[1]<\/a>. Za\u0161tita blagoslova koji sve\u0107enik podjeljuje u prigodi vjen\u010danja, nije darovan jednom zauvijek. Njega valja svakog dana moliti i isprositi. Molitva u\u010dvr\u0161\u0107uje duhovni sklad obitelji i pridonosi njezinoj sigurnosti i stabilnosti. Stoga je dobro obilje\u017eavati \u201eMe\u0111una-rodni tjedan braka\u201c, drage obitelji, jer to vam daje priliku obnoviti svijest va\u0161ega obiteljskoga zvanja i milosnog stanja kojeg ste ba\u0161tinili sakramentom svete \u017eenidbe. Ne umarajte se \u010diniti dobro jedni drugima. Njegujte onaj po\u010detni zanos i ljubav koja vas je povezala u otajstvo obitelji. Volite jedno drugo poput Viktora koji zapisa da svoju Cvijetu voli \u201ekao \u0161to ju je zavolio prvoga dana, neizmjerno!\u201c A svoju bra\u010dnu i obiteljsku svje\u017einu i polet unosite i u va\u0161e \u017eupne zajednice kako bi se stvaralo ozra\u010dje u kojem \u0107e se po\u0161tivati \u017eivot i promicati dru\u0161tvene vrline \u0161to se ra\u0111aju i grade u obitelji. Tako \u0107ete pridonijeti obnovi dru\u0161tva koja nam je toliko potrebna.<\/p>\nObnova pak Crkve, dru\u0161tva i naroda po\u010dinje obnovom obitelji, kao i osobnim posve\u0107enjem svakoga njezinoga \u010dlana. Jer, povijest \u010dovjeka i povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji. Stoga je ona u sredi\u0161tu Bo\u017eje pozornosti, pa ima biti i u sredi\u0161tu crkvene i dru\u0161tvene brige i skrbi. Ona je, kona\u010dno, i u sredi\u0161tu velike borbe izme\u0111u dobra i zla, izme\u0111u \u017eivota i smrti, izme\u0111u ljubavi i onoga \u0161to je ljubavi protivno;<\/p>\n
posebice pak pred objektivnom \u201ezavjerom protiv \u017eivota\u201c u koju su uklju\u010dene i me\u0111unarodne ustanove\u201c kako je pisao sveti Ivan Pavao II. u enciklici \u201eEvan\u0111elje \u017eivota\u201c (br 17). A za tu borbu valja se oboru\u017eati svetim sakramentima i molitvom. U duhu onoga Ninskoga gesla\u201c koje ako se ostvari, tj. ako na\u0161e \u201ehrvatske katoli\u010dke obitelji budu dnevno molile i nedjeljom misu slavile\u201c, obitelji bi mogle ponovno postati rasadi\u0161tem svetosti, mjestom osobnoga posve\u0107enja i preno\u0161enja vjere, kao i kolijevkom \u017eivota i novih duhovnih zvanja. <\/p>\n
Obitelj je zajednica osoba<\/strong><\/p>\nKako opisujemo i definiramo obitelj? \u0160to se to doga\u0111a \u010dinom vjen\u010danja dvoje mladenaca koji stupaju pred oltar Gospodnji? U samom doga\u0111aju vjen\u010danja po bo\u017eanskoj uredbi ra\u0111a se ustanova \u010dvrstog zajedni\u0161tva koja postaje \u201eintimnom zajednicom \u017eivota i ljubavi\u201c kako Drugi Vatikanski sabor definira obitelj (GS 48). Stoga je obitelj kao prva \u0161kola \u201edru\u0161tvenih vrlina\u201c u sredi\u0161tu osobite dru\u0161tvene i crkvene brige. No, sada se javlja pitanje kako se stvara ta \u201ezajednica osoba\u201c i gdje je izvor, temelj i po\u010delo njezinoga zajedni\u0161tva? Nutarnje po\u010delo, temelj i snaga obitelji kao zajednice osoba jest ljubav. O njoj je teolo\u0161ki i pjesni\u010dki pisao sveti Pavao u poslanici Korin\u0107anima. Apostol veli kako je ona \u201evelikodu\u0161na, dobrostiva, ne zavidi, ne tra\u017ei svoje, ne pamti zlo,.. sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi..\u201c (1 Kor 13, 4 -7). Kad me\u0111utim takve ljubavi nema, onda se ne govori o \u201ezajednici osoba\u201c, nego o udruzi, bratstvu, klubu i orta\u0161tvu. Jer, pojedinci se dru\u017ee i ujedinjuju vi\u0161e iz osobnih ili skupnih interesa, negoli radi boljitka drugih.<\/p>\n
