(Iz 66,18-21; Ps 117,1-2; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30)<\/p>\n
1. Prvo \u010ditanje iz knjige proroka Izaije govori o vremenu obnove nakon povratka \u017didova iz babilonskog su\u017eanjstva. Bog po njemu poru\u010duje kako \u0107e obnoviti svoj savez kao znak prisutnosti za sve narode: \u201eDolazim da saberem sve puke i jezike, i oni \u0107e do\u0107i i vidjeti moju Slavu\u201c. A u evan\u0111elju Isus kritizira vjerske predstojnike \u0161to postavljaju ljudske granice Bo\u017ejem djelovanju. Raspravljaju kao cjepidlake koliko se ljudi mo\u017ee spasiti. A ne \u017eele prihvatiti znak Bo\u017eje dobrote prema drugim narodima kako ih Isus pou\u010dava. Zbog toga im govori o kazni koja ih \u010deka, i najavljuje Crkvu u koju \u0107e do\u0107i razli\u010diti narodi.<\/p>\n
Zaustavimo se na trenutak kod prvog \u010ditanja iz vremena kad je perzijski kralj Kir (oko 538. prije Krista) dopustio \u017didovima da se vrate u zemlju otaca. Me\u0111u povratnicima bio je i prorok Izaija koji u svom zavr\u0161nom poglavlju (66.) \u201epjeva o \u00a0kona\u010dnom izbavljenju Izraela\u201c. Dana\u0161nji tekst obrazla\u017ee Jahvinu nakanu i da se \u201ei poganima objavi Slava njegova\u201c. Jer, Bog je Stvoritelj svih naroda pa \u017eeli sabrati \u201esve puke i jezike\u201c. A \u017didovi-\u010dlanovi Izabranog naroda bit \u0107e kao \u201edijaspora koji vr\u0161e gra\u0111anske propise dr\u017eave, a ostaju vjerni monoteizmu u moru poganskih bo\u017eanstava\u201c. Oni \u0107e tako biti \u201eprepoznatljivim znakom kojega Jahve postavlja me\u0111u narode\u201c. Zanimljiv je popis gradova koje Izaija navodi u \u010ditanju a odnosi se na tada poznate krajeve i narode: Od Tar\u0161i\u0161 u \u0160panjolskoj, Puta u Libiji, Luda u Maloj Aziji i pokrajini Frigiji, do Tubala na Crnom moru i podru\u010dja Javana kako se na hebrejskoj jeziku nazivalo prostore dana\u0161nje Gr\u010dke. Pisac zavr\u0161ava izvje\u0161\u0107e slikom kako \u201estranci i \u017didovi dijaspore dolaze u Jeruzalem\u201c s onda\u0161njim prometnim sredstvima: \u201ena konjima, bojnim kolima, nosilima, mazgama i jednogrbim devama\u201c. Univerzalizmom ovoga teksta Jahve tra\u017ei neka se \u010dlanovi njegova naroda prema poganima tako vladaju da ovi po\u010dnu dolaziti na liturgijsko slavlje u Jeruzalem, skupa sa \u017didovima kako bi tako do\u017eivjeli Bo\u017eju prisutnost u narodu, hramu i bogoslu\u017eju.<\/p>\n
2. Povezano s ovim \u010ditanjem misao mi ide prema jednom doga\u0111aju i susretu od prije sedam godina kad je papa u miru Benedikt XVI. u dvorani \u201eClementini\u201c, 21. prosinca 2009. uz bo\u017ei\u0107nu \u010destitku progovorio o inicijativi koja, na\u017ealost, nije imala osobitog medijskog odjeka. Ali, \u0161to vi\u0161e godine prolaze, sve se vi\u0161e osje\u0107a potreba toga \u0161to je dalekovidni papa Ratzinger tada zborio. A nekako je povezano s dana\u0161njim testom proroka Izaije. Papa Benedikt XVI. veli: \u201eDolaze mi na pamet Isusove rije\u010di kada u Hramu citira Izaiju proroka pa veli \u201eNije li pisano: dom \u0107e se moj zvati Dom molitve za sve narode\u201c (Mk 11, 17). Mislio je na prostor \u201ePredvorja narod\u00e2\u201c koji je bio predvi\u0111en za pogane koji su se htjeli moliti Bogu, a nisu mogli sudjelovati na bogoslu\u017eju u Hramu. Osiguranjem toga \u201emolitvenog prostora za druge\u201c, mislilo se na one koji poznaju Boga \u201eiz daleka\u201c; koji nisu zadovoljni sa svojim mitovima i obredima, pa \u017eele susresti \u201e\u010cisto i Veliko bo\u017eanstvo\u201c, \u201eNepoznati bog\u201c kojem su se mogli obratiti i uspostaviti neki odnos iako ih je jo\u0161 uvijek obuhva\u0107ala tama.<\/p>\n
