1. Evan\u0111elje \u0161to smo ga slu\u0161ali ulomak je iz Isusovoga opro\u0161tajnoga govora na Posljednoj ve\u010deri. Od kri\u017ea ga dijeli samo petnaestak sati. Smrt je na dohvatu ruke. Kri\u017e je istesan, a \u010davli iskovani. Dolaze trenutci ku\u0161nje kad \u0107e se apostolima uru\u0161iti njihove zemaljske nade, a snovi pasti u grob i razo\u010daranje. Zbog toga su bili zbunjeni Isusovim rije\u010dima \u201edje\u010dice, jo\u0161 sam malo s vama\u201c (Iv 13,33) i najavom kako ne mogu po\u0107i tamo kamo on odlazi. Juda je ve\u0107 iza\u0161ao iz dvorane, a Petar se hvali da je spreman \u017eivot svoj dati, pa ga Isus \u201eprizemljuje\u201c i najavljuje da \u0107e ga tri puta zatajiti. U takvom ozra\u010dju Isus izgovara rije\u010di utjehe i obe\u0107anja: \u201eNeka se ne uznemiruje srce va\u0161e\u201c. Budu\u0107i da ih je obuzeo strah i crne slutnje, on im obrazla\u017ee ulogu vjere, koju ako imaju ne trebaju se bojati.<\/p>\n
\u010cinjenica je da suvremeni \u010dovjek \u017eivi u strahu i boji se terora, bolesti, smrti i prirodnih katastrofa. Boje se i \u201eveliki i mo\u0107ni\u201c, kao i obi\u010dni pu\u010dani. Isus im stoga ponavlja \u201eneka se ne uznemiruje srce njihovo, jer u ku\u0107i Oca nebeskoga ima mnogo stanova, pa on ide pripraviti im mjesto\u201c. Ku\u0107a ili stan, koji Isus obe\u0107ava, spada u temeljne ljudske potrebe svakoga \u010dovjeka. Radi se o mirnom kutku koji ulijeva sigurnost, toplinu i zajedni\u0161tvo. Narodna mudrost veli \u201emoja ku\u0107ica, moja slobodica\u201c; a gostima uvijek za\u017eelimo neka se \u201eosje\u0107aju kao kod svoje ku\u0107e\u201c. Stoga je te\u0161ko kad \u010dovjek ostane \u201ena ulici\u201c i postane besku\u0107nikom., kako uslijed po\u017eara, poplave i potresa tako i zbog neke druge nesre\u0107e. Ima ljudi koji su trajno besku\u0107nici, pa dane i no\u0107i provode kao lutalice po \u010dekaonicama, ispod mostova ili u kakvom pribje\u017ei\u0161tu. Crkva je takvima uvijek nastojala pomo\u0107i. Poput Majke Terezije koja je jednu od glavnih zada\u0107a postavila brigu za one koji umiru na ulici, bez ku\u0107e, hrane i zdravstvene za\u0161tite.<\/p>\n
2. Isus ve\u010deras tuma\u010di apostolima da u ku\u0107u O\u010devu mogu sti\u0107i putem koji oni poznaju. Toma, koji je sumnjao i u Isusovo uskrsnu\u0107e dok ne vidi i ne opipa njegove rane, ima odre\u0111enih nejasno\u0107a. Zato i veli kako on ne zna ni kamo Isus ide, a kamoli puta kojim ide. Isus mu odgovara: \u201eJa sam Put, Istina i \u017eivot\u201c (Iv 14,6). Tim nam je putom i\u0107i, ako \u017eelimo k Ocu sti\u0107i. A on nam je u Isusu pokazao svoj put. \u0160to zna\u010di i\u0107i tim Isusovim putem? I\u0107i njegovim putem zna\u010di \u017eivjeti \u017eivotom ljubavi, dobrote, razumijevanja, me\u0111usobne solidarnosti i pra\u0161tanja. I drugoga puta nema. On je jedini Put, a sve ostalo su stranputice. Potrebno je samo vjerovati u njega i kad bude raspet na kri\u017eu; vjerovati i kad sami budemo na kri\u017eu. Jer, poslije svega je \u017eivot, uskrsnu\u0107e i vje\u010dnost u O\u010devu domu. \u201eNeka se ne uznemiruje va\u0161e srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte\u201c.<\/p>\n
