(\u010citanja: Dj 28, 11-16; 30-31; Mt 14, 23-33)<\/p>\n
1. Mjesec listopada i studeni 1991. ne mo\u017eemo i ne smijemo zaboraviti. To su dani te\u0161kih stradanja diljem Hrvatske. \u017ditelji Zadra, \u0160kabrnje i drugih mjesta ove nadbiskupije strepili su u tami skloni\u0161ta i podruma, prisiljeni na oprezni hod od portuna do portuna. Jer, nije se znalo odakle \u0107e granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarne Zemunika ili sa \u0160epurine. Tko pro\u010dita kroniku iz toga vremena od prije 19 godina, vidjet \u0107e kako je stra\u0161no bilo razaranje i ku\u0107a i spomenika dok su granate padale na Bokanjac, Bibinje, Plo\u010de, Dra\u010devac, na Pa\u0161ki most, Crno i Ga\u017eenicu, Zemunik i Bri\u0161evo, Poli\u010dnik i Suko\u0161an, Galovac, \u0160kabrnju, Murvicu i Posedarje, Starigrad, Pridragu i Nadin. De\u017eura se i slu\u0161a radijska izvje\u0161\u0107a, diskutira se i moli. Skloni\u0161ta su postala male kapele gdje se krunicom vapije Gospi, a i zapjeva koja pobo\u017ena ili rodoljubna. Svi smo u molitvi i trpljenju bili skupa s Marijom majkom Isusovom i na\u0161im zadarskim za\u0161titnicima koji nam ulijevali zraku nade i svjetlost. Kako bi se izdr\u017ealo i obranilo grad do udara Oluje i sunca slobode.<\/p>\n
Toga se, evo, danas sje\u0107amo s pijetetom i zahvalno\u0161\u0107u.<\/p>\n
Na\u0161a stradanja, \u017ertve i boli donosimo ovdje na oltar gdje se prinosi \u017ertva Novoga zavjeta. \u00a0A sveta misa koju slavimo najvi\u0161i je \u017ertveni dar zahvalnosti. Ona ima svoj uhodani protokol. Zapo\u010dinje znakom Oca i Sina i Duha Svetoga, pokajni\u010dkim \u010dinom i zbornom molitvom kojom Bogu upravljamo na\u0161e \u017eelje i zahvale. Mi dakle Bogu gov\u00adorimo, a on slu\u0161a. Nakon toga Bog gov\u00adori nama po tekstovima Sv. Pisma, a mi pozorno slu\u0161amo.<\/p>\n
2. Liturgijski kalendar danas predvi\u0111a spomendan posvete bazilika sv. Petra i Pavla. Ovaj nas spomendan vodi u duhu do Vje\u010dnoga grada gdje su poginuli apostolski prvaci, a nad njihovim grobovima nikle veli\u010danstvene bazilike, na Vatikanskom bre\u017euljku i na Via Appia izvan zidina.\u00a0 Matej donosi zgodu o la\u0111i u kojoj su bili apostoli na Tiberijadskom jezeru koju valovi nemilosrdno \u0161ibaju. Apostoli su u strahu kako do\u0107i do obale. A onda o \u010detvrtoj no\u0107noj stra\u017ei, a to bi bilo oko tri po pono\u0107i, Isus se po valovima primi\u010de i veli im: Ja sam, ne bojte se! Apostoli sumnjaju iako ga prepoznaju. Zbog toga Petar veli: ‘Ako si ti Gospodine, zapovjedi mi da do\u0111em k tebi po vodi’. I po\u010de hodati po valovima. Ali, zbog vjetra koji je sve vi\u0161e puhao, poboja se, posumnja i po\u010dne tonuti. A kad mu je voda stigla do grla, zavapi ‘Gospodine, spasi me!’ U velikim neprilikama obi\u010dno velimo: ‘Voda mi je do\u0161la do grla!’ Time zapravo ka\u017eemo kako su pote\u0161ko\u0107e tolike da nam prijeti opasnost od gu\u0161enja. Voda je simbol neukro\u00adtive snage pa se \u010dovjek pred njezinim opasnosti\u00adma osje\u0107a ugro\u017eenim. Zato pomorcima uvijek \u017eelimo ‘mirno more’. U tom kontekstu lako je razumjeti i strah koji su pro\u017eivljavali Petar i apostoli na Genezaretskom jezeru.<\/p>\n
