedinjena Europa od Portugala do Urala. Tako se on slikovito izra\u017eavao. I nema Europe bez tog jedinstva, upravo u tom kulturnom i geografskom podru\u010dju.<\/p>\n

Kada govorimo o iznena\u0111enosti svijeta, Papa nas je priznao, odnosno Vatikan, dok je zemlja bila u ratu, \u0161to nije praksa vatikanske diplomacije. Papa dolazi u Hrvatsku dok je zemlja u ratu. Time jo\u0161 dodatno potvr\u0111uje svoje odluke.<\/strong><\/p>\n

Ba\u0161 tako. Papa Ivan Pavao II. je zaista stvaralac povijesti! On se nije dao zavesti, nego je smatrao, ovoga trenutka trebam to u\u010diniti. I gesta da nas je dva dana prije drugih priznao, makar su oni donijeli tu odluku u Maastrichtu, da \u0107e 15. o\u017eujka 1992. priznati Hrvatsku, Sloveniju i druge republike koje budu htjele. Ali Papa je rekao: Ja ne\u0107u 15.-og, nego 13.-og! \u010citam u tome simboliku: \u201eNe, ja ne zavisim od vas. Nisam ja \u010dlan Europske unije. Ja sam poglavar Crkve i \u017eelim to u\u010diniti\u201c. A osobito je to bila poruka onima koji su se mo\u017eda kolebali: Niste na krivom putu, na pravom ste putu. Treba priznati, treba uva\u017eiti prava ljudi koji to tra\u017ee.<\/p>\n

Tragom toga, kada ka\u017eete da je stvaralac, Papa je bio i inicijator \u2013 u povijesti.<\/strong><\/p>\n

Tako je.<\/p>\n

\"\"<\/a>Za misu s Papom na Hipodromu, u kojoj je sudjelovalo milijun vjernika, ka\u017eu da je najve\u0107a misa u hrvatskoj povijesti. \u0160to Vi posebnoga nosite u sje\u0107anju s te mise, neku Papinu rije\u010d ili prizor?<\/strong><\/p>\n

Najprije bih rekao da je to veli\u010danstveni prizor. Veli\u010danstveni prizor milijun ljudi. To je bilo nepregledno mno\u0161tvo. Razdragano, raspjevano mno\u0161tvo. Rat je bio 50 kilometara od Zagreba, zemlja okupirana, ali ovdje smo, slavimo. Ovdje me\u0111u nama je najdra\u017ei prijatelj! Ovdje je netko tko \u017eeli pomo\u0107i da se izvu\u010demo iz ove nevolje. Ovdje je netko koji se ne umara otkad je rat po\u010deo govoriti: \u201eZaustavite ruku koja ubija!\u201c. Ovdje je netko tko ne samo da je priznao nas, u\u010dinio tu gestu priznanja, nego tko se zaista zauzeo da i svjetskim politi\u010darima i svima koji su u to vrijeme stvarali svjetsku politiku, objasni: \u201eNiste na krivom putu ako pomognete. U\u010dinite ne\u0161to da tamo rat prestane\u201c. Rat je najgora opcija. A mir nema alternative. To je tema Papine homilije koju \u0107e odr\u017eati na Hipodromu. Kad je on tada u homiliji govorio o miru koji nema alternative, on je htio re\u0107i: I vi, koji ste u vrlo velikoj nevolji, nemojte svoje srce ispunjavati mr\u017enjom. Mir nije utopija, nego realizam. Ali da bi se mir ostvario, potrebno je, ka\u017ee on, \u010diniti geste mira. Potrebno je moliti za mir. I potrebno je oprostiti i moliti opro\u0161tenje. Ma zamislite te, rekao bih, hrabrosti! U ratu gdje se gine, gdje stradavaju ljudi, on nas pou\u010dava da ne bismo slu\u010dajno oti\u0161li prema mr\u017enji, uni\u0161tavanju, razbijanju.<\/p>\n

