{"id":19924,"date":"2016-10-07T11:19:44","date_gmt":"2016-10-07T10:19:44","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=19924"},"modified":"2016-10-07T11:24:02","modified_gmt":"2016-10-07T10:24:02","slug":"mr-don-marinko-duvnjak-o-bozjem-milosrdu-i-bl-mariji-propetog-isusa-petkovic-izlaganje-na-svecenickoj-rekolekciji-zadar-5-listopada-2016-g","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=19924","title":{"rendered":"MR. DON MARINKO DUVNJAK: O BO\u017dJEM MILOSR\u0110U I BL. MARIJI PROPETOG ISUSA PETKOVI\u0106 – IZLAGANJE NA SVE\u0106ENI\u010cKOJ REKOLEKCIJI, Zadar, 5. listopada 2016. g."},"content":{"rendered":"

MILOSRDNA \u017dENA \u2013 MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVI\u0106<\/strong><\/p>\n

Zamislio sam ovo izlaganje tako da najprije ukratko iznesem \u0161to Sveto pismo misli pod pojmom bo\u017eanskoga milosr\u0111a, tj. o milosrdnom Bogu Ocu te encikliku Ivana Pavla II. Dives in misericordia<\/em> kao sa\u017eetak novijeg crvenog u\u010diteljstva o Bo\u017ejem milosr\u0111u. Potom da uka\u017eem na dodirne to\u010dke sa \u017eivotom i djelom bl. Marije Propetog Isusa Petkovi\u0107.<\/p>\n

Bl. Marija Propetog Isusa Petkovi\u0107 temeljila je svoju spoznaju o dobrom i milosrdnom Ocu ponajprije na iskustvu \u201edo\u017eivljaja svoga oca. Otac joj je umro zarana kad je imala 18 godina (16. IV. 1911.). Za nj ka\u017ee da joj je ‘bio poslije Boga ideal’, zato ‘\u0161to je bio dobar i milosrdan siromasima’, ‘tako jednostavan i istinit’, ‘izgledao je kao svetac’. U svom je ocu Marija bila ‘u \u0161koli kr\u0161\u0107anske kreposti i milosr\u0111a.’ Nismo daleko od istine da je u obitelji Marije Petkovi\u0107, uz njenog ‘milosrdnog Oca’, za\u010deta dru\u017eba ‘K\u0107eri Milosr\u0111a.”[1]<\/a> Osobno, vjerni\u010dko iskustvo nebeskog Oca nadovezuje se na ovo iskustvo zemaljskog oca. Me\u0111utim ono ga nadilazi kroz misti\u010dno iskustvo u koje je duboko vjerom uronila.[2]<\/a> Drugo kretanje koje uo\u010davamo u njenom odnosu spram nebeskog Oca jest egzistencijalno \u2013 otkri\u0107e nebeskog Oca u svijetu i za svijet. O tome govori u uvodu hrvatskog prijevoda knjige Idimo k Ocu<\/em> Emilija Guerrya, pi\u0161e: \u201eMnogi, ne samo da ne poznaju Oca, kao Oca ljubavi i milosr\u0111a, Oca dobrote i svake utjehe, nego Ga zami\u0161ljaju kao tvrdog, neumoljivog Gospodara, koji \u010desto, pa i do u tan\u010dine, zahtjeva samo pravdu, bez milosr\u0111a. Promatraju\u0107i boli i nevolje ovog \u017eivota, mnogi i mnogi ne mogu shvatiti da to dolazi iz Njegova o\u010dinskog Srca, koje u svojoj bo\u017eanskoj uvi\u0111avnosti, sve \u0161alje za na\u0161e vje\u010dno dobro. (\u2026) Na nama je samo da usvojimo Isusovo pouzdanje u nebeskog Oca: Isusov sinovski odnos prema Njemu, nadasve Njegova ljubav, da bismo se mogli uzdi\u0107i k Ocu i upoznati Onoga koji nas je toliko ljubio. Na\u0161 Gospodin Isus Krist pokazat \u0107e nam dakle, ne samo Svemogu\u0107stvo svog nebeskog Oca i Njegovu neizmjernu Veli\u010dinu, nego prije svega Njegovu dobrotu, Njegovo milosr\u0111e, Njegovu beskrajnu ljubav.\u201c[3]<\/a><\/p>\n

Marija je osje\u0107ala i razumjela iz iskustva vjere da ovaj prijepor izme\u0111u Bo\u017eje pravde i Bo\u017ejeg milosr\u0111a u stvarnosti ne postoji, da je to la\u017eni prijepor u na\u0161oj svakodnevnici koji ukazuje na nepoznavanje pravog Bo\u017ejeg lica. Vidimo sada kako nam se sam Bog objavljuje u Svetom pismu i \u0161to nam biblijska objava govori o njegovom milosr\u0111u.<\/p>\n