Istina, \u010dovjek \u010desto misli na Boga samo kad se dogodi ne\u0161to \u0161to ga izla\u017ee opasnostima \u017eivota: morski valovi, oluja i grmljavina, potresi i ratovi. To su, me\u0111utim, oblici poganskog vjerovanja jer su rezultat straha. Kr\u0161\u0107anstvo nije religija straha, nego slobode i ljubavi, nade i povjerenja. Zato nije dobro govoriti djeci kad grmi ili nevrijeme vlada da se ‘dragi Bog ljuti’. Ili pak potres i druge elementarne nepogode tuma\u010diti kao ‘Bo\u017eju kaznu’. Jer, kr\u0161\u0107anski Bog nije Bog straha, niti Bog osvete. Ne, on je Bog dobrote, blagosti i ljubavi. Petar, koji je iskreno volio Isusa, pro\u0161ao je tu \u0161kolu vjere. U njoj je rastao i sazrijevao, pa je od sumnjivca postao stijena na kojoj je Gospodin sagradio Crkvu svoju. Na kraju nije dopustio da ga ikakav strah rastavi od Krista. Neustra\u0161ivo je podnio i mu\u010deni\u010dku smrt na Vatikanskom bre\u017euljku gdje je sagra\u0111ena veli\u010danstvena bazilika koje spomen danas obilje\u017eavamo. Petar je slika svih nas. Kad smo u nevolji, lako se pokolebamo. Dolaze i na nas razli\u010diti udarci \u017eivota kao i ona oluja na apostole na Genezaretskom jeze\u00adru. Iako Isusa ne mo\u017eemo sresti, kao Petar na valovima na\u0161ega \u017eivota, ipak u vjeri znamo da je on tu, kraj nas; u na\u0161oj blizini. To nas tje\u0161i i snagu nam daje.\u00a0<\/p>\n
3. Pripovijeda se kako je neki Josip Harrus 14. kolovoza 1958. u zra\u010dnoj luci u New Yorku \u010dekao zrakoplov iz Amsterdama. S buketom ru\u017ea je do\u0161ao pred majku koja je putovala s drugih 99 putnika. Pogledava na sat, ali zrakoplova nema. Nitko i ne sluti kako zapravo i ne \u0107e do\u010dekati svoje jer zrakoplov se sru\u0161io blizu Irske. Nitko od putnik nije pre\u017eivio. Josipa je stra\u0161no pogodila vijest. Ali, nije pao u o\u010daj. Nije izgubio pouzdanje u Boga. Vra\u0107aju\u0107i se ku\u0107i, svratio je u obli\u017enju crkvu pomoliti se za svoju poginulu majku. A buket ru\u017ea, koji joj je bio namijenio, polo\u017eio je pred kip nebeske majke Marije. Nakon molitve oti\u0161ao je utje\u0161en. Ni u najte\u017eem trenutku nije dopustio da ga svlada o\u010daj, nego je i kroz tu oluju \u017eivota pro\u0161ao s vjerom u Boga koji svoje ne zaboravlja.<\/p>\n
Maloprije smo \u010ditali odlomak iz Matejevog evan\u0111elja u kojem Isus nakon \u010dudesnog umno\u017eenja kruha, prisili u\u010denike da u\u0111u u la\u0111u i da se prebace prijeko. Nije li to slika onoga, \u0161to u nama treba izvesti euharistija? Ona nas \u010duva ovdje i vodi prijeko, u onostranost, s onu stranu prostora i vremena. A la\u0111a? To je Crkva Bo\u017eja na uzburkanom moru povijesti! Kad la\u0111a na moru bija\u0161e \u0161ibana valovima… do\u0111e on k njima hode\u0107i po moru. On svojih ne ostavlja. Prati ih izbliza. Ljudima je bli\u017ei od njih samih, rekao bi sv. Augustin. Ne gubimo se, dakle, na vjetrometini be\u00adspu\u0107a; nego krenimo njemu u susret! Tko ima sna\u017enu vjeru, kadar je sve pobijediti: i morske valove o\u010daja i tuge, kao i napasti zavo\u0111enja i grijeha. Jer, zna da je Bo\u017eja ruka uz njega, kao \u0161to je i Isusova bila uz Petra. Zna da se bez te ruke tone, a s njom nadvladavaju svi valovi i oluje \u017eivota.<\/p>\n
Mons. \u017delimir Pulji\u0107,
\nnadbiskup zadarski<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"