I gdje smo mi \u017ertva!<\/strong><\/p>\n

Da, \u017ertva! On to uva\u017eava. Mi smo \u017ertva, ali i ta \u017ertva \u0107e imati svoga ploda ako budemo, re\u0107i \u0107e on ba\u0161 u toj svojoj homiliji, i poti\u010de nas, ako budemo imali snage poput Isusa na kri\u017eu re\u0107i: ‘Oprosti im, Gospodine’. O\u010de, oprosti im. I jo\u0161 \u0107e ne\u0161to u toj homiliji zavapiti \u0161to je, \u010dini mi se, bila intonacija njegove propovijedi – da je zada\u0107a pred svima nama uspostaviti te \u010dvrste veze mira. Mira srca i mira sa susjedima.<\/p>\n

I onda na kraju, on je upotrijebio sliku dvaju naroda, usporedio je s dvije rijeke. Kao \u0161to ovdje Sava i Dunav idu usporedo i onda se spajaju, i stolje\u0107ima tako, i narodi koji su bili oko tih rijeka, bilo u Hrvatskoj, Srbiji, Europi, bilo kuda Dunav prolazi, \u017eivjeli su jedni kraj drugih. Istina, nije uvijek bio mir. Ali mo\u017ee se \u017eivjeti. Osobito je tu spomenuo dvije Crkve, Katoli\u010dka i Pravoslavna \u2013 Vi morate biti nositelji toga mira.<\/p>\n

Da bi na kraju, kao liturg, kao molitelj, kao \u010dovjek Bo\u017eji, zavapio Bla\u017eenoj Djevici Mariji. Njoj koju Hrvati jako vole, \u0161tuju, odani su joj, zavapio je Psalmom: ‘Spasi svoj narod, Gospodine’. Ka\u017ee: \u201eTo je zaziv koji danas di\u017eem kao krik iz na\u0161eg srca. Spasi Gospodine svoj narod koji \u017eivi u Hrvatskoj. Spasi narode na Balkanskom poluotoku i sve one koji u bilo kojem kraju zemlje tra\u017ee tvoj mir. Spasi, Gospodine, narod svoj\u201c. Pa tko na to mo\u017ee ostati hladan? Jer on je glumac. On je pjesnik. Mistik. On uronjen u molitvu i nas tjera da na svijet gledamo ne samo zemaljskim o\u010dima, nego jo\u0161 dublje. U tom kontekstu, njegov pohod je uistinu blagoslovljen i u pravom trenutku.<\/p>\n

Odmah za svog prvog pohoda Hrvatskoj, Ivan Pavao II. za kardinala Alojzija Stepinca kojega je \u010detiri godine kasnije beatificirao, rekao je da je \u201enajsvjetliji lik i istinski \u010dovjek Crkve\u201c. \u0160tovi\u0161e, mo\u017eda zaboravljamo da je i geslo Papinog pohoda bilo zapravo Stepin\u010devo geslo: In te, Domine, speravi.<\/strong><\/p>\n

Kad sam spomenuo Papin vapaj, molitvu ‘Spasi, narod svoj, Gospodine’ kojim se obra\u0107a Bla\u017eenoj Djevici Mariji, on zavr\u0161ava rije\u010dima: \u201eJer u tebe se uzdamo i ne daj da se ikada postidimo\u201c. To je namjerno, dakle. On zna za na\u0161eg velikana! Spomenuo ga je i dan prije toga, u Ve\u010dernjoj molitvi kad je bila u zagreba\u010dkoj katedrali. U katedrali je bio skup duhovnih lica, predstavnika Crkve: biskupi, sve\u0107enici, redovnici, bogoslovi, sjemeni\u0161tarci. I tada je Papa osobito istaknuo kardinala Stepinca, jer kraj njega je tamo govorio. On je pred njim i pokleknuo i molio.<\/p>\n

