{"id":2871,"date":"2010-12-20T11:06:29","date_gmt":"2010-12-20T11:06:29","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=2871"},"modified":"2010-12-20T11:06:29","modified_gmt":"2010-12-20T11:06:29","slug":"proslava-1200-obljetnice-prijenosa-moci-sv-stosije-iz-carigrada-u-zadar-26-rujna-2010","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=2871","title":{"rendered":"PROSLAVA 1200. OBLJETNICE PRIJENOSA MO\u0106I SV. STO\u0160IJE IZ CARIGRADA U ZADAR, 26. rujna 2010."},"content":{"rendered":"

Nadbiskupova homilija na sve\u010danom euharistijskom slavlju u Katedrali sv. Sto\u0161ije<\/strong><\/p>\n

Bogatstvo \u010dovjeka zasljepljuje<\/em><\/strong>\u00a0<\/em><\/p>\n

(26. ned. kroz godinu, \u010ditanja: Am 6,1a.4-7; Ps 146, 7-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31)<\/em><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

1. Popjevkom veselom blagdan objavite, Sto\u0161iju bla\u017eenu, Zadrani, \u010dastite! Ona je obrana Zadra nam rodnoga, Dalmacije ures uzvi\u0161en.- <\/em>Ovom prekrasnom himnom na\u0161oj za\u0161titnici i naslovnici ove prvostolnice do\u0161li smo pred oltar na kojem \u0107emo slaviti \u017ertvu novoga Saveza. Sveta Sto\u0161ija je u te\u0161kim danima progona nalazila snagu i utjehu upravo u euharistijskoj hrani, pa kao osobita Bo\u017eja izabranica u\u0161la i u samu molitvu Prvoga Rimskoga kanona gdje molimo da i nama ‘njegovim grje\u0161nim slugama podari mjesto u dru\u0161tvu svojih svetih mu\u010denika: Ivana, Stjepana, Petra, Felicite, Agneze, Cecilije i Anstazije’. Preksino\u0107 nam je na\u0161 profesor Peri\u010di\u0107 govorio o svetoj Sto\u0161iji u kontekstu 12 stolje\u0107a prisutnosti njezinih svetih relikvija u na\u0161em gradu. Uz mno\u0161tvo zanimljivih podataka njezina \u017eivotu, profesor nas je izvijestio i o njezinim osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme te\u0161kih progona kr\u0161\u0107ana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Ona je u to vrijeme, naime, priskakala u pomo\u0107 utamni\u010denima i svima koji su oskudijevali. Njezin mu\u017e Publije, poganin bojao se kako \u0107e mu \u017eena tako razdijeliti njegovo bogatstvo, pa ju je li\u0161io slobode. Budu\u0107i da je on uskoro morao po\u0107i u Perziju gdje je umro, Sto\u0161ija je ne samo dobila slobodu, nego postala nasljednicom svoga o\u010dinskoga i Publijeva bogatstva. Radosna \u0161to je sada mogla posvetiti svoju pozornost i brigu kr\u0161\u0107anskoj zajednici u Rimu, ona je<\/p>\n

svoja dobra dijelila siromasima, njeguju\u0107i bolesne i bodre\u0107i klonule. U svijet boli, \u017ealosti i siroma\u0161tva unosila ljubav Krista koga je zavoljela jo\u0161 u svojoj mladosti, a od te ljubavi je ni\u0161ta vi\u0161e ni\u0161ta nije moglo rastaviti: ‘Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo, ni glad, ni pogibao, ni ma\u010d, ni smrt, ni \u017eivot, niti ikoji drugi stvor. Ni\u0161ta. Ama ba\u0161 ni\u0161ta’ (usp. Rim 8, 18).<\/p>\n

A to \u0107e posvjedo\u010diti pred prefektom Ilirika Probom koji \u0107e joj na ispitivanju u zatvoru predbaciti da ispovijeda vjeru Galilejca, da poma\u017ee utamni\u010dene kr\u0161\u0107ane i da ih u toj vjeri u\u010dvr\u0161\u0107uje. Na te prigovore ona bez straha odgovara: ‘Jest, pazila sam ih ko zjenicu oka i ako bi koga uhvatila malodu\u0161nost hrabrila sam ga; ako je tko bio tu\u017ean tje\u0161ila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli’. <\/em>Zbog toga je bila osu\u0111ena na smrt, te spaljena na loma\u010di 25. prosinca 304. Nakon Milanskog reskripta 313. njezini su posmrtni ostaci preneseni u veli\u010danstveni hram u Srijemu (Sirmiumu) gdje ju je pobo\u017eni puk po\u010deo \u010dastiti jer je nadja\u010dala ‘gladi goleme i \u017ee\u0111i strahotne, a silno bogatstvo po smrti mu\u017eevoj podijelila je siromasima<\/em>‘ (iz himne).<\/em><\/p>\n