MILOSR\u0110E U STAROM ZAVJETU<\/strong><\/p>\n

Sveto pismo Starog zavjeta ne preuzima jednostavno razumske dosege i razmi\u0161ljanja okolnih naroda i onda ih iznosi u narativnom obliku. Ono, istina, uzima od onog \u0161to bi mogli nazvati op\u0107eljudskom predajom koja je se nalazi u kulturno-civilizacijskom okru\u017eenju u kojem \u017eivi izabrani narod, ali se prema njemu odnosi kriti\u010dki. Naime, ima jedan druga\u010diji hermeneuti\u010dki klju\u010d za tuma\u010denje stvarnosti i odnosa u kojem se \u010dovjek nalazi tako da baca novo svijetlo na \u010dovjekovu stvarnost, donosi nove perspektive i nova produbljenja. To konkretno zna\u010di u na\u0161em slu\u010daju da Stari zavjet ne govori samo o suosje\u0107anju kao druge religije nego i o milosr\u0111u[4]<\/a> rabe\u0107i pojmove koji oslikavaju nove aspekte Bo\u017ejeg lica. Sav govor o Bo\u017ejem milosr\u0111u u Starom zavjetu temelji se na iskustvu izabranog naroda \u0161to ga je pro\u017eivljavao u vrijeme izlaska: ‘Gospodin je vidio bijedu svoga naroda ba\u010denog u ropstvo, \u010duo njegove vapaje, spoznao je njegove tjeskobe i odlu\u010dio je da ga oslobodi. (usp. Ez 3,7ss)[5]<\/a> (Bl. Marija vidi stanje svojih mje\u0161tana\u2026) Ovo temeljno iskustvo su\u0107uti i milosr\u0111a koje Bog ima sa svojim narodom postaje paradigma za svu daljnju povijest odnosa Boga i njegovog naroda. Kada budemo iznosili bogatstvo nazivlja kojim se koristi Stari zavjet da bi opisao ovo iskustvo Bo\u017ejeg milosr\u0111a, mo\u0107i \u0107emo uo\u010diti dubinu Bo\u017eje objave koje ono izra\u017eava. Tako \u0107emo odgovoriti u grubim crtama na ovaj prigovor da Sveto pismo ne donosi ni\u0161ta bitno novoga s obzirom na temu milosr\u0111a.<\/p>\n

(Druga teza s kojom \u0107emo se pozabaviti u ovom \u010dlanku jest ta) da bi Bog Starog zavjeta bio strog i osvetoljubiv, a Novog zavjeta dobar i milosrdan. Povr\u0161no \u010ditanje Svetog pisma lako nas dovede do ovog zaklju\u010dka. \u010cini nam se jasnim da je Isus navije\u0161tao milosrdnog Boga. Me\u0111utim postoje tekstovi u Starom zavjetu koji mogu i\u0107i u prilog ovom mi\u0161ljenju kao npr. gdje Bog zapovijeda herem \u2013 kleto uni\u0161tenje, tj. da se pobije \u010ditavo stanovni\u0161tvo Jerihona i Aja, Amalekov rod (usp. J\u0161 6,21; 8,24; 1 Sam 15) ili gdje Bog daje zapovijed da se potjeraju svi narodi koji \u017eive u obe\u0107anoj zemlji \u2013 mogu ostati samo privremeno (usp. Pnz 7,22-23; 9,3). Ovdje trebamo nadodati i psalme proklinjanja koji zazivaju Bo\u017eju osvetu protiv zlih sudaca, neprijatelja Izraelovih i podmuklih neprijatelja (usp. Ps 58, 83, 109)[6]<\/a>. Te kratke odlomke doista nije lako razumjeti i te\u0161ko je u njima raspoznati glas Boga Isusa Krista. No, tako\u0111er, moramo postaviti sebi pitanje koliko poznajemo Stari zavjet i nije li on za nas zatvorena i nerazumljiva knjiga. Crkva ima klju\u010d za razumijevanje ove knjige. Moramo u\u0107i u onda\u0161nje shva\u0107anje pretkr\u0161\u0107anskih stolje\u0107a i otkriti Bo\u017eju povijest ljubavi s ljudima koja je dinami\u010dna i koja ima svoj rast, svoja razdoblja i svoj nutarnji smisao.[7]<\/a> Tako \u0107emo nastojati ukratko pokazati u drugom dijelu ovog \u010dlanka da je isti Bog Starog i Novog zavjeta, te da postoji nutarnja logika Bo\u017eje objave koja svoj vrhunac do\u017eivljava u Isusu Kristu.<\/p>\n

BOGATSTVO IZRAZA KOJIM SE OZNA\u010cAVA POJAM MILOSR\u0110A U STAROM ZAVJETU
\n<\/strong><\/p>\n

Mi smo pod utjecajem crkvenog latinskog jezika dijelom izgubili ono bogatstvo zna\u010denja koje pojam milosr\u0111a ima u Starom zavjetu. Poistovje\u0107ujemo ga uglavnom sa suosje\u0107anjem ili opra\u0161tanjem. Ovo nije neto\u010dno, ali lako mo\u017ee zastrti ono bogatstvo pojma milosr\u0111e koje ima izabrani narod na temelju svog konkretnog odnosa s Bogom u svojoj povijesti.[8]<\/a> Stari zavjet da bi izrazio pojam milosr\u0111a osobito koristi dva izraza hesed<\/em> i rahamim<\/em>.<\/p>\n