To je poruka i nama. Ima i danas puno onih koji su zbunjeni, zapla\u0161eni i klonuli. Ponekad im se \u010dini da Krist gubi, a zaboravljaju da je \u201enjegova posljednja\u201c. Previ\u0161e su pod dojmom \u201ezemaljske ra\u010dunice\u201c. Ponekad im izgleda da se ne isplati i\u0107i za Kristom i vjerovati mu. Zaboravili \u0161to je Krist pokazao svojim naukom, \u017eivotom, smr\u0107u i uskrsnu\u0107em. Nepopravljiv je gubitak ne vjerovati mu. Vjera, naime, pru\u017ea sigurnost, mir, smisao i snagu. A kada smo s Kristom, sva su \u017eivotna pitanja rje\u0161iva. Jer, nema drugoga imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti, osim imena Isusa Krista. Istina putovanje u O\u010dev dom mo\u017ee biti naporno i mu\u010dno. Ali, \u010deka nas njegova ljubav i dobrota prema kojoj stremimo. S nemirom srca na\u0161ega dok u njemu ne otpo\u010dine (sv. Augustin). Vjera je stoga svjetlo na putu, a Isus \u201ezaglavni kamen\u201c na kojemu ona po\u010diva. Kako su samo sna\u017ene rije\u010di: \u201eNeka se ne uznemiruje srce va\u0161e! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte”. Ove su nam bliske i danas uz grob velikoga pastira Crkve, sluge Bo\u017ejega Antuna Mahni\u0107a.<\/p>\n
3. Kada je u 47. godini \u017eivota preuzeo Kr\u010dku biskupiju prije 120 godina (1897.), ostavio je dojam \u201emisaona \u010dovjeka, jasnih vjerskih i moralnih na\u010dela, izri\u010dite usmjerenosti prema Rimu i Papi\u201c, te nepomirljivoga \u201eborca protiv liberalizma\u201c koji je brojne \u201ekr\u0161\u0107ane zavodio, zbunjivao i pla\u0161io\u201c. Kao mladi profesor u Gorici Mahni\u0107 je pokrenuo reviju \u201eRimski katolik\u201c, koja je bila javni proglas njegove \u201erimska orijentacija\u201c. Mahni\u0107 je shvatio kako se ne smije ostati skr\u0161tenih ruku ve\u0107 treba \u201ehrabro ustati protiv \u0161irenja liberalizma kako ne bi bilo \u201eskretanja s rimskoga puta\u201c. Po naravi se nije \u201epoga\u0111ao ni sa svojom savje\u0161\u0107u, a niti je pravio kompromise, ve\u0107 se hrabro \u201eborio za ono \u0161to je spoznao kao svoju du\u017enost, kao i za pravdu koju je trebalo \u0161tititi\u201c. Sv oj \u017eivotni poziv ostvarivao je \u201eu sjeni spoznaje da se kr\u0161\u0107anstvo raslojava\u201c, pa mu prijeti \u201enaglo uru\u0161avanje u javnom i dru\u0161tvenom \u017eivotu\u201c, posebice preko \u201enovinstva i knji\u017eevnosti koje su nagrizale istine i polo\u017eaj katolicizma\u201c. Bio je svjestan kako \u0107e se to uru\u0161avanje dogoditi, ako se katolici ne trgnu \u010duvati primljene i naslije\u0111ene vrjednote\u201c, a to je posebice obrazlagao u reviji \u201eHrvatska stra\u017ea\u201c koju je pokrenuo 1903.<\/p>\n
Brzo je, me\u0111utim, shvatio kako pisanje nije dovoljno, jer \u201eprotivni\u010dke snage u\u0161le su duboko u tkivo zemlje i naroda. Stoga, \u201enije se zaustavio kod stra\u017ee, ve\u0107 je zapo\u010deo aktivnu borbu\u201c. Obra\u0107ao se laicima, intelektualcima, mladima, studentima i \u0111acima. \u010citavoga svoga vijeka je smatrao \u201enu\u017eno potrebnim provesti naobrazbu vjerni\u010dkih krugova, pa se dao na razvoj kr\u0161\u0107anske kulture i prosvjete\u201c. Kada danas s povijesne distance od jednoga stolje\u0107a o svemu tome razmi\u0161ljamo, ne mo\u017eemo ne kazati kako dalekovidnoga pastira imala je ova biskupija. On je ponos i svjetionik ne samo ove dijeceze, ve\u0107 \u010ditavoga naroda i Crkve Katoli\u010dke. Uz velikoga Stadlera u Sarajevu i Strossmayera u \u0110akovu biskup Mahni\u0107 pripada tom na\u0161em \u010dasnom \u201etrolistu\u201c di\u010dnih predvodnika Crkve s kraja 19. i po\u010detka 20 stolje\u0107a na koje smo ponosni i Bogu zahvalni. \u010cestitam biskupu Valteru i kleru \u0161to je otvoren proces njegove beatifikacije. S pravom je Mahni\u0107ev dobar poznavatelj, fra Ignacije Radi\u0107, pisao kako su \u201enjegove herojske krjeposti ljubavi prema Bogu, Crkvi i bli\u017enjemu bile zapaljene na \u017earu vje\u010dnih istina\u201c. \u201eNikada ne\u0107u zaboraviti sveta\u010dkoga lika biskupa Mahni\u0107a\u201c, pi\u0161e fra Ignacije, \u201ei kad prolazim mimo njegovoga groba, ne mogu pro\u0107i a da mu se ne pomolim\u201c.<\/p>\n