I u homiliji na Hipodromu ga je isto tako spomenuo kao \u201eodva\u017enog sina koji je platio patnjama i ku\u0161njama svoju hrabru privr\u017eenost Evan\u0111elju\u201c. To je rekao na Hipodromu. Ali u katedrali je rekao da je on \u201enajsvjetliji lik koji je svojom prisutno\u0161\u0107u, radom, hrabro\u0161\u0107u, strpljivo\u0161\u0107u i \u0161utnjom\u201c \u2013 vidite kako on sve obuhvati. I Stepin\u010deva je molitvena \u0161utnja doprinijela njegovom liku da je najsvjetliji lik \u2013 \u201ea kona\u010dno i napokon svojom smr\u0107u pokazao da je istinski \u010dovjek Crkve!\u201c. Papa ga je ve\u0107 tada beatificirao! On \u0107e za \u010detiri godine ponovno do\u0107i, u Mariju Bistricu, gdje \u0107e zaista o njemu progovoriti najljep\u0161im i najzanosnijim govorom. Ka\u017ee: \u201eSpremno je prinio sebe kao najve\u0107u \u017ertvu, samo da ne bi zanijekao vjeru!\u201c. Stepincu je trebalo samo malo. Potpisati i mogao je biti slobodan. Potpisati hrvatsku neovisnu Crkvu. Ali ne! \u201eNije oklijevao oduprijeti se svom snagom, plativ\u0161i tu hrabrost uzni\u0161tvom i pritvorom\u201c. To su Papine rije\u010di koje je izgovorio u katedrali. Ispovijedao je duboko zajedni\u0161tvo, osobito, ka\u017ee, \u201eispovijedao je duboko zajedni\u0161tvo s Petrovom stolicom\u201c. Jer znamo da mu je nu\u0111eno: Odreci se Rima, sve \u0107emo ti dati, oslobodit \u0107emo te. Me\u0111utim, Stepinac je zaista ustrajao do kraja. I zato smo ponosni na njega! Zato ga mi zovemo i svetim, makar jo\u0161 nije svet. On je sveti Alojzije Stepinac koji je dika i ponos roda na\u0161ega! A osobito kako Papa ka\u017ee, najsvjetliji lik Crkve u Hrvata.<\/p>\n

\"\"<\/a>Isticali ste kako je ‘u\u010dvr\u0161\u0107enje’ Va\u0161eg biskupstva koje je po\u010delo u ratnoj agresiji na Hrvatsku, uvelike pomogao pogled prema sv. Ivanu Pavlu II. Vi\u0161e puta ste rekli: ‘Da nije bilo kardinala Franje Kuhari\u0107a i Ivana Pavla II., ne znam kako bih izdr\u017eao’.<\/strong><\/p>\n

To sam u nekoliko navrata rekao i napisao. A bio sam mlad biskup. Meni su trebali neki orijentiri, neki uzori. U to vrijeme, mi smo imali zaista svijetli lik na Zagreba\u010dkoj stolici, uzoritog kardinala Franju Kuhari\u0107a. Slugu Bo\u017ejega, za kojega se isto tako nadamo da \u0107emo ga uskoro mo\u0107i ubrojiti me\u0111u bla\u017eenike. I sv. Ivan Pavao II.<\/p>\n

Ja sam slikovito rekao: \u201eS jednim okom gledao sam prema Zagrebu, da vidim \u0161to misli na\u0161 Uzoriti, a s drugim okom gledao sam prema Vatikanu, \u0161to to govori, misli, pi\u0161e, na\u0161 sveti Ivan Pavao II.\u201c. Ne zato \u0161to me on imenovao biskupom, ne zato \u0161to sam imao dosta susreta s njim. Nego i prije nego sam se susreo s njim, kad je bio imenovan za Papu, kad je nastupao, \u010ditao sam njegove razgovore, pratio sam njegova putovanja \u2013 odu\u0161evio me! Odu\u0161evio me Ivan Pavao II.! I moram re\u0107i, u onim te\u0161kim trenucima moga ‘uzni\u0161tva’ u Dubrovniku, bio mi je inspiracija. I obra\u0107ao sam mu se. Pisao sam mu. Tra\u017eio sam savjete. Informirao sam ga. Imalo je to nekada i efekta. Jer je zaista u nekoliko navrata, ne samo spominjao Hrvatsku, nego poimence i Dubrovnik. On je znao re\u0107i u svojim nagovorima i u svojim pismima, kao kad je do\u0161ao u Zagreb 10. i 11. rujna 1994. g., on je u Zra\u010dnoj luci rekao: \u201eNe mogu ne spomenuti rane koje je rat proizveo\u201c, pa spominje gradove. Ka\u017ee, \u201eTko da se ne sjeti Vukovara, Dubrovnika, Zadra i tolikih hrvatskih gradova i sela zahva\u0107enih ratnim vihorom koji se zatim pro\u0161irio i na BiH?\u201c. On je dakle poimence spominjao gradove i pisao ljudima: U\u010dinite ne\u0161to da se sloboda za\u0161titi, da se ljude za\u0161titi.<\/p>\n

