1. \u010culi smo ve\u010deras rije\u010di proroka Jeremije ”prije nego \u0161to te oblikovah, ja te znadoh; prije nego \u0161to iz krila maj\u010dina izi\u0111e ja te posvetih” (Jer 1, 4). Obilje\u017eavaju\u0107i Godinu posve\u0107enog \u017eivota i mi smo sa svije\u0161\u0107u da nas je Gospodin ”oblikovao i posvetio” razmi\u0161ljali o “pro\u0161losti koje se sa zahvalno\u0161\u0107u spominjemo”, “o budu\u0107nosti koju s nadom grlimo” te “o sada\u0161njosti koju s odu\u0161evljenjem \u017eelimo \u017eivjeti”. U tom vidu u svom pismu na po\u010detku Godine posve\u0107enog \u017eivota prisjetio sam se dvojice redovnika koji su prije trideset godina na sinodi (1984.) opisivali Bogu posve\u0107ene osobe kao “svojevrsne sanjare” (biskup Egger, kapucim) i “nepopravljive optimiste” (tada\u0161nji general salezijanaca Vigan\u00f2). Obojica su poput proroka Jeremije bili svjesni da ih je Duh Gospodnji odabrao i poslao biti ”Bo\u017eji sanjari i nepopravljivi optimisti” koji svjedo\u010de i \u0161ire ”ljubav, veselje, mir, vjernost i dobrotu” (usp. Gal 5, 22). Redovnici zapravo svojim “posve\u0107enjem ostvaruju Isusov program”. Svojom pak vjerno\u0161\u0107u “uve\u0107avaju sjaj Evan\u0111elja”, a \u017ertvom i ljubavlju oni “objavljuju milosrdno lice O\u010devo”. Zajedni\u0161tvom bratskog \u017eivota oni “najavljuje novo dru\u0161tvo Duha Svetoga”.<\/p>\n
Svako zvanje pa tako i ono Bogu posve\u0107eno, dar je neba, ali i uzdarje ljudskog srca. Ono se stvara i ostvaruje svakog dana. Sa zvanjem se ne ra\u0111a, ali se u zvanju postaje i ostvaruje. S njime se prolazi kroz “klance i jadikovce”. I kad procjenjujemo koliko je netko “uspio” u zvanju (misli se duhovnom), onda se to mjeri prema stupnju usvajanja vrjednota. Pojedinac je usvojio vrjednote kad ih “razumom spoznaje, srcem prihva\u0107a i u \u017eivot provodi (po njima \u017eivi). Spoznaja, prihva\u0107anje i \u017eivot po vrednotama teoretski izgleda vrlo jednostavno. No, u praksi to nije tako. Mo\u017ee napr. netko biti poslu\u0161an, jer vjeruje u vrjednotu zavjeta poslu\u0161nosti. Ali, on to mo\u017ee \u010diniti i od straha pred kaznom (“ne poslu\u0161am li, kuku meni; dobit \u0107u premje\u0161taj”). Mo\u017ee se \u010dovjek posvetiti liturgiji kako bi uronio u mistiku i susreo Boga u svojoj du\u0161i. No, on to mo\u017ee raditi kako bi zadovoljio potrebu ”ovisnosti” o nekom mjestu ili o skupini. Zanimljivo bi bilo u tom kontekstu “otkriti” koliki je postotak osobne privla\u010dnosti okupljanja u pojedinim skupinama, a koliki onaj stvarni liturgijski i vjerski.<\/p>\n
2. Isto tako ima ih koji \u017eive u zajednici eda bi ostvarili vrjednote i karizme odre\u0111enog nadahnu\u0107a. Ali, nekima je zajednica samo “tihi kutak” povratka u maj\u010dino krilo kako bi izmakli vanjskim nemirima. Mo\u017ee netko biti uz narod da bi svjedo\u010dio i nasljedovao Isusa Krista. Ali sve to mo\u017ee netko raditi kako bi postao “narodnim \u010dovjekom” koga ljudi vide, slave i o njemu pri\u010daju. Isto tako bilo bi zanimljivo ustanoviti koliki je stupanj pastirske motivacije, a koliko osobne dopadljivosti kod nekih pojedinaca koji se u apostolatu “raskido\u0161e”. Va\u017eno je, me\u0111utim, znati da takav stil \u017eivota vr\u0161i utjecaj na pona\u0161anje. Jer, nije se dogodila interiorizacija (usvajanje vrjednota), ve\u0107 subjektivizacija prema kojoj on sve tuma\u010di “po svoju”.<\/p>\n