Udruge stoga nazivamo \u201edru\u0161tvenim zajednicama\u201c, a ne \u201ezajednicama osoba\u201c. U temelju je njihova su\u017eivota na\u010delo dru\u017eenja i kona\u010di\u0161ta, a ne logika obiteljskog zajedni\u0161tva i ognji\u0161ta. Njihova suradnja i djelatnost nalik je klupskom na\u010dinu pona\u0161anja. Obiteljski pak na\u010din \u017eivota ravna se na\u010delom boljitka za druge. Temelj njihova zajedni\u0161tva je nesebi\u010dna ljubav koja je \u201evelikodu\u0161na i ne tra\u017ei svoje, sve vjeruje i svemu se nada\u201c.<\/p>\n
Kada je i gdje zapo\u010delo \u017eivjeti to njihovo \u201ezajedni\u0161tvo osoba\u201c? U onom sve\u010danom \u010dasu kada su supru\u017enici pred slu\u017eiteljem Crkve i okupljenom zajednicom slobodno, svjesno i bez prisile izrazili spremnost i volju \u201eljubiti se i po\u0161tivati cijeloga \u017eivota. Kako u dobru, tako i u zlu, kako u zdravlju, tako i u bolesti. Obiteljsko zajedni\u0161tvo hrani se upravo takvom osobnom spremno\u0161\u0107u bra\u010dnih drugova koji su vjen\u010danjem postali \u201ene\u0161to novo\u201c.<\/p>\n
Slikovito re\u010deno: Dvoje bi\u0107a, a jedna obitelj, dva partnera, a jedno partnerstvo, te dva putnika na jednom putu. Stoga je njihov cilj i zadatak ostvariti ideal zajedni\u0161tva koji spaja \u201edva srca u jedan par\u201c, povezuje \u201edva dara jednom tajnom\u201c i \u201edvoje ljudi jednim ku\u0107anstvom\u201c. Oni svakim danom bivaju svjesniji kako je njihova bra\u010dna sre\u0107a zapravo u njihovim i Bo\u017ejim rukama. Brak tako postaje zvanjem i zadatkom \u0161to ga mladenci preuzimaju pred Bogom i pred Crkvom \u201edo\u017eivotnim obe\u0107anjem vjernosti, ljubavi i po\u0161tovanja\u201c. I kao \u0161to je neko\u0107 \u201eBog savezom ljubavi i vjernosti pri\u0161ao svome narodu, tako u \u010dinu vjen\u010danja Spasitelj i Zaru\u010dnik Crkve dolazi u susret kr\u0161\u0107anskim supruzima\u201c (GS 48) i obnavlja prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce mu\u017ea i \u017eene. Unato\u010d isku\u0161enjima i te\u0161ko\u0107ama sakrament svete \u017eenidbe istodobno je poziv i zapovijed: Ostati zauvijek vjerni jedno drugome i poslu\u0161ni volji Gospodnjoj: \u201e\u0160to Bog zdru\u017ei, \u010dovjek neka ne rastavlja\u201c (OZ 20).<\/p>\n
Kad se vjen\u010davaju dvije osobe, onda se dvije \u017eivotne povijesti slijevaju u jednu. \u010cinom vjen\u010danja, me\u0111utim, oni ne prestaju biti dvoje, nego po\u010dinju zajedno planirati, misliti i \u017eivjeti jedno za drugo. Oni su svjesni kako svatko od njih ima svoje okru\u017eenje, svoje roditelje, vlastite sklonosti, temperament i karakter. Ali dopu\u0161taju drugome neka u\u0111e pod njegov krov, te osjeti njegove radosti i tjeskobe, \u017ealosti i nade. Lijepo je kad partner mo\u017ee slobodno unijeti pod krov drugoga svoju pro\u0161lost i povijest jer zna da ga drugi prihva\u0107a. Premda je svatko od njih odrastao u druga\u010dijoj sredini i \u201ena svoje je brdo tkan\u201c, danom vjen\u010danja oni zapo\u010dinju zajedni\u010dki tkati vlastiti tepih \u017eivota, te pri tom moraju dobro paziti na potku \u0161to je u nj utkivaju.<\/p>\n