Izraz hesed<\/em> sam po sebi ozna\u010duje ‘duboku nutarnju te\u017enju za dobrom<\/em>. Kada taj izraz ozna\u010duje odnose dvojce ljudi, oni nisu samo dobrohotni jedan prema drugome, nego istodobno uzajamno vjerni zbog nutarnje zauzetosti, dakle tako\u0111er i zbog vjernosti sebi samima<\/em>. Nadalje, ako hesed<\/em> ozna\u010duje i milost<\/em> ili ljubav<\/em> onda je to zbog takve vjernosti<\/em>. Ni\u0161ta ne mijenja na stvari \u010dinjenica \u0161to ta zauzetost ima ne samo \u0107udoredni ve\u0107 i pravni zna\u010daj. Kada se u Starom zavjetu rije\u010d hesed<\/em> primjenjuje na Gospodina, uvijek je to u svezi sa Savezom koji je Bog sklopio s Izraelom. S Bo\u017eje strane taj Savez je uvijek za Izrael dar i milost. Ipak, budu\u0107i da se u svezi sa sklopljenim Savezom Bog obvezao da \u0107e ga po\u0161tivati, hesed<\/em> u nekom smislu dobiva zakonsko obilje\u017eje. Zakonska obveza s Bo\u017eje strane prestajala bi, kada bi Izrael prekr\u0161io savez i ne bi po\u0161tivao njegove uvjete. No, upravo je tada hesed<\/em>, prestaju\u0107i biti pravna obveza, otkrivao svoj dublji zna\u010daj: o\u010ditovao se onakvim kakav je bio u samom po\u010detku, naime kao ljubav koja daje, ljubav ja\u010da od izdaje, milost mo\u0107nija od grijeha.’[9]<\/a> Ivan Pavao II. je ovim rije\u010dima sa\u017eeto izrekao samu sr\u017e zna\u010denja izraza hesed<\/em>, a to je Bo\u017eja vjernost nevjernom Izraelu. Ova Bo\u017eja vjernost jest zbog njegove nutarnje zauzetosti, ona je u kona\u010dnici Bo\u017eja vjernost sebi samome. Stoga se su Starom zavjetu hesed<\/em> pojavljuje zajedno sa ’emeth<\/em> i zna\u010di: milost i vjernost. On ozna\u010dava \u010dvrsto\u0107u i trajnost heseda<\/em>: milosr\u0111e i dobrota dovijeka (usp. Izl 34,6).[10]<\/a> Bog govori svome narodu po proroku Ezekijelu: ‘\u0160to \u010dinim, ne \u010dinim radi vas, dome Izraelov, nego radi svetoga imena svojega, koje vi oskvrnuste me\u0111u narodima u koje do\u0111oste.’ (Ez 36,22) Tako Izrael ne mo\u017ee vi\u0161e tra\u017eiti Bo\u017eji hesed<\/em> s naslova zakonske pravednosti, budu\u0107i da je toliko puta pregazio i oskvrnuo Savez koji je Gospodin s njim sklopio. No upravo u ovim okolnostima Izrael ku\u0161a najdublje zna\u010denje ovog pojma: on mo\u017ee i mora i dalje gajiti pouzdanje jer je Bog saveza vjeran sebi samome i odgovoran za svoju ljubav. Plod te ljubavi je obnova nutarnjeg saveza, opro\u0161tenje i vra\u0107anje milosti. Ivan Pavao II. daje zanimljiv doprinos tuma\u010denju ovog izraza hesed<\/em>. Naime, vjernost sebi samome i odgovornost za vlastitu ljubav jesu u nekom smislu mu\u0161ke zna\u010dajke.[11]<\/a><\/p>\n

Drugi termin koji je zna\u010dajan za izricanje milosr\u0111a u Starom zavjetu jest rahamim<\/em>. On u korijenu ozna\u010dava maj\u010dinu utrobu ili op\u0107enito \u010dovjekovu utrobu koja je sjedi\u0161te \u010dovjekova osje\u0107anja.[12]<\/a> Dakle, izraz rahamim<\/em> izvorno ozna\u010duje ljubav majke prema djetetu koja proizlazi iz najdublje i najizvornije sveze, \u0161tovi\u0161e iz jedinstva \u0161to majku povezuje s njenim djetetom. Stoga je to sasvim osobit odnos i sasvim osobita ljubav. ‘Za tu ljubav mo\u017ee se re\u0107i da je potpuno darovana, ona nije plod nikakve zasluge, i s tog gledi\u0161ta ona zahtjeva nutarnju nu\u017enost: zahtjev je, naime, srca. To je rekli bismo \u017eenska<\/em> ina\u010dica mu\u0161ke vjernosti samome sebi, \u0161to je izra\u017eena rije\u010dju hesed<\/em>. Na toj psiholo\u0161koj pozadini rahamim<\/em> ra\u0111a \u010ditav niz \u010duvstava, me\u0111u kojima su dobrota i nje\u017enost, strpljivost i razumijevanje, tj. spremnost na pra\u0161tanje. Stari zavjet Gospodinu pridaje upravo te zna\u010dajke, kada govori o njemu slu\u017ee\u0107i se izrazom rahamim<\/em>. \u2026 Ta ljubav vjerna i nesavladiva zbog \u010dudesne snage materinstva, u starozavjetnim tekstovima izra\u017eena je na razli\u010dite na\u010dine: bilo kao spasenje u opasnostima, osobito kad one prijete od neprijatelja bilo tako\u0111er kao pra\u0161tanje grijeha \u2013 kako pojedinaca tako i cijeloga Izraela \u2013 , i kona\u010dno, u spremnosti da ispuni eshatolo\u0161ko obe\u0107anje i nadu, unato\u010d \u010dovjekovoj nevjeri, kao \u0161to \u010ditamo u knjizi Ho\u0161ee proroka: ‘Iscijelit \u0107u ih od njihova otpada, od svega \u0107u ih srca ljubiti’ (Ho\u0161 14,5)’[13]<\/a><\/p>\n

Doista mo\u017eemo na neki na\u010din re\u0107i da vrhunac objave Bo\u017ejeg milosr\u0111a u Starom zavjetu nalazimo kod proroka Ho\u0161ee. Boga boli propast njegova naroda, ne \u017eeli da se njegova pravednost o\u010dituje kao srd\u017eba koja zatire. ‘Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba’ (Ho\u0161 11,8) Bog nije kao \u010dovjek, njegova bit se o\u010dituje u njegovom milosr\u0111u. Milosr\u0111e je izraz Bo\u017eje biti. Milosr\u0111e je objava Bo\u017eje transcendentnosti koja nadilazi svako \u010dovjekovo poimanje. Stoga milosr\u0111e Bo\u017eje i njegova svetost, pravednost i vjernost nisu u nikakvom protuslovlju. Iskustvo koje Izrael ima sa svojim Bogom produbljuje pojam pravednosti koji sada ozna\u010dava i Bo\u017eje spasenje i njegovo milosr\u0111e. S vremenom cijeli Izrael shva\u0107a da se upravo u milosr\u0111u o\u010dituje prvenstvo i nadmo\u0107 ljubavi nad pravedno\u0161\u0107u. Nema vi\u0161e protuslovlja ni protiv\u0161tine izme\u0111u milosr\u0111a i pravednosti iako se me\u0111usobno razlikuju.[14]<\/a> Starozavjetna poruka milosr\u0111a Bo\u017ejega nije neka \u010disto duhovna poruka nego posjeduje bitnu unutarnju konkretnu i socijalnu dimenziju. \u010covjek je grijehom zaslu\u017eio smrt, ali mu Bog u svom milosr\u0111u vra\u0107a \u017eivot. Bog je ljubitelj \u017eivota. On je posebno blizak slabima i siroma\u0161nima, onima koji su na rubu dru\u0161tva: ‘iz bunji\u0161ta izvla\u010di siromaha da ga posadi s prvacima naroda’ (1 Sam 2,8) Ovdje se ne radi o jednom ljudskom projektu nego o spasenjskoj Bo\u017ejoj volji i eshatolo\u0161kim obe\u0107anjima.[15]<\/a><\/p>\n