Tipi\u010dan je primjer \u010dovjeka koji je tri godine boravio u Isusovoj bogosloviji, ali je ostao pri svojoj. Nije se htio mijenjati. Dapa\u010de, htio je Isusa navesti da radi po njegovom. Poga\u0111ate, zvao se Juda. Umjesto divnog apostolskog lika, dobili smo apostatu. Jer, podlegao je “ku\u0161njama duha i vlastite pameti”. Nasuprot njemu povijest nam pru\u017ea plejadu Bo\u017ejih velikana koji su poput apostol\u00e2 i njihovih u\u010denika \u010duli i slijedili nadahnu\u0107a Duha Svetoga i po njima \u017eivjeli: Poput sv. Antuna opata, utemeljitelja isto\u010dnog mona\u0161tva (iz IV. st.) i sv. Benedikta utemeljitelja zapadnog mona\u0161tva (VI. st.). Tu su sv. Franjo i Dominik (iz XIII. st.), sv. Ignacije Lojolski (XVI. st.), sv. Vinko i sv. Luisa (XVII. st.), sv. Ivan Bosco, sv. Marija De Mattias, bla\u017eena Marija Terezija van den Bosch, slu\u017eenica Bo\u017eja Franziska Lechner i sv. Arnold Janssen (XIX. st.), te bla\u017eena Marija Propetog Isusa (XX. st.). Svi oni su sebe mijenjali i pomagali tisu\u0107ama svojih sljedbenika ostvariti ne\u0161to od onog Isusovog programa s Gore bla\u017eenstava.<\/p>\n
3. Na kraju Godine posve\u0107enog \u017eivota pitamo se kako je s nama u Zadarskoj nadbiskupiji gledom na ostvarenja karizme na\u0161ih utemeljitelja?! Nosi li nas jo\u0161 uvijek \u017ear i zanos onih koje nastojimo slijediti?! Osje\u0107amo li u na\u0161em hodu Jeremijine rije\u010di da nas je Gospodin ”poznavao, oblikovao i posvetio jo\u0161 u krilu majke na\u0161e?! Pavao danas izri\u010de hvalospjev ljubavi koja je ”velikodu\u0161na i dobrostiva, ne zavidi i ne tra\u017ei svoje, nije razdra\u017eljiva i ne pamti zlo”.. Potaknut Pavlovim hvalospjevom re\u0107i \u0107u jo\u0161 nekoliko rije\u010di i o ”ku\u0161njama psihe” kojima \u010dovjek mo\u017ee podle\u0107i. Jer, kao bi\u0107e u odnosu s drugima, u napasti je drugog ne tretirati kao osobu, ve\u0107 kao predmet. Od brojnih ku\u0161nji tog me\u0111u-odnosa i komunikacije pogledajmo kratko njegov razgovor u obliku “tra\u010da” koji nas oku\u017euje i okru\u017euje poput atmosfere. U duhu one Pavlove o sveprisutnom Gospodinu, moglo bi se re\u0107i: U tra\u010du \u017eivimo, mi\u010demo se i jesmo. On nas ispunja i pro\u017eima, te kao svaki la\u017eni surogat nagriza i rasta\u010de. Tra\u010dar, naime, zlurado i nemilosrdno razgoli\u0107uje svoga bli\u017enjega.<\/p>\n
Kako to da se takvim razgovorom slu\u017ee i osobe pozvane na bogatiji duhovni \u017eivot i humanije odnose s drugima?! Za\u0161to se ljudi uop\u0107e slu\u017ee takvim na\u010dinom komuniciranja?! Najvjerojatnije su tra\u010dari duhovno prazni ili zara\u017eeni zavi\u0161\u0107u i zlurado\u0161\u0107u. Zbog toga oni po\u017eudno “\u017ederu i pre\u017eivaju” otpatke \u017eivota svojih bli\u017enji, a sivilo i pusto\u0161 svojih do\u017eivljaja dra\u0161kaju ulomcima i krhotinama tu\u0111eg \u017eivota. “\u0160to to ima u ljudima tu\u017eno, da ulaze u tu\u0111e \u017eivote, pjevaju Gazde u jednoj pjesmi… Oni stoga “nju\u0161kaju i zirkaju” da vjetar \u0161togod donese preko susjedova plota. A stvarna pozadina toga jest zavist i zluradost zbog koje ne mo\u017ee gledati tu\u0111e uspjehe i sre\u0107u, pa mu tra\u010d slu\u017ei kao najjeftinija tableta za smirenje. On time spu\u0161ta bli\u017enjega na svoju razinu i tako ubla\u017euje nepodno\u0161ljive osje\u0107aje zavisti koja ga progoni. Nije li nas Krist upozorio da \u0107emo odgovarati za svaku suvi\u0161nu rije\u010d, te pri tom pomi\u0161ljao i na na\u0161 tra\u010d svagdanji?!<\/p>\n