A osnovna i najva\u017enija potka jest ljubav. Ona je temelj. Sve prolazi, ona ostaje. Nje nikada ne smije uzmanjkati. No, nju prate i druge krjeposti i vrline: strahopo\u0161tovanje, povjerenje, \u017ertva i zahvalnost. Imati, naime, vremena za druge, o\u010ditovati znakove sno\u0161ljivosti i razumijevanja za razli\u010ditosti na fiziolo\u0161kom, psiholo\u0161kom i duhovnom podru\u010dju dobra su pretpostavka uspje\u0161nom stvaranju zajedni\u0161tva. A ono se doga\u0111a svakog dana i u svakoj pojedinoj prigodi. Stoga je stvaranje zajednice osoba zadatak pred kojim se nalazi svaka obitelj. Ono je i milosno stanje za koje se valja Bogu moliti, te isprositi zagovor, za\u0161titu i blagoslov Svete obitelji. Neka Gospodin Isus, koji je dijelio brige i radosti ljudi, blagoslovi sve na\u0161e obitelji kako bi vjerno\u0161\u0107u i ljubavlju bile gorljive i u molitvi postojane, te postale ono \u0161to im je po Bo\u017ejem naumu odre\u0111eno.<\/p>\n
Obitelj je gnijezdo \u017eivota<\/strong><\/p>\nGodine 1996. hrvatski su biskupi odredili neka se svake godine na prvu nedjelju u velja\u010di obilje\u017ei \u201eDan \u017eivota\u201c, te u toj prigodi razmi\u0161lja o \u010dovjeku i njegovu dostojanstvu. \u201eTko je \u010dovjek pa ga se spominje\u0161?! U\u010dinio si ga malo manjim od an\u0111ela. Okrunio si ga slavom i \u010da\u0161\u0107u. Dao si mu gospodstvo nad djelima ruku svojih i sve si mu pod noge stavio\u201c (Ps 8, 5-7). Tako o \u010dovjeku i njegovom dostojanstvu razmi\u0161lja pisac psalama. Ne\u0161to sli\u010dno nalazimo i u bo\u017ei\u0107noj zbornoj molitvi koja veli: \u201eBo\u017ee, divno si sazdao \u010dovje\u010dje dostojanstvo, a jo\u0161 ga divnije obnovio: udijeli nam dioni\u0161tvo u bo\u017eanstvu svoga Sina, koji je ro\u0111enjem uzeo na\u0161u ljudsku narav\u201c. Utjelovljenjem, dakle, Bo\u017ejeg Sina zasjala je vrijednost ljudskog \u017eivota. A u tom doga\u0111aju spasenja Bog je ne samo objavio koliko mu je stalo do \u010dovjeka (Iv 3, 16), ve\u0107 i kolika je vrijednost svake ljudske osobe.<\/p>\n
Crkva stolje\u0107ima ispovijeda, ljubomorno \u010duva, brani i novim nara\u0161tajima prenosi istinu kako je Isus puninom \u010dovje\u0161tva u\u0161ao u na\u0161e ljudsko zajedni\u0161tvo, te solidarno s nama pro\u017eivio \u010ditav ljudski \u017eivot, od za\u010de\u0107a do smrti. Po njegovu utjelovljenju, naime, zasjala je vrijednost ljudskog \u017eivota, a pravo na \u017eivot postalo temeljnim ljudskim pravom. Crkva maj\u010dinskom skrbi navije\u0161ta istinu o ljudskom dostojanstvu, te pred svakom prijetnjom svjedo\u010di evan\u0111elje \u017eivota. Saborski su oci na II. Vatikanskom saboru u tom vidu osudili su mnogovrsne napade i zlo\u010dine protiv ljudskog \u017eivota kao \u0161to su: \u201eUbojstvo, genocid, poba\u010daj, eutanazija, saka\u0107enje, tjelesna i moralna mu\u010denja, psiholo\u0161ke prisile, neljudski uvjeti \u017eivota, proizvoljna hap\u0161enja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem\u201c (GS 27).<\/p>\n