Stoga mo\u017eemo zaklju\u010diti da Stari zavjet jednostavno ne preuzima pojam suosje\u0107anja iz svoga kulturno-civilizacijskoga kruga nego je ovaj pojam milosr\u0111a oboga\u0107en Bo\u017ejom objavom tj. Bo\u017ejim spasenjskim djelovanjem u povijesti izabranog naroda. Ovo iskustvo odnosa s Bogom koje je izneseno u Starom zavjetu, a mi ga ozna\u010davamo pojmom milosr\u0111e, toliko je bogato zna\u010denjem i raznoliko\u0161\u0107u da se ne mo\u017ee izraziti jednim pojmom. Moramo upotrebiti mnogo izraza da bi preveli ove hebrejske rije\u010di na hrvatski jezik, a one kolebaju: ‘od milosr\u0111a do ljubavi, preko nje\u017enosti, smilovanja, su\u0107uti, blagosti, dobrote, pa \u010dak i milosti’.[16]<\/a> Sve nam to govori o bogatstvu i neizrecivosti Bo\u017ejeg milosr\u0111a koje se o\u010ditovalo u Svetom pismu Starog zavjeta.<\/p>\n

ISTI BOG STAROG I NOVOG ZAVJETA<\/strong><\/p>\n

Kako smo rekli, postoji nutarnja logika i napredak Bo\u017eje objave koji svoj vrhunac do\u017eivljava u \u017eivotu, smrti i uskrsnu\u0107u Isusa Krista. Ono \u0161to je Bo\u017eja ljubav i milosr\u0111e u Starom zavjetu, a to smo mogli vidjeti iz prethodno opisanih pojmova koji ozna\u010davaju pojam milosr\u0111e, postaje jasno o\u010ditovano u Isusu koji je Bo\u017eje milosr\u0111e u svojoj osobi. Prorok Ezekijel opisuje Bo\u017eju povijest s njegovim narodom kao povijest ljubavi (usp. Ez 16). Bo\u017eja ljubav nije ravnodu\u0161na, ona je strastvena, dramati\u010dna, bolna. I njegova srd\u017eba nije ni\u0161ta drugo nego obrnuta strana njegove ljubavi. Ova Bo\u017eja ljubav se mo\u017ee izraziti samo na ljudski na\u010din da bi bila nama razumljiva. Stoga se u ovim izrazima jasno o\u010dituje njihov izvorno antropomorfni zna\u010daj. Bo\u017eja potresna ljubav u susretu sa zlom, posebno s grijehom \u010dovjeka pojedinca ili cijelog naroda, o\u010dituje se kao milosr\u0111e. Ona je vjerna, vjerodostojna, a time i istinita. ‘Jama\u010dno je jedincato u povijesti religija da se sveti spisi jedne religijske zajednice tako kriti\u010dki ophode s vlastitom zajednicom. Kakvih sve optu\u017eaba protiv izabranog naroda nema u proro\u010dkim knjigama! Svaki je prekr\u0161aj neumoljivo nazvan njegovim imenom, svaki je grijeh razotkriven. Kako se \u010dini, proroci nemilosrdno \u0161ibaju sve i svakoga, od kralja do obi\u010dnih ljudi, kada razotkrivaju popis grijeha Bo\u017ejega naroda. No, upravo se u tomu pokazuje pravo milosr\u0111e: ono nikada ne mo\u017ee biti bez istine. Ona mo\u017ee lije\u010diti samo ako je nepotkupljivo uspostavljena dijagnoza. Ona ne mo\u017ee biti jasnija od dijagnoze koju uspostavljaju proroci. Bo\u017eje se milosr\u0111e pokazuje kroz \u010ditav Stari zavjet posebice u milosr\u0111u spram grijeha njegova naroda. Te se grijehe ne umanjuje i ne uljep\u0161ava.’[17]<\/a> Isus, tako\u0111er, razotkriva grijehe svojih suvremenika i poziva na obra\u0107enje da se mo\u017ee o\u010ditovati Bo\u017eje milosr\u0111e (usp. Mt 11,16-23; 15,1-9; 23, 1-36). Mo\u017eemo re\u0107i da Novi zavjet gradi na bogatstvu i dubini Objave Bo\u017ejeg milosr\u0111a koju ve\u0107 sadr\u017eava Stari zavjet. Granice Bo\u017ejem milosr\u0111u postavlja sam \u010dovjek, jer Bo\u017eje milosr\u0111e ne pozna druge granice osim gre\u0161nikove tvrdokornosti.<\/p>\n

Bez sumnje, O\u010devo milosr\u0111e mo\u017eemo smatrati sredi\u0161njom temom Isusova propovijedanja, temeljnim obilje\u017ejem njegove osobe. Isus je takore\u0107i utjelovljenje Bo\u017ejega milosr\u0111a. Bog se u njemu ne okre\u0107e \u010dovje\u010danstvu kao apstraktnoj veli\u010dini, nego svakom ponaosob. On je meni udijelio milosr\u0111e. Po Kristu postajem ti<\/em> Bo\u017eje brige i osobno sam oslovljen. Tko se susretne s Bo\u017ejim milosr\u0111em u Kristovoj osobi, pogo\u0111en je i izazvan u dubini samoga sebe. Milosr\u0111e ne dopu\u0161ta neutralnost.<\/p>\n