Smatram, nastavlja papa Ratzinger, kako bi i Crkva morala otvoriti neku vrstu \u201ePredvorja naroda\u201c gdje bi se ljudi mogli \u201epovezati s Bogom\u201c prije nego na\u0111u pristup njegovu otajstvu. Valja stoga posebice razgovarati s onima kojima je religija tu\u0111a, a Bog nepoznat. Smatram tako\u0111er va\u017enim, nastavlja Benedikt XVI., da agnostici i ateisti nama vjernicima budu na osobiti na\u010din u srcu i u mislima. Istina, kada \u010duju da govorimo o \u201enovoj evangelizaciji\u201c, oni se prepadnu, jer ne \u017eele biti objektom na\u0161e misije, niti se odre\u0107i slobode svoga mi\u0161ljenja i htjenja. Ali, pitanje o Bogu ti\u010de se i njih, pa nam ne smije biti svejedno kada to \u201ebitno pitanje stave u stranu, usprkos nostalgije za Bogom koja se krije u svakom \u010dovjeku\u201c.<\/p>\n
3. Potrebu takvih \u201epredvorja i susreta\u201c u obliku \u201eizla\u017eenja na periferije\u201c osobito je obrazlo\u017eio papa Franjo u svojoj pobudnici \u201eRadost evan\u0111elja\u201c. U njoj jasno i precizno veli da je \u201eCrkva suputnica onima koji Boga tra\u017ee\u201c. A njezina evangelizacija odvija se \u201eputevima dijaloga\u201c na tri razine: s dr\u017eavom, s dru\u0161tvom po kulturi i znanosti, te s onima koji ne pripadaju Katoli\u010dkoj Crkvi (br. 238). Zbog toga je \u201ena\u0161e poslanje ljubiti Isusa i njegov narod (br. 268), te svijetu \u201epru\u017eati razloge svoje nade\u201c. Ne kao \u201eneprijatelji koji prstom upiru i osu\u0111uju\u201c (br. 271), nego kao Bo\u017eji ljudi koji se \u201ene umaraju \u010diniti dobro\u201c (Gal 6, 9). \u201eOpe\u010da\u0107eni tim poslanjem mi prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tje\u0161imo, lije\u010dimo i osloba\u0111amo\u201c, veli papa Franjo (br. 273). \u010cini mi se ovdje tako\u0111er korisnim pro\u010ditati dio teksta iz \u010detvrtog stolje\u0107a, iz \u201ePoslanice Diognetu\u201c kojim zavr\u0161avam ovo kratko razmi\u0161ljanje na temu dana\u0161njih biblijskih \u010ditanja:<\/p>\n
\u201eKr\u0161\u0107ani se ne razlikuju od ostalih ljudi, ni podru\u010djem gdje stanuju, ni jezikom kojim govore, ni na\u010dinom \u017eivota. .. Oni \u017eive u vlastitoj domovini, ali kao do\u0161ljaci. Kao gra\u0111ani s ostalima imaju sve zajedni\u010dko, a sve trpe kao tu\u0111inci. Svaka im je tu\u0111a pokrajina domovina, a svaka domovina tu\u0111ina. \u017dene se kao i ostali i ra\u0111aju potomke, ali ne odbacuju jo\u0161 nero\u0111enu djecu. U tijelu su, ali ne \u017eive po tijelu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a na\u010dinom svoga \u017eivota nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone, preziru ih i osu\u0111uju. Ubijaju ih, a oni o\u017eivljavaju. Siromasi su, a oboga\u0107uju mnoge. Ru\u017eno o njima zbore, a onda svjedo\u010de o njihovoj pravednosti. Vrije\u0111aju ih, a oni blagoslivljaju. Poni\u017eavaju ih, a oni iskazuju \u010dast\u2026 Jednostavno re\u010deno: \u0161to je du\u0161a u tijelu to su kr\u0161\u0107ani u svijetu, koji \u017eive u svijetu kao tu\u0111inci, s raspadljivim tijelom, ali i\u0161\u010dekuju nebesku neraspadljivost. Svakim danom ih je sve vi\u0161e, iako su izvrgnuti silnim mukama. Bog ih je postavio na takav polo\u017eaj s kojega im nije dopu\u0161teno pobje\u0107i\u201c. Jer, \u010duli su, shvatili i prihvatili Jahvin poziv po proroku Izaiji koji veli: \u201eDolazim sabrati sve puke i jezike, kako bi svi do\u0161li i vidjeli Slavu Gospodnju\u201c. Amen.<\/p>\n
\u2020 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n
Rava, 21. rujna 2016.<\/p>\n
\u00a0<\/strong><\/p>\n \u00a0<\/strong><\/p>\n \u00a0<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"