4. Zahvaljujem Vam, dragi biskupe Ivica, na pozivu predvoditi ovu euharistiju uz 120. obljetnicu ustoli\u010denja i mjese\u010dni spomen sluge Bo\u017ejega biskupa Antuna, Va\u0161ega di\u010dnoga pred\u0161asnika na stolici kr\u010dkih biskupa. Kad sam prije dvije godine nazo\u010dio Va\u0161em re\u0111enju i ustoli\u010denju u ovoj katedrali, rekao sam Vam ono \u0161to uobi\u010dajeno alkarski vojvoda po\u017eeli mladom alkaru, da \u201eima o\u0161tro oko i sigurnu ruku\u201c. Biskup kao nasljednik apostol\u00e2 vidljivi je princip i garant jedinstva partikularne Crkve. To ocrtavaju biblijske slike o \u201epastiru, ribaru, stra\u017earu, svjetioni\u010daru, otcu, bratu, prijatelju, u\u010ditelju i tje\u0161itelju\u201c. Sve se to kvalitete koje se dobro uklapaju u biografiju sluge Bo\u017ejega biskupa Antuna. Posebice je za njega znakovita slika o stra\u017earu-svjetioni\u010daru koju je pokazao pokretanjem revije \u201eHrvatska stra\u017ea\u201c (1903.). Stra\u017ear, naime, ima srce i du\u0161u mame koja bdije, gleda i djeluje. Ovaj Bo\u017eji sluga, no\u0161em i potican tim \u201eosobitim osjetilom\u201c bio je pravi stra\u017ear i svjetioni\u010dar svoga veremena. Nijemci bi rekli pravi \u201eRichtkraft und Lichtkraft\u201c, smjerokaz i razlu\u010ditelj.<\/p>\n
Na\u0161e je vrijeme vrlo sli\u010dno onomu iz Antunova doba. Potrebni su nam stoga svjedoci vjere koji znaju komu su povjerovali i ne pla\u0161e se svjedo\u010diti ono \u0161to vjeruju. Potrebni su nam hrabri biskupi i sve\u0107enici, roditelji i vjerou\u010ditelji, javni djelatnici i zauzeti vjernici laici koji su spremni poput proroka navije\u0161tati odgovorno i hrabro trajne i vje\u010dne evan\u0111eoske vrjednote. Potrebni su nam o\u010devi i majke, u\u010ditelji i kr\u0161\u0107anski intelektualci koji se ne\u0107e bojati poput sluge Bo\u017ejega biskupa Antuna \u201erazobli\u010davati krive antroplogije\u201c i zavodljive ideologije koje \u0161ire poluistine o \u010dovjeku i svijetu. Potrebni su nam odgojeni ribari, stra\u017eari i svjetioni\u010dari koji \u0107e usprkos \u201enaporna i te\u0161ka\u201c posla biti u slu\u017ebi suvremenih \u201esmjerokaza i razlu\u010ditelja\u201c. I ne\u0107e se umarati upu\u0107ivati, govoriti, poticati i na zapovijed Bo\u017eju \u201emre\u017ee bacati\u201c (Lk 5, 5). Premda su svjesni kako glavnom kormilaru valja \u201eprepustiti svoja vesla i putovanje\u201c (Ps 37, 5), oni se ne umaraju raditi i boriti se kao da sve o njima ovisi. I onda kada im mnogo toga izgleda uzaludno ili pak zdvajaju, zajedni\u0161tvo s bra\u0107om koji istu vjeru ispovijedaju pretvara se u osje\u0107aj sigurnosti, razumijevanja i potpore. I donosi neslomivu vjeru u kona\u010dnu pobjedu sa svije\u0161\u0107u \u201epomilovanosti\u201c da smo u \u201eBo\u017ejim u rukama, no\u0161eni valovima milosti\u201c i rije\u010dima evan\u0111elja: \u201eNeka se ne uznemiruje srce va\u0161e! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte”. Amen.<\/p>\n
\u2020 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n
Krk \u2013katedrala, 14. svibnja 2017.<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"