Slika milosr\u0111a, ba\u0161tinjena iz Staroga zavjeta, u nau\u010davanju samoga Krista se istodobno pojednostavljuje i produbljuje. To je najo\u010ditije u Isusovoj prispodobi o milosrdnom Ocu. Sin gubi ne samo tvarna dobra, nego ono \u0161to je mnogo va\u017enije: svoje sinovsko dostojanstvo u o\u010devoj ku\u0107i. On je svjestan da vi\u0161e nema nikakva prava, osim da bude najamnik u ku\u0107i svoga oca. Svoju odluku je donio u punoj svijesti onoga \u0161to je zaslu\u017eio i na \u0161to on jo\u0161 mo\u017ee imati pravo prema mjerilima pravednosti. Zanimljivo je da u prispodobi nije niti jednom upotrjebljen izraz pravednost kao ni izraz milosr\u0111e. Ipak je s velikom jasno\u0107om u sadr\u017eaj evan\u0111eoske prispodobe utkan odnos pravednosti i ljubavi, \u0161to se o\u010dituje kao milosr\u0111e. Sasvim je jasno da se ljubav preobra\u017eava u milosr\u0111e, kada treba nadi\u0107i strogi propis pravednosti: strogi i \u010desto uski. Kad je jednom spiskao dobra koja je primio od svoga oca, rasipni sin \u2013 nakon svog povratka \u2013zaslu\u017euje da zaradi za \u017eivot rade\u0107i u o\u010dinskoj ku\u0107i kao najamnik, i da me\u017eebitno, malo po malo, ponovo stekne stanovita tvarna dobra, ali, nema sumnje, nikada vi\u0161e onoliko koliko ih je spiskao. To bi zahtijevao red pravednosti, to vi\u0161e \u0161to sin ne samo da je spiskao dio ba\u0161tine koji mu je pripadao, ve\u0107 je svojim pona\u0161anjem povrijedio i ra\u017ealostio svoga oca.<\/p>\n

Ovaj podroban opis du\u0161evnog stanja rasipnog sina omogu\u0107uje nam da to\u010dno shvatimo u \u010demu se sastoji Bo\u017eje milosr\u0111e. Pona\u0161anje oca u prispodobi, njegovi postupci koji o\u010dituju njegov nutarnji stav, omogu\u0107uje nam da u sasvim novoj sintezi, punoj jednostavnosti i dubine otkrijemo razli\u010dite vidove starozavjetnog gledanja na milosr\u0111e. Otac rasipnog sina je vjeran svome o\u010dinstvu, vjeran je ljubavi kojom je oduvijek obasipao svoga sina. O\u010deva vjernost prema sebi samome zna\u010dajka je ve\u0107 poznata u starozavjetnom izrazu hesed<\/em> \u2013 sada je istodobno izra\u017eena rije\u010dima bremenitim osje\u0107ajem. Otac je duboko ganut. Uzroke toga ganu\u0107a treba tra\u017eiti mnogo dublje: otac je svjestan da je temeljno dobro spa\u0161eno, \u010dovje\u010dnost njegova sina. \u0160tovi\u0161e, ono je, u neku ruku, ponovo otkriveno.<\/p>\n

Vjernost o\u010deva samome sebi sasvim je usredoto\u010dena na \u010dovje\u0161tvo izgubljenog sina, na njegovo dostojanstvo. Na temelju toga mo\u017ee se ustvrditi da ljubav prema sinu, ljubav \u0161to izvire iz same biti o\u010dinstva, u nekom smislu obvezuje oca da vodi brigu o sinovljevu dostojanstvu. Ta briga je zapravo mjera njegove ljubavi, ljubavi o kojoj \u0107e kasnije pisati sv. Pavao: ‘Ljubav je velikodu\u0161na, dobrostiva je ljubav\u2026 ne tra\u017ei svoje, nije razdra\u017eljiva, ne pamti zlo\u2026, raduje se istini\u2026 svemu se nada, sve podnosi, i nikad ne prestaje’. (1 Kor 13,4-8) Milosr\u0111e \u2013 kako ga je Krist iznio u prispodobi o milosrdnom ocu \u2013 ima nutarnji oblik ljubavi, koja se u Novom zavjetu naziva agape<\/em>. Ta ljubav je sposobna da se sagne nad svakog rasipnog sina, nad svaku ljudsku bijedu, i nadasve, nad svaku \u0107udorednu bijedu, nad grijeh. Kada se to zbiva, onaj \u0161to je predmet milosr\u0111a, ne osje\u0107a se poni\u017eenim, ve\u0107 kao ponovo na\u0111en i iznova vrednovan. Otac mu prije svega o\u010dituje radost \u0161to je prona\u0111en i vra\u0107en u \u017eivot. Ta radost pokazuje da je jedno dobro ostalo netaknuto: sin, pa\u010de i rasipnik, ne prestaje biti pravi sin svoga oca; uz to ona pokazuje ponovo na\u0111eno dobro, \u0161to je u slu\u010daju rasipnog sina bio povratak istini o samome sebi.<\/p>\n

Odnos milosr\u0111a zasniva se na zajedni\u010dkom iskustvu o dobru \u2013 a to je \u010dovjek, na zajedni\u010dkom iskustvu dostojanstva koje mu je vlastito. To zajedni\u010dko iskustvo omogu\u0107uje da rasipni sin po\u010dinje gledati sebe samoga i svoje postupke u punoj istini; a upravo zbog toga, on za svoga oca postaje jedino dobro: otac s pronicavom jasno\u0107om dobro vidi \u0161to se ostvarilo zahvaljuju\u0107i \u010dudesnom bljesku istine i ljubavi, koja kao da zaboravlja sve zlo koje je sin bio po\u010dinio.<\/p>\n