Sveti Ivan Pavao II., koji je bio aktivni sudionik Sabora, veli kako se panorama zlo\u010dina protiv ljudskog \u017eivota ne su\u017eava, jer se ra\u0111aju \u201enovi oblici napada na dostojanstvo ljudskog bi\u0107a\u2026, a \u0161iroki slojevi javnog mnijenja opravdavaju neke zlo\u010dine protiv \u017eivota u ime prava pojedina\u010dne slobode..\u201c (usp. E\u017d 4 ). Rezultat je svega toga, veli Papa, \u201epomra\u010denje savjesti koja vi\u0161e nije kadra razlikovati izme\u0111u dobra i zla u pogledu vrijednosti ljudskog \u017eivota\u201c (ibid.). On dr\u017ei sukrivcima takvog stanja i obavijesna sredstva koja \u0161ire kulturu smrti (sterilizaciju, kontracepciju, poba\u010daj i eutanaziju) kao znak \u201enapretka i osvojenih sloboda\u201c, a stavove u korist \u017eivota prikazuju \u201ekao neprijatelje slobode i napretka\u201c.<\/p>\n
A kad je poga\u017eeno temeljno pravo na \u017eivot, posebice jo\u0161 nero\u0111ene djece, Crkva osje\u0107a du\u017enost i obvezu \u201edati pravo glasa onomu tko glasa nema\u201c (E\u017d 5). Snagom vjere u Uskrsloga, koji je pobijedio i smrt i grijeh, ona se osje\u0107a pozvanom navije\u0161tati, slaviti i biti u slu\u017ebi evan\u0111elja \u017eivota. Tim vi\u0161e \u0161to se, kako Papa tvrdi, nalazimo \u201epred golemim i dramati\u010dnim sukobom izme\u0111u dobra i zla, izme\u0111u smrti i \u017eivota, izme\u0111u kulture smrti i kulture \u017eivota\u201c (br. 28). Me\u0111u zlodjelima \u0161to ih \u010dovjek mo\u017ee po\u010diniti protiv \u017eivota, posebice je ogavan \u010din \u010dedomorstva, koji II. Vatikanski sabor naziva \u201eu\u017easnim zlo\u010dinom\u201c (GS 51). I nema toga ljudskog zakona koji bi takav zlo\u010din mogao odobriti. Kanonsko pravo predvi\u0111a najo\u0161trije kazne \u201eizop\u0107enja\u201c za one koji izvr\u0161e ili potpomognu izvr\u0161enje poba\u010daja (kan 1398). Pred tako te\u0161kim stanjem potrebno je vi\u0161e nego ikada hrabro pogledati istini u o\u010di i stvari nazvati njihovim pravim imenom, bez popu\u0161tanja kompromisima mode ili napasti samoobmane (E\u017d 58). U duhu Izaije proroka koji ukorava: \u201eJao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu\u201c (Iz 5, 20). Crkva se osje\u0107a pozvanom njegovati kulturu \u017eivota, navije\u0161tati, slaviti i braniti ljudsko dostojanstvo, jer samo \u201e\u017eivi \u010dovjek je slava Bo\u017eja\u201c (sv. Irenej). <\/p>\n
Na po\u010detku svijeta Bog je stvorio mu\u017ea i \u017eenu na svoju sliku. Oni su tada postali njegovi suradnici jer ih je izri\u010dito pozvao na slu\u017eenje \u017eivotu: \u201eBlagoslovi ih Bog i re\u010de: Plodite se i mno\u017eite i napunite zemlju, i sebi je podlo\u017eite!\u201c (Post 1, 28). Stoga, glavnu odgovornost u izgradnji kulture \u017eivota imaju obitelji, jer obitelj je sveti\u0161te \u017eivota. Ona prima \u017eivot kao Bo\u017eji dar i \u0161titi ga od svih napada kojima je izlo\u017een. Ona je kao \u201eku\u0107na Crkva\u201c u prvom redu pozvana slu\u017eiti evan\u0111elju \u017eivota. I mora biti sve vi\u0161e svjesna kako \u201ebudu\u0107nost \u010dovje\u010danstva prolazi upravo preko obitelji\u201c (E\u017d 94). Budu\u0107i supru\u017enici svojim poslanjem sudjeluju u otajstvu \u017eivota i ljubavi Boga Stvoritelja, Crkva je oduvijek \u0161titila i branila dostojanstvo braka, isticala odgovornost prema \u017eivotu i odlu\u010dno promicala njegovu \u010dast i dostojanstvo, jer u ljudskom \u017eivotu odsijeva zraka Bo\u017eje providnosti: \u201ePrije nego \u0161to te oblikovah u maj\u010dinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego iz krila maj\u010dina iza\u0111e, ja te posvetih..\u201c (Jer 1, 4-5). \u010covjeku je dano najve\u0107e dostojanstvo me\u0111u svim \u017eivim bi\u0107ima na zemlji, jer samo on je njegov dar, slika i otisak, \u201eudio u njegovom \u017eivotnom dahu\u201c (usp. E\u017d 39).<\/p>\n