2. <\/strong>Pro\u0161le smo nedjelje razmi\u0161ljali o bogatstvu i o boga\u0107enju na tu\u0111i ra\u010dun, \u0161to prorok Amos \u017eestoko kritizira. Danas, evo, opet govor o bogatstvu. Mora biti kako je ta tema va\u017ena za razmi\u0161ljanje u na\u0161em \u017eivotu. Name\u0107e nam se pitanje odakle siroma\u0161ni i bogati me\u0111u nama? Bog je, naime, ljude stvorio jednakima. Svima je jednako ponudio ovaj svijet i njegova blaga. A, ipak jedni imaju u izobilju, a drugi oskudijevaju. U dana\u0161njoj pri\u010di o bogata\u0161u i siromahu Lazaru, nije rije\u010d o tomu kako je bogata\u0161 stekao svoje blago. Nego o odnosu bahatog bogatuna i jadnog siromaha. U pri\u010di se ne govori da je bogata\u0161 zao \u010dovjek, ili pak da se obogatio ne\u010dasnim poslovima. Ne. Ne zamjera mu se \u0161to je bogat, \u0161to ima veliko imanje, nego \u0161to od silnoga bogatstva ne vidi bolesnog siromaha pred svojim vratima. Zanimljivo je kako je bogata\u0161 u Isusovoj pri\u010di anoniman. Siromah, naprotiv, ima ime \u2013Lazar, \u0161to na \u017eidovskom (‘El Hazar’) zna\u010di: ‘Bog poma\u017ee’. Bog poma\u017ee siromahu. On je na njegovoj strani. Dana\u0161nja Isusova parabola ima dva dijela, dva \u010dina. U prvom \u010dinu naslikan je bogata\u0161 koji \u017eivi u izobilju, luksuzno se odijeva, ‘u grimiz i tanani lan’, a uz to svaki dan ‘sjajno se gosti’ (Lk 16,20) u dru\u0161tvu svojih prijatelja. A pred njegovim ku\u0107nim vratima posve druga slika: bespomo\u0107ni siroma\u0161ni Lazar, bolestan, sav u \u010direvima, bez hrane i pi\u0107a, bez zdravstvene za\u0161tite i njege. Na koncu \u017eivota bogata\u0161 ne stradava zato \u0161to je bio bogat, nego zbog toga \u0161to nije mario za Lazara, siromaha. Imao je svega, ali nije imao srca. A tko nema srca, ne mo\u017ee vidjeti tu\u0111u nevolju. Ako \u010dovjek nema srca, onda nema ni milosr\u0111a ni ljubavi. Jadni siromah Lazar, bez krova nad glavom, bio je prepu\u0161ten dru\u0161tvu pasa koji su lizali njegove rane, pa tako pokazali vi\u0161e samilosti, nego bogata\u0161 koji mu nije dao ni otpatke sa svoga stola. Kako samo ljudsko srce mo\u017ee biti tvrdo, a glava nerazumna!<\/p>\n

U drugom \u010dinu Isusove pri\u010de imamo druga\u010diju sliku onkraj crte \u017eivota, iza modre rijeke, gdje su se na\u0161la obojica, ali u druga\u010dijem okru\u017eenju: Lazar je u raju, ‘u krilu Abrahamovu’, u dru\u0161tvu Bo\u017ejih prijatelja; a bogata\u0161 u mukama, ‘paklenim’ gdje bi mu jedna kap s prsta umo\u010denog u vodu olak\u0161ala te\u0161ko i nepodno\u0161ljivo stanje \u017ee\u0111i. Nitko me\u0111utim ne mo\u017ee ni\u0161ta u\u010diniti, jer izme\u0111u njega i Lazara ‘zjapi provalija golema’. Ova pri\u010da pokazuje da se \u010dovjek lako ‘nalijepi za svoje bogatstvo’, a ono ga ne mo\u017ee usre\u0107iti. Tim vi\u0161e \u0161to se jednoga dana od njega rastati mora. Lazar nije bio ni\u0161ta kriv za svoje stanje. Bogata\u0161, me\u0111utim, nije imao ni oka ni srca za njegovu nevolju. A imao je izvrsnu prigodu ubla\u017eiti Lazarovo stanje. Nije to u\u010dinio kada je mogao, pa je prilika nepovratno propala. S dobrim djelima, dakle, nije dobro \u010dekati. Valja ih \u010diniti dok vremena imamo. Zbog toga Pavao toplo preporu\u010duje svojim Gala\u0107anima ‘neka im ne dojadi \u010diniti dobro!’ (Gal 6, 9)<\/p>\n