Prispodoba o rasipnom sinu s puno jednostavnosti, ali duboko, izra\u017eava zbilju obra\u0107enja. Ono je najopipljiviji izraz djelovanja ljubavi i prisutnosti milosr\u0111a u ljudskom dru\u0161tvu. Pravo i istinsko zna\u010denje milosr\u0111a nije samo u pogledu, pa bio on najprodorniji i pun su\u0107uti, upavljenom prema \u0107udorednom, tjelesnom ili tvarnom zlu: milosr\u0111e se o\u010dituje u svom pravom i istinskom izra\u017eaju onda kada iznova vrednuje, promi\u010de i izvla\u010di dobro iz svih oblika zla \u0161to postoje u svijetu i \u010dovjeku. Tako shva\u0107eno milosr\u0111e predstavlja temeljni sadr\u017eaj mesijanske Kristove poruke i bitnu snagu njegova poslanja Tako su je shva\u0107ali i u \u017eivot provodili njegovi u\u010denici i sljedbenici. Milosr\u0111e se nikada nije prestalo objavljivati u njihovim srcima i postupcima kao o\u010diti dokaz nutarnje snage ljubavi koja se ne da pobijediti zlom, nego dobrim svladava zlo.[18]<\/a><\/p>\n

ODNOS IZME\u0110U PRAVEDNOSTI I MILOSR\u0110A<\/strong><\/p>\n

Papa Franjo u buli najave izvanrednog jubileja milosr\u0111a Misericordiae Vultus u br. 20 i 21 tuma\u010di ovaj odnos. To nisu dvije opre\u010dne stvarnosti, ve\u0107 dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok svoj vrhunac ne postigne u punini ljubavi. U Bibliji se puno puta spominje Bo\u017eja pravednost i Bog kao sudac. U tim svetopisamskim odlomcima pravednost se redovito shva\u0107a kao cjelovito opslu\u017eivanje Zakona i vladanje svakog dobrog Izaelca u skladu s Bo\u017ejim zapovijedima. To je shva\u0107anje, me\u0111utim, nerijetko dovodilo do legalizma, iskrivljuju\u0107i izvorni smisao pravednosti i zatamnjuju\u0107i njenu duboku vrijednost. Da bismo prevladali legalisti\u010dku perspektivu, trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepu\u0161tanje s pouzdanjem Bo\u017ejoj volji.<\/p>\n

Isus vi\u0161e puta govori o va\u017enosti vjere negoli o opslu\u017eivanju zakona. Suo\u010den sa shva\u0107anjem pravednosti kao pukoga po\u0161tivanja zakona koji sudi ljude jednostavno ih dijele\u0107i na pravedne i grje\u0161ne, Isusu je stalo do toga da poka\u017ee velik dar milosr\u0111a koji tra\u017ei grje\u0161nike da im ponudi opro\u0161tenje i spasenje.<\/p>\n

Apostol Pavao je pro\u0161ao sli\u010dan put. Obra\u0107enjem Kristu, Pavao stavlja na prvo mjesto vjeru, a ne vi\u0161e Zakon. Spasenje ne dolazi po opslu\u017eivanju Zakona, ve\u0107 vjerom u Isusa Krista, koji svojom smr\u0107u i uskrsnu\u0107em donosi spasenje milosr\u0111em koje opravdava. Bo\u017eja pravednost postaje sada osloba\u0111aju\u0107a snaga za sve one koji su pritisnuti ropstvom grijeha i svim njegovim posljedicama. Bo\u017eja je pravednost njegovo milosr\u0111e (usp. Ps 51,11-16).<\/p>\n

Milosr\u0111e se ne protivi pravednosti, nego izra\u017eava na\u010din na koji Bog postupa s grje\u0161nikom, nude\u0107i mu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati se i vjeruje. Bog nadilazi pravednost svojim milosr\u0111em i pra\u0161tanjem. Ipak, to ne zna\u010di da se pravednost obezvrje\u0111uje ili da ona postaje suvi\u0161nom. Naprotiv, svaki koji grije\u0161i mora podnijeti kaznu. Samo \u0161to to nije kraj, ve\u0107 po\u010detak obra\u0107enja, jer pojedinac po\u010dinje osje\u0107ati Bo\u017eju nje\u017enost i opro\u0161tenje. Bog ne odbacuje pravednost. On je radije produbljuje i nadilazi jednim vi\u0161im doga\u0111ajem u kojem ku\u0161amo ljubav kao temelj istinske pravednosti.<\/p>\n

Dovr\u0161etak Zakona je Krist \u2013 na opravdanje svakomu koji vjeruje (Rim 10,3-4). Ta Bo\u017eja pravednost je milosr\u0111e dano svima kao milost koja je plod smrti i uskrsnu\u0107a Isusa Krista. Kristov kri\u017e je Bo\u017eji sud nad svima nama i nad cijelim svijetom, jer nam on po njemu pru\u017ea sigurnost ljubavi i novi \u017eivot. Milosr\u0111e nikada nije jeftino. Isus je za nj platio visoku cijenu na kri\u017eu.<\/p>\n

OTVRDNU\u0106E SRCA<\/strong><\/p>\n

Otvrdnu\u0107e srca je suprotnost milosr\u0111u. Postoji zastra\u0161uju\u0107a mogu\u0107nost da srce otvrdne, okameni, da postane tupo i bezosje\u0107ajno. Upravo je to \u010dovjekov izvorni grijeh spram Boga i bli\u017enjega. Otvrdnu\u0107e srca je otpad od Boga i neosljetljivost spram bli\u017enjega, a time istodobno i tragi\u010dan gubitak vlastite \u010dovje\u010dnosti. Onaj tko je postao tvrd u srcu, okamenio se kao \u010dovjek i izgubio svoju \u017eivotnost. Isus je do\u0161ao da nam da novo srce, da izlije\u010di tvrdo\u0107u na\u0161eg srca.<\/p>\n