Govore\u0107i o obitelji kao \u201egnijezdu \u017eivota\u201c prisje\u0107amo se kako je Isus svojim utjelovljenjem posvetio ljudski \u017eivot. I on je njegov jedini gospodar. Od maj\u010dina krila \u010dovjek pripada Bogu koji ga je stvorio i svojim rukama oblikovao, te njegovo ime upisao u Knjigu \u017eivota. Zato je ljudski \u017eivot svet i nepovrjediv; od za\u010detka do naravnog svr\u0161etka. I treba ga braniti, po\u0161tivati i zauzimati se za njegovo dobro na svim podru\u010djima: kako na unutarnjem, osobnom, vjerskom i duhovnom, tako i na izvanjskom, dru\u0161tvenom, zakonodavnom, politi\u010dkom, gospodarskom, socijalnom i zdravstvenom. I to svim sredstvima \u0161to nam ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav.<\/p>\n
\u010covjeku je potreban \u201edrugi \u010dovjek\u201c da pre\u017eivi i \u201ebude svoj\u201c<\/strong><\/p>\n\u010covjeku je za razvoj potreban \u201edrugi \u010dovjek\u201c da bi pre\u017eivio i \u201epostao svoj\u201c. A njegov na\u010din rasta i razvoja velikim dijelom ovisi o me\u0111uljudskim odnosima s drugima u rodnoj ku\u0107i kao i izvan nje. Zanimljivo bi bilo vidjeti koliki je postotak ljudi zavr\u0161io na psihijatrijskim odjelima, u sanatorijima, lje\u010dili\u0161tima, zatvorima ili u popravnim domovima samo zato \u0161to su \u017eivjeli i radili \u201eu ozra\u010dju problemati\u010dnih me\u0111uljudskih odnosa s puno problema i predrasuda\u201c. Stoga je vrlo va\u017eno kako razgovaramo s drugima, kakve ljudske odlike i kvalitete posjedujemo i kako nas drugi do\u017eivljavaju. \u010cini mi se ovdje uputnim i korisnim spomenuti ono \u0161to su dvojica ameri\u010dkih psihologa i terapeuta, Carl Rogers i Robert Carkhuff isticali i pisali o odre\u0111enim kvalitetama koje terapeut \u201emora posjedovati\u201c kako bi polu\u010dio uspjeh u svojim terapeutskim razgovorima. No, takve su odlike potrebne i korisne svakomu, jer svi smo terapeuti jedni drugima: otac sinu, \u017eena mu\u017eu, susjed susjedu, u\u010ditelj \u0111aku, sve\u0107enik vjerniku, prijatelj prijatelju.<\/p>\n
A u \u017eivotu koji nije nimalo lagan, ve\u0107 je kompleksan i kompliciran, \u010dovjek mora biti kadar \u010duti svoje osje\u0107aje kako bi bio obazriv i pun strahopo\u0161tovanja pred drugima. S pravom je u tom vidu pisao Carl Rogers: \u201e\u010cim vi\u0161e se trudim \u010duti samog sebe i do\u017eivjeti iskustva koja se u meni zbivaju, to vi\u0161e osje\u0107am strahopo\u0161tovanje pred slo\u017eeno\u0161\u0107u \u017eivotnih procesa. Sve manje postajem spreman slijediti unaprijed odre\u0111ene ciljeve i poticati ljude da se kre\u0107u u pravcu u kojem ja \u017eelim. I sve vi\u0161e sam zadovoljan kad jednostavno mogu biti svoj, a dopustiti i drugima da budu svoji\u201c. On u tom vidu opisuje \u201etrostruki stav koji je potreban terapeutu za uspje\u0161an razgovor s klijentom\u201c. A prepoznaje se u \u201eempatiji, respektu (po\u0161tivanju) i autenti\u010dnosti\u201c. Ovaj terapeutski \u201etrodimenzionalni stav\u201c \u010dini mi se op\u0107enito korisnim i potrebitim svima. Posebice supru\u017enicima u njihovim obiteljskim odnosima. <\/p>\n