3. Prije par godina BBC je objavio kako je Pepeljuga progla\u0161ena najpopularnijom bajkom. A napisana je u 17. stolje\u0107u (Charles Perrault). Usprkos zlo\u010deste ma\u0107ehe skromna i neugledna Pepeljuga, znamo iz pri\u010de, postaje krasnom princezom. Pobjeda Dobra nadvremenska je tema o kojoj ljudi pri\u010daju i takve pripovijetke rado \u010ditaju. I negdje u podsvijesti \u017eele i o\u010dekuju da Dobro pobje\u0111uje. Tomu se potajno nadaju i onda kada sve druga\u010dije izgleda. Kada je talijanski skladatelj Gioacchino Rossini (1792-1868) 1816. skladao operu o Pepeljugi, obukao je ovu toplu pri\u010du u krasnu glazbu koja mu je donijela veliki uspjeh. A naslov: ‘La Cenerentola, ossia La bont\u00e0 in trionfo’, Pepeljuga ili trijumf\u00a0 Dobrote tuma\u010di sve.\u00a0<\/p>\n

Ta lijepa narodna pri\u010da o ‘trijumfu dobrote’ govori kako je i Bog na strani sirotinje i ugro\u017eenih; kako oholost ne podnosi i ka\u017enjava je. U divnom hvalospjevu ‘Veli\u010da du\u0161a moja Gospodina’, Marija nam govori kako Jahve ‘silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne’ (Lk 1, 52-53). Iz pripovijetke o\u00a0 Pepeljugi znamo kako joj je njezina mama na samrti rekla: K\u0107eri moja, budi dobra, \u010dedna i pobo\u017ena, pa \u0107e ti uvijek dobro biti. Bog \u0107e biti na tvojoj strani a i ja \u0107u te s neba pratiti i biti s tobom u nevoljama tvojim’. Nemamo povijesnih podataka o tomu kako je Fausta odgajala svoju k\u0107erku Anastaziju. Ali, znamo da ju je dala krstiti jo\u0161 kao dijete, te da je skupa s mladim katehetom sv. Kr\u0161evanom usadila u njezino srce ljubav prema Isusu i njegovim prijateljima siromasima. Mala Sto\u0161ija je tako rano ‘nau\u010dila prezirat, rasko\u0161je, bogatstvo i zamamne radosti kako bi se Kristu posvema posvetila’.<\/em><\/p>\n

Veliki u\u010ditelji duhovnosti i reformatori kr\u0161\u0107anskog \u017eivota imali su uvijek ‘o\u0161tro oko’ za suvremeno stanje i milosrdnu du\u0161u za konkretne ljude. Poput Isusa, koji je pro\u0161ao zemljom \u010dine\u0107i dobro, i oni su shvatili da je milosr\u0111e za kr\u0161\u0107ane zapovijed i izri\u010daj najuzvi\u0161enije ljubavi prema bli\u017enjemu. Isus je to posebice opisao u prispodobi o dobrom i\u00a0 milosrdnom Samarijancu, \u0161to je postalo sinonimom svih milosnih i nesebi\u010dnih djela. Svjesni da nam je sveta Sto\u0161ija u tomu izvrstan primjer, a nakon dvanaest stolje\u0107a <\/em>uzvi\u0161en ures grada i na\u0161e Nadbiskupije, mi joj i ve\u010deras zahvalno pjevamo i kli\u010demo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Sto\u0161iju bla\u017eenu, Zadrani, \u010dastite. <\/em>Amen!<\/em><\/p>\n

Mons. \u017delimir Pulji\u0107,
\nnadbiskup zadarski<\/p>\n


\n<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Nadbiskupova homilija na sve\u010danom euharistijskom slavlju u Katedrali sv. Sto\u0161ije Bogatstvo \u010dovjeka zasljepljuje\u00a0 (26. ned. kroz godinu, \u010ditanja: Am 6,1a.4-7; …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2871"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=2871"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2871\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2872,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2871\/revisions\/2872"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=2871"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=2871"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=2871"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}