Prema ljudskom mjerilu Isus je upravo u tomu do\u017eivio neuspjeh. Srca oko njega postaju tvr\u0111a umjesto otvorenija. Na kraju ovo otvrdnu\u0107e srca dovodi do odbacivanja Isusa, do osude i ubojstva. Zagonetno je: u njemu se pojavilo Bo\u017eje milosr\u0111e na zemlji, ali ono izaziva ne\u0161to \u0161to je protivno milosr\u0111u. Evan\u0111elja neumoljivo govore o slabostima Isusovih vlastitih u\u010denika (umno\u017eenje kruha). Na podru\u010dju ljudskoga postoji ovaj fenomen da dobro izaziva zlo, da upravo dobrota mo\u017ee razbuditi mr\u017enju. Ovdje dodirujemo ‘otajstvo zla’ kako to naziva Pavao (2 Sol 2,7). To je kao da se zlo osje\u0107a ugro\u017eenim pojavom dobra, kao da ne bi htjelo dopustiti da postoji dobro.<\/p>\n

Postoji fenomen otvrdnu\u0107a srca u blizini svetoga. Najbolnijim pojavama u Crkvi pripada to da su upravo ‘slu\u017ebenici Presvetoga’, mi sve\u0107enici, ugro\u017eeni mogu\u0107no\u0161\u0107u otvrdnu\u0107a srca. Ona se tiho u\u0161ulja u \u010dovjeka, kroz rutinu, kroz udobnost, otupjelost, kroz ‘ohla\u0111enje prve ljubavi’ (usp. Otk 2,4). Tada pastiri mogu postati vukovi, kardinali \u0111avli (tako barem ka\u017ee jedna crkvena nau\u010diteljica, sv. Katarina Sijenska). Protiv ovoga tako opasna otrova otvrdnu\u0107a srca u Crkvi, koji razara, poma\u017ee smo lijek Isusova srca.<\/p>\n

MILOSRDNA \u017dENA<\/strong><\/p>\n

Za bl. Mariju najve\u0107e milosr\u0111e koje se mo\u017ee iskazati bli\u017enjima jest u misijskom i evangelizacijskom djelovanju nje same i njenih sestara. \u0160iriti ljubav i milosr\u0111e, spa\u0161avati du\u0161e da bi bile sretne u Bogu: \u201eJer to je prava ljubav Kristova: da \u010dini druge sretnima i bla\u017eenima u Bogu\u201c[19]<\/a><\/p>\n

U njenoj biografiji \u010ditamo: \u201eVe\u0107 prvih godina svjesnijeg \u017eivota pokazivala je darove suosje\u0107anja, razumijevanja i dru\u0161tvenosti prema ostaloj, osobito sirotoj djeci. Napose siroma\u0161tvo bli\u017enjega nalazilo je u njenu srcu velikog odjeka i ucjepljivalo se u njeno dobro pam\u0107enje.\u201c[20]<\/a> Posebno se sje\u0107a kako je bila taknuta bijedom, siroma\u0161tvom, bole\u0161\u0107u i umiranjem jedne napu\u0161tene djevojke.\u00a0 Drugi primjer kada njena majka uskra\u0107uje pomo\u0107 jednoj siroma\u0161noj \u017eeni.<\/p>\n

Bila je zanesena Isusovom prispodobom o milosrdnom Ocu, Otac koji je rasipniji od sina po milosti i milosr\u0111u. O toj prispodobi pi\u0161e posebna razmatranja u duhovnim vje\u017ebama (Vapaji du\u0161e str. 33).\u00a0 Jo\u0161 malo i dolazim na sud Bo\u017eji;\u00a0 Moram polo\u017eiti ra\u010dun o svemu: O dragocjenom vremenu, o svim \u010dasovima; o svim du\u017enostima mojim; polo\u017eiti ra\u010dun za sve du\u0161e mi dane; polo\u017eiti ra\u010dun moje du\u0161e.<\/p>\n

Duhovna majka (Upute str. 57)<\/p>\n

[1]<\/a> Tomislav Zdenko Ten\u0161ek, Trinitarni aspekti duhovnosti Marije Petkovi\u0107,<\/em> Zagreb 1996., str. 63.<\/p>\n

[2]<\/a> \u201eI dok je tetka molila Vjerovanje, uronila je moja du\u0161a u Boga i nijesam mogla izgovarati rije\u010di Vjerovanja, jer sam kao stvarno osje\u0107ala i promatrala Oca Svemogu\u0107ega, koji sve uzdr\u017ei i obuhva\u0107a, i svi lebdimo i Njemu, i nebo i more i zvijezde, svi se gubimo u Njemu. Ja sam ga osje\u0107ala, i du\u0161a Ga je gledala (ne sa ovim o\u010dima), i mislila sam za\u0161to se to govori ‘Vjerujem u Boga Oca’ kao da ga se ne vidi, ili kao da se mo\u017ee posumnjati da ga nema, i mislila sam da ga to vrije\u0111a, jer da je tako to ne\u0161to tu\u0111e, daleko osje\u0107anje ‘Vjerujem’, i to bi me jako \u017ealostilo i govorila sam Bogu, za\u0161to to govore kad Ti jesi, i vi\u0161e nego mi i sve, i sve je tako malu\u0161no prema Tebi i da sve dr\u017ei\u0161 i sve se gubi u Tebi (ove i sli\u010dne rije\u010di i osje\u0107aji su bili). I tako motre\u0107i Boga, nije mogla ni usudila se izre\u0107i Vjerujem, i ponavljala sam u sebi i ka\u0161nje tetkama kao (\u0161to) \u0107e dijete koje ima i gleda majku koja ga dr\u017ei re\u0107i, vjerujem da imam majku. Ali znam da mi je du\u0161a vi\u0161e osje\u0107ala prisutnost Bo\u017eju nego i maj\u010dinu i ikoga drugog. I sad razumim, da je djetetu po sv. Kr\u0161tenju ulivena vjera, a poslije sa grijesima vjera potamni i samo \u010dovjek ponavlja Vjerujem.\u201c, isto, str. 64.<\/p>\n