Jeste li primali odgovore iz Dr\u017eavnog tajni\u0161tva Svete Stolice na ta Va\u0161a pisma u ratno vrijeme?<\/strong><\/p>\n

Jesam. Ta su mi pisma zaista bila i velika utjeha, da su nai\u0161la na plodno tlo. I pomo\u0107 u odre\u0111enim trenucima. Ja sam onda prenio ljudima, Evo, javio mi se kardinal Angelo Sodano, dr\u017eavni tajnik Svete Stolice, javio mi se ovaj kardinal, onaj kardinal. Ja sam pisao na vi\u0161e strana. I pripremam knjigu o tome. Nadam se da \u0107e knjiga iza\u0107i najkasnije za pola godine. Ba\u0161 o tom vremenu jer imali smo jako puno potpore, moralne, jako puno razumijevanja. I osim toga, imali smo milost do\u010dekati Ivana Pavla II. u Dubrovniku, kao i u Zadru. On je zavr\u0161io svoj tre\u0107i pohod Hrvatskoj u Zadru, a zapo\u010deo u Dubrovniku, kada je proglasio bla\u017eenom Mariju Propetoga Petkovi\u0107. Potrudio sam se pripremiti monografiju u kojoj \u0107e biti i ta pisma Papi, moja pisma i njihovi odgovori, dokumentirano da se zna, \u0161to je u tom te\u0161kom vremenu i lijepoga bilo.<\/p>\n

O\u010de nadbiskupe, pisali ste ve\u0107 stru\u010dno o Ivanu Pavlu II. i povodom njegovog prvog pohoda Hrvatskoj 1994. g. Tada ste priredili publikaciju pod naslovom ‘Vatikan i Dubrovnik’. \u0160to ste objavili u njoj?<\/strong><\/p>\n

Povod za to izdanje bio je upravo dolazak Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Kada nam je kardinal Kuhari\u0107 na jednom sastanku najavio da je Papa planirao, da \u0107e do\u0107i i da je ve\u0107 odre\u0111en datum, bio sam uveo u Dubrovniku uo\u010di Feste Svetoga Vlaha, \u010detiri tjedna prije toga, zapo\u010deti Tribine ususret Svetom Vlahi. Pozvao sam uva\u017eene predava\u010de koji su govorili o diplomatskim odnosima Vatikana i Dubrovnika, \u0161to je za mene bilo otkri\u0107e. Jer je Dubrovnik kao nezavisna dr\u017eava imao svoje diplomatske predstavnike. Tako je imao i sa Svetom Stolicom. Pozvao sam mons. Ratka Peri\u0107a koji je govorio o Papinom priznanju svjetovnih dr\u017eava. Ba\u0161 je u\u0161ao u duh kako to Vatikan \u010dini. Vatikan nikad nije bio prvi u priznanju neke dr\u017eave. Kad bi svi priznali, onda bi se i Vatikan priklju\u010dio. A u na\u0161em slu\u010daju, zahvaljuju\u0107i Ivanu Pavlu II., Vatikan se uklju\u010dio me\u0111u prvima priznati nas, prvi u Europi. U publikaciji sam objavio i nekoliko svojih uradaka o temi Kultura i Ivan Pavao II., jedan stru\u010dnjak koji se bavio knji\u017eevnim radom Pape napisao je o njegovom stvarala\u0161tvu.<\/p>\n