\u0160to Rogers misli kad veli da terapeut mora imati visoki stupanj empatije?! \u0160to je zapravo empatija <\/strong>prema njegovu shva\u0107anju? To je \u201esposobnost, veli on, u\u017eivjeti se u situaciju drugoga. Ili kako slikovito narod veli, \u201eobuti cipele drugoga\u201c. Pomo\u0107u empatije mi se u\u017eivljavamo u stvarno stanje ljudi s kojim razgovaramo. Empatija reflektira osje\u0107aje sugovornika \u201ebez prosu\u0111ivanja, tuma\u010denja i ne daj Bo\u017ee osu\u0111ivanja\u201c. U tome je klju\u010d stvarne i autenti\u010dne pomo\u0107i bez koje bi se ina\u010de malo postiglo. Visokim stupnjem empatije sugovornicima uspijeva izraziti jasno ono \u0161to \u010desto izgleda konfuzno i zamagljeno. A kad empatije nema, malo se razumije, povr\u0161no prosu\u0111uje i slabo \u201ekomunicira\u201c. \u201eMali Princ\u201c bi rekao da na\u0161e rije\u010di, kojima se slu\u017eimo kao sredstvom sporazumijevanja, tada \u201ebivaju izvor nesporazuma\u201c.<\/p>\nDruga va\u017ena odlika koja se tra\u017ee od terapeuta jest po\u0161tovanje<\/strong> kojim pokazujemo svoje povjerenje prema drugima i cijenimo njihovo dostojanstvo i vrijednosti. Stavom po\u0161tovanja mi izra\u017eavamo vjeru da svatko ima uro\u0111ene ili ste\u010dene sposobnosti koje mu poma\u017eu da se ostvari. Na\u017ealost, puno je ljudi koji toga nemaju, pa se vladaju \u201eprotektivno\u201c, \u201eza\u0161titni\u010dki\u201c s malo povjerenja, obzira i pa\u017enje prema drugima. Takvi onda donose odluke umjesto njih, ili pak nude savjete i rje\u0161enja kao neke \u201eumiruju\u0107e recepte\u201c. Zaboravljaju, me\u0111utim, kako protektivno opho\u0111enje blokira rast pojedinca. I \u010dini ga ovisnim o sudu drugih, a ne slobodnim i opu\u0161tenim. Nasuprot tome dijalo\u0161ka komunikacija koju prati empatija i po\u0161tovanje, otapa led nepovjerenja i stvara podlogu razumijevanja. A to onda poma\u017ee klijentu (drugomu) da bolje shvati sebe i svoje prednosti i ograni\u010denosti, te raste u slobodi djece Bo\u017eje.<\/p>\nTre\u0107a kvaliteta, koju Rogers tra\u017ei za terapeute, jest autenti\u010dnost<\/strong>. To je sposobnost \u201ebiti slobodan i svoj\u201c. Pojedinci obdareni ovom kvalitetom ne predstavljaju se krivo i ne zatvaraju se u neke uloge. Ne slu\u017ee se isklju\u010divo \u201eobrambenim mehanizmima\u201c. Autenti\u010dni sugovornik je \u201enaivan i iskren\u201c. U njega nema raskoraka izme\u0111u onoga \u0161to ka\u017ee i onoga \u0161to osje\u0107a. Kad autenti\u010dnosti nema, onda se govori jedno, a \u010dini drugo. Igra se ulogu. Profesionalno se obavlja posao i najamni\u010dki pona\u0161a. Tu prave komunikacije nema. Pravi problem ovoga na\u0161ega doba je \u0161to nema istinske komunikacije. Mnogo se govori, ali malo se ka\u017ee. Ljudi se \u010desto sastaju, ali malo povezuju. Doga\u0111a se dijalog bez volje, razgovor bez dubine, rije\u010di bez osje\u0107aja. A dijalog je \u201esusret dviju du\u0161a\u201c. On nije samo razgovor. Jo\u0161 manje rasprava ili dokazivanje. U dijaloga ja ne dokazujem. Jo\u0161 manje napadam. Ja jednostavno izla\u017eem i slu\u0161am drugoga. Ali, ne zato kako bi mu na\u0161ao neku pogre\u0161ku, ve\u0107 s iskrenom \u017eeljom \u010duti ga i shvatiti njegovu to\u010dku