[3]<\/a> Isti, Povijesne i teolo\u0161ke posebnosti Bo\u017ejeg o\u010dinstva u Marije Propetog Isusa,<\/em> Zagreb, 1999., str. 126<\/p>\n

[4]<\/a> Usp. WALTER KASPER, Misericordia. Concetto fondamentale del vangelo \u2013 Chiave della vita cristiana<\/em>, Queriniana, Brescia, 2013., str. 68-69.<\/p>\n

[5]<\/a> IVAN PAVAO II., Dives in misericordia<\/em>, KS, Zagreb, 1981., br. 4<\/p>\n

[6]<\/a> Zanimljivo je tuma\u010denje Psalma 109 koje nalazimo u bilje\u0161ci Jeruzalemske Biblije: ‘Krivo optu\u017een, oklevetan, vjernik se priziva na Bo\u017eju osloboditeljsku osvetu (usp. Ps 5,11; Jr 11,20; 18,19s). Proklinja\u010dke litanije (rr. 6-19) nabrajaju, u isto\u010dnom stilu, hiperboli\u010dna prokletstva. Mogu\u0107e je da su rr. 6-15, koje smo mi stavili me\u0111u navodnike, tu\u017eiteljeve rije\u010di mr\u017enje (usp. rr. 2-3), a da nakon toga odgovara vjernik, zazivaju\u0107i na svoga protivnika primjenu zakona odmazde (usp. rr. 16-20, usp. Izl 21.25).’ (JERUZALEMSKA BIBLIJA, KS, Zagreb, 2004., Ps 109, bilje\u0161ka a, str. 818). Vjernik zaziva Bo\u017eju osvetu u smislu: ono \u0161to oni \u010dine i \u017eele meni ti Bo\u017ee daj njima. Ovdje je vidljivo kako Sveto pismo nije neka knjiga koja donosi gotova rje\u0161enja, nego donosi Bo\u017eju povijest s ljudima. Opisuje put od \u017eelje za pravednom osvetom do zagovorne molitve i \u017eelje za spasenjem i svojih neprijatelja koju nalazimo ve\u0107 kod Abrahama, Mojsija, Davida\u2026, i koja svoj vrhunac dosi\u017ee u \u017eivotu Isusa Krista.<\/p>\n

[7]<\/a> Usp. CHRISTOPH SCH\u00d6NBORN, Na\u0161li smo milosr\u0111e<\/em> \u2013 Tajna bo\u017eanskoga milosr\u0111a<\/em>, KS, Zagreb, 2010., str. 29-30.<\/p>\n

[8]<\/a> Usp. XAVIER LEON-DUFOUR, Rje\u010dnik biblijske teologije<\/em>, KS, IV. izdanje, Zagreb, 1993., st. 536-537<\/p>\n

[9]<\/a> IVAN PAVAO II., Dives in misericordia<\/em>, bilje\u0161ka 52.<\/p>\n

[10]<\/a> Usp. ADALBERT REBI\u0106, Sredi\u0161nje teme Staroga zavjeta<\/em>, KS, Zagreb, 1996., str. 171.<\/p>\n

[11]<\/a> Usp. IVAN PAVAO II., Dives in misericordia<\/em>, bilje\u0161ka 52.<\/p>\n

[12]<\/a> Usp. XAVIER LEON-DUFOUR, Rje\u010dnik biblijske teologije<\/em>, nav. dj., st. 536; WALTER KASPER, nav. dj.<\/em>, str. 69-72.<\/p>\n

[13]<\/a> IVAN PAVAO II., Dives in misericordia<\/em>, bilje\u0161ka 52.<\/p>\n

[14]<\/a> Usp. Isto, br. 4; WALTER KASPER, nav. dj.<\/em>, str. 82-87.<\/p>\n

[15]<\/a> Usp. WALTER KASPER, nav. dj.<\/em>, str. 88-91.<\/p>\n

[16]<\/a> XAVIER LEON-DUFOUR, Rje\u010dnik biblijske teologije<\/em>, nav. dj., st. 537.<\/p>\n

[17]<\/a> CHRISTOPH SCH\u00d6NBORN, Nav. dj.<\/em>, str. 32-33.<\/p>\n

[18]<\/a> IVAN PAVAO II., Dives in misericordia<\/em>, br. 5-6.<\/p>\n

[19]<\/a> ANGELO AMATO, Prisutnost Isusa Krista u \u017eivotu i duhovnosti Majke Marije Petkovi\u0107<\/em>, Rim, 1991., str. 86-87.<\/p>\n

[20]<\/a> ATANAZIJE MATANI\u0106, U znaku ljubavi<\/em>, Zagreb, 1999., str. 20<\/p>\n

Mr. don Marinko Duvnjak<\/strong><\/p>\n

\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

MILOSRDNA \u017dENA \u2013 MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVI\u0106 Zamislio sam ovo izlaganje tako da najprije ukratko iznesem \u0161to Sveto pismo misli …<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_mi_skip_tracking":false,"_monsterinsights_sitenote_active":false,"_monsterinsights_sitenote_note":"","_monsterinsights_sitenote_category":0},"categories":[1],"tags":[],"aioseo_notices":[],"jetpack_featured_media_url":"","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19924"}],"collection":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=19924"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19924\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":19928,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/19924\/revisions\/19928"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=19924"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=19924"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/arhiva.zadarskanadbiskupija.hr\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=19924"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}