Objavio sam u toj publikaciji i pet govora, sve intervente koje su hrvatski biskupi imali u Vatikanu na Sinodi o Europi 1992. g. Moram re\u0107i da su i ti interventi bili mali doprinos. Takav doprinos da je predsjednik na Sinodi toga poslijepodneva bio kardinal Somalo, \u0160panjolac, a to je vrlo simboli\u010dno. \u0160panjolci nisu bili ba\u0161 za to da se Jugoslavija raspada jer i oni imaju svojih nacionalnih problema. Ali on, kad je slu\u0161ao nas biskupe, rekao je: \u201eMi smo \u010duli petoricu hrvatskih biskupa. \u010culi smo njihove vapaje, njihove tjeskobe i njihove muke. Mi ne mo\u017eemo ostati hladni. Mi smo sro\u010dili jedno Pismo koje kanimo poslati u Maastricht\u201c.<\/p>\n

Tada je ba\u0161 za svetkovinu Bezgre\u0161ne kada je bila Sinoda, u Maastrichtu odr\u017ean susret onda\u0161njih, mislim 16 dr\u017eava, da raspravljaju o monetarnoj uniji, o euru, sigurnosti u Europi i jo\u0161 neke va\u017ene teme. I na stolu su svi na\u0161li to Pismo koje je poslano u ime Sinode. A naslov Pisma je bio: \u201eHrvatska je u tjeskobi \u2013 Pomozite joj! Biskupi sa Sinode\u201c. I kad je kardinal Somalo pro\u010ditao to Pismo, rekao je subra\u0107i: \u201eAko imate kakve primjedbe, napi\u0161ite nam, mi smo ovdje\u201c. Me\u0111utim, aplauz je trajao nekoliko minuta. \u201eOnda ne treba primjedba\u201c, rekao je. \u201eOvo se usvaja i \u0161aljemo\u201c. Pismo je i\u0161lo odmah, dakle, u Maastricht!<\/p>\n

\u010cesto zadivljeno isti\u010dete: \u201eNevjerojatno je koliko nas je sv. Ivan Pavao II. volio!\u201c.<\/b><\/p>\n

Pa to smo svi osjetili. Svi smo to osjetili. Ali ne bih htio biti sebi\u010dan, pa re\u0107i da je samo nas volio. On je uistinu bio sveop\u0107i otac. On je zagrijan bio, kako za Hrvatsku, tako i za Madagaskar, tako i za Kinu i za sve druge dr\u017eave i narode. On je bio velikoga srca! Ali nama u najte\u017eim trenucima biti tako blizak, imamo pravo re\u0107i da nas je posebno volio. Moramo re\u0107i isto tako da smo i mi njega voljeli. Zaista nam je bio drag. Tri puta nas je pohodio u Hrvatskoj, dva puta u BiH. U BiH on je i\u0161ao radi hrvatskog naroda tamo. Prema tome, mo\u017eemo re\u0107i da je on pet puta imao velike susrete s hrvatskim pukom. I kako ga ne voljeti? Mi smo mali narod, mala dr\u017eava. Ali eto, toliko je pokazao pa\u017enje, toliko zauzetosti i u\u010dinio toliko toga, da mislim da mu treba zaista trajati vje\u010dno na\u0161a zahvalnost i uspomena!<\/p>\n

Kao biskup sudjelovali ste i u susretima s papom Ivanom Pavlom II. u Vatikanu. Kako su izgledali susreti Ad limina s njim i da nam ih usporedite s drugima? Jer i to otkriva njegovu osobnost i predanost Wojtile ba\u0161 i osobnim susretima s biskupima svijeta.<\/strong><\/p>\n

Malo je nezgodno uspore\u0111ivati Pape, ali svaki ima svoj stil. Uvijek se pitam i ne mogu doku\u010diti tu mogu\u0107nost da je Ivan Pavao II. imao toliko vremena. On je stra\u0161no posve\u0107ivao vremena susretima. Mislim da je malo misa ujutro slavio bez puka, bez sve\u0107enika, biskupa. A ina\u010de ima svoje suradnike s kojima se slavi misa. Ne, on svaki dan s nekim drugim. Znam da smo mi biskupi do\u017eivjeli da nas je po\u010dastio da s njim koncelebriramo, kad smo bili Ad limina. Dakle, mi smo s njim mogli koncelebrirati. Dapa\u010de, to je bio program. S Papom se koncelebrira toga jutra. S Papom smo objedovali. Bio je odre\u0111en dan kad do\u0111emo na objed zajedno s njim i to ostanemo dva sata s Papom. S njim smo imali osobni susret, svatko od nas biskupa, 8 do 10 minuta. I to je jako lijepo. Onda u osobnom susretu mo\u017eete re\u0107i neke svoje muke, neka svoja pitanja, koja ne biste mo\u017eda pred svima rekli. I \u010detvrti susret je bio sa svima zajedno. I to je bilo vrlo strukturirano. Dakle, predsjednik bi pozdravio u ime Biskupske konferencije, onda bi Papa odzdravio, onda bi nastala mala diskusija, pola sata je to trajalo.<\/p>\n