gledi\u0161ta; osjetiti \u0161to on osje\u0107a. Ku\u0161am hodati u njegovim cipelama i gledati njegovim nao\u010dalama. To je profinjena ravnote\u017ea. Zato slu\u0161am bez obrambenih stavova, bez oporbe i dokazivanja. I ne pripremam dokaze dok on govori kako bi ga pobio. Ja jednostavno izla\u017eem, tuma\u010dim i opisujem. I veselim se \u0161to mi drugi dopu\u0161ta iznijeti moje misli, \u010duvstva i stavove. Nagrada je za to smije\u0161ak razumijevanja, kimanje glavom, iskreni hvala. U sebi nosim njegov pogled, a on u sebi nosi moj. I to su mostovi kojima kru\u017ei dah \u017eivota, razli\u010ditosti, pluralizma i bogatstva. Pluralizam je znak bogatstva i rasta, a dijalog je njegova hrana. Pluralizam je napredak, a dijalog njegovo gorivo.<\/p>\nVe\u0107 je prije dvadesetak godina na po\u010detku novoga Milenija sveti Ivan Pavao II. u svojoj poruci za Me\u0111unarodni dan mira (2001.) naglasio va\u017enost \u201eprihva\u0107anja drugoga i prepoznavanje bogatstva razli\u010ditosti\u201c, te pozvao mlade neka budu \u201etvorci novoga \u010dovje\u010danstva, u kojem \u0107e bra\u0107a i sestre, \u010dlanovi jedne jedine obitelji, mo\u0107i kona\u010dno \u017eivjeti u miru\u201c (br. 22). Jer, \u0161to se vi\u0161e trudimo voditi iskren dijalog, to smo i sami bogatiji. Dijalog nas odgaja i obrazuje. \u010cini nas osjetljivijima i slobodnijima priop\u0107iti, slu\u0161ati i ponizno pitati. U\u010diti, vidjeti i re\u0107i. A kad sam spreman vidjeti i revan zapaziti, onda postajem pronicav otkrivati i voljan ne\u0161to u\u010diti. To me onda \u010disti od mojih stereotipa, predrasuda i krivih sudova.<\/p>\n
Gledati u lice i osjetiti raspolo\u017eenje. \u010citati \u010duvstva i otkrivati poruke koje se ne izri\u010du rije\u010dima. To je zapravo imati osje\u0107aj za drugoga i voditi konstruktivan dijalog. O\u010di, \u010delo, bore i smije\u0161ak. Ruke i dah, glas i stas. Sve to govori prije negoli dijalog i zapo\u010dne. Ako je \u010dovjek u dijalogu toga svjestan, te se pri tom pona\u0161a \u201eobazrivo i sa strahopo\u0161tovanjem\u201c, on tada poma\u017ee sugovorniku, shva\u0107a ga i prihva\u0107a. Dijalog nije prigoda za upotrebu \u201emaske profesionalca\u201c. Ne. U iskrenom dijalogu ljudi su \u201enaravni i spontani\u201c. \u010cak ih ni provokacije ne zbunjuju. To je umije\u0107e dijaloga na \u201edvosmjernoj ulici govora i slu\u0161anja\u201c.<\/p>\n
Uo\u010diti, dakle, \u0161to je re\u010deno, razumjeti \u0161to je skriveno, prihvatiti \u0161to je ponu\u0111eno, te pri tom ne iskrivljivati stvari i ne suditi, ve\u0107 s po\u0161tovanjem i voljom drugom izre\u0107i iskrenu \u201edobrodo\u0161licu\u201c, dobar je znak i po\u010detak korisnog dijaloga s obrisima empatije, autenti\u010dnosti i po\u0161tovanja.<\/p>\n
\u2720 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n
Dvorana Kne\u017eeve Pala\u010de, 15. 02. 2019.<\/p>\n