Naslijedio ga je Benedikt XVI. Dragi Papa. Mislim da takvog velikog intelektualca Crkva odavno nije imala. I ja sam siguran da \u0107e s vremenom i on biti ubrojen u crkvene oce! Bog ga je nagradio pam\u0107enjem, inteligencijom, teologijom, svime. Nema gdje se nije oku\u0161ao. I on je zaista veliki Papa! Hvala Bogu da ga jo\u0161 imamo na \u017eivotu. Ali, smijem se na\u0161aliti. Njemu je ru\u010dak ‘gubljenje vremena’ (smijeh). Nije bilo ru\u010dka s njime. Pola sata, i ide on pisati\u2026 Ali to ni\u0161ta ne umanjuje njegovu veli\u010dinu.<\/p>\n

Papa Franjo, ni\u0161ta od one \u010detiri stvari kao s Ivanom Pavlom II. Samo onu zajedni\u010dku. Ali ta je bila tako simpati\u010dna, mi smo skoro sat i dvadeset minuta bili zajedno. Ba\u0161 je stvorio atmosferu oca koji je oko sebe okupio biskupe. Ali mene uvijek frapira ta \u010dinjenica da je Ivan Pavao II. imao toliko vremena. Hodao okolo, toliko tih putovanja, toliko tih nastupa, toliko tih govora, \u010dudo Bo\u017eje! Mi smo zahvalni Bogu da smo ga imali i osobito smo zahvalni Bogu da je u na\u0161oj povijesti ostavio vidnoga traga. Neka ga Gospodin nagradi vje\u010dnim \u017eivotom. Ali siguran sam – sada kao svecu mu se mo\u017eemo moliti i on je na\u0161 zagovornik! I nastavit \u0107e biti na\u0161 zagovornik ako mu otvorimo svoje srce kako smo mu otvarali dok je bio me\u0111u nama.<\/p>\n

Iz bogatog djelovanja i poruka koje je upu\u0107ivao svijetu, \u0161to biste Vi kao osobito, sr\u017eno istaknuli da je ostav\u0161tina sv. Ivana Pavla II. \u0160to Vi do\u017eivljavate kao svojevrsnu oporuku pape Karola Wojtile, \u010dovjeka koji je Crkvu uveo u tre\u0107e tisu\u0107lje\u0107e?<\/strong><\/p>\n

Mislim da je sve izra\u017eeno u njegovom nastupnom govoru za Papu. Tu je mislim sr\u017e njegove poruke, sr\u017e njegovih nastupa i obilje\u017eje njegovog apostolskog djelovanja – \u201eOtvorite vrata Kristu! Ne bojte se!\u201c.<\/p>\n

Papa je sav za Krista \u017eivio. Kao \u0161to je apostol Pavao rekao da mu je Krist sve. U njemu \u017eivimo, mi\u010demo se i jesmo. I to je, mislim, njegova ostav\u0161tina, tu je njegovo nadahnu\u0107e i tu je na\u0161a duboka zahvala – da smo \u017eivjeli u njegovom vremenu i da smo mogli osjetiti apostola koji Krista donosi svim slojevima, svim ljudima, svim narodima, sve voli i za sve \u017eivi.<\/p>\n

Razgovarala: Ines Grbi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Povodom 25. godi\u0161njice prvog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj koji je 10. i 11. rujna 1994. g. odr\u017ean u …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":10,"featured_media":35809,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[1],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/wp-content\/uploads\/2019\/09\/20190909_185911.jpg","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/35808"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=35808"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/35808\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":35818,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/35808\/revisions\/35818"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/35809"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=35808"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=35808"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=35808"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}