[1]<\/a> Prof. Viktor \u017dmega\u010d objavio je u svojoj 80. godini \u017eivota knjigu \u201eMajstori Europske glazbe\u201c (Zagreb 2009.). Ukratko: majstorski o majstorima! Prigodom predstavljanja izrekao je tri zahvale: Izdava\u010du MH, prire\u0111iva\u010dima i tre\u0107u zahvalu napisao je na petoj stranici u tri retka: \u201eKnjiga je posve\u0107ena supruzi Cvijeti, koju volim kao \u0161to sam je volio prvoga dana, neizmjerno<\/strong>\u201c. S tim u svezi novinar ga je pitao: Knjigu ste posvetili supruzi koja je tako\u0111er germanistica. Kako je zajedni\u010dka struka utjecala na obostrani razvoj<\/em>? Moja supruga, koja je ve\u0107 tri godine te\u0161ko bolesna, bila je sre\u0107a moga \u017eivota. Molim neka se to ne shvati banalno. Posveta glasi: ‘Knjiga je posve\u0107ena Cvijeti, koju volim kao \u0161to sam je volio prvoga dana, neizmjerno’. Zbog dana\u0161nje tuge katkada mi uz bolesni\u010dki krevet dolaze suze. Ne stidim se toga, jer ne \u017eelim imati posla s prista\u0161ama primitivnih mu\u0161kih mitova po kojima mu\u0161karac ne smije plakati. Kao da je bes\u0107utnost ljudska vrlina. Pi\u0161em mnogo jer se samo sa \u017ealo\u0161\u0107u ne mo\u017ee \u017eivjeti. Pisa\u0107i stroj i velika glazba, ponajvi\u0161e Bach, moja su utjeha. I bolesna Cvijeta kojoj slu\u017ei kraj bolesni\u010dkog kreveta sa suzama i neizmjernom ljubavlju.<\/p>\nOvdje bismo mogli spomenuti Julienne Bu\u0161i\u0107, ro\u0111ena u Amreici 1948. U Be\u010du je upoznala Zvonka Bu\u0161i\u0107a s kojim se vjen\u010dala 1972. u Frankfurtu. Pet godina kasnije zbog otmice zrakoplova osu\u0111ena je na zatvor i pu\u0161tena nakon 13 godina. Vjerojatno ste imali prigode gledati film na TV “Ljubavnici i lu\u0111aci” u kojem je prikazan aktivizam Julienne i Zvonka Bu\u0161i\u0107a za hrvatsku neovisnost. Zvonko Bu\u0161i\u0107 je bio osu\u0111en na do\u017eivotnu robiju. Pomilovan je po\u010detkom srpnja 2008. nakon 32 godine zatvora. A ona mu je cijelo to vrijeme tamnovanja ostala vjerna. <\/p>\n
\u201eZa one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni \u0107e za nas uvijek biti \u017eivi. U budu\u0107nosti, kada vi budete u\u017eivali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko \u0107e se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu va\u0161u slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska \u017eivjela. Moja osobna sudbina bija\u0161e takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao do\u017eivjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… \u010duvajte na\u0161u domovinu Hrvatsku\u201c. 23. 1. 1946.-1. 9. 2013. Zvonko Bu\u0161i\u0107 Taik. Otkriven mu je spomenik u Rovanjskoj.<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Najprije \u010destitam \u201eObiteljskom savjetovali\u0161tu Caritasa Zadarske nadbiskupije\u201c \u0161to je organiziralo ovu tribinu povodom Me\u0111unarodnoga tjedna braka s naslovom \u201ePovijest …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":10,"featured_media":31795,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[29],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/wp-content\/uploads\/2019\/02\/P2157804.jpg","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/31793"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=31793"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/31793\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":31796,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/31793\/revisions\/31796"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/31795"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=31793"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=31793"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=31793"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}