4. Iako toga nema po na\u0161im zajednicama i samostanima dobro je na kraju Godine posve\u0107enog \u017eivota i na po\u010detku Godine milosr\u0111a osvrnuti se na patologiju tra\u010da i negativnih informacija. Uzrocima takvih du\u0161evnih smetnja i frustracija, tra\u010da i stagnacije potrebni su lijekovi. O njima je progovorio papa Franjo u okru\u017enici Lice milosr\u0111a. I pozvao sve da \u010dinimo ”oprosni\u010dko hodo\u010da\u0161\u0107e” \u0161to je jasno obrazlo\u017eio u 14. broju spomenute okru\u017enice. To ”oprosni\u010dko hodo\u010da\u0161\u0107e” zapo\u010dinje odlukom ”ne suditi, tra\u010dati i osu\u0111ivati”. Posebice kad nas mu\u010di zavist i ljubomora pa je ”bratov ugled prepu\u0161ten na milost i nemilost raljama ogovaranja” (Lice milosr\u0111a, 14). Kad uspijemo svladati ku\u0161nju osu\u0111ivanja na\u0161e subra\u0107e, tada smo kadri kod njih ”otkrivati pozitivne stvari” i ne dopu\u0161tati da ”trpe zbog na\u0161e uskogrudnosti”. Ako nam po\u0111e za rukom u\u010diniti\u00a0 ta dva koraka, pred nama se, veli Papa Franjo, pojavljuje zavr\u0161ni \u010din, a to je sposobnost ”darivati i moliti opro\u0161tenje”. To je vrhunac ”oprosni\u010dkog hodo\u010da\u0161\u0107a” koji nam valja \u010diniti posebice u ovoj Godini milosr\u0111a.<\/p>\n
Ako se upitamo tko \u0107e ljudima u zatrovanom okru\u017eenju, vremenu moralne pomutnje, nereda i konfuzijr biti putokaz i upozoriti na hijerarhiju vrjednota, odgovor je: Tko drugi, ako ne oni koji svojim radikalnim opredjeljenjem dodiruju izvore jasno\u0107e i svetosti. Bogu posve\u0107ene osobe, naime, u povijesti Crkve nisu se bojale biti kriti\u010dka svijest dru\u0161tva, jer znali su kako se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi. I sada u ovom povijesnom kairosu, ali i izazovnom vremenu “op\u0107e pomutnje i ludovanja”, o\u010dekuje se da Bogu posve\u0107ene osobe stanu uz program Isusovog govora na Gori i odupru se silnim stupicama i zavo\u0111enjima modernog svijeta. Crkva o\u010dekuje da oni sveta\u010dki i hrabro “utjelove” evan\u0111eosku poruku i ne prestaju zahvalno klicati za silna djela koja im u\u010dini Gospodin!<\/p>\n
Stoga, po\u0161tovani redovnici i redovnice, u duhu gesla iz Godine posve\u0107enog \u017eivota: Sa zahvalno\u0161\u0107u se spominjite pro\u0161losti, s nadom prigrlite budu\u0107nost, te s odu\u0161evljenjem \u017eivite sada\u0161njost. Neka se po tom ”trojstvu” ostvaruje u ovoj Nadbiskupiji i diljem Lijepe Na\u0161e vitalnost posve\u0107enog \u017eivota u \u010detverostrukoj vjernosti: Kristu i Evan\u0111elju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, idealima posve\u0107enog \u017eivota, te vjernosti \u010dovjeku na\u0161eg vremena. Tako neka bude. Amen.<\/p>\n
Mons. \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n
Zadar \u2013 Sv. Marija, 30. sije\u010dnja 2016.<\/p>\n
\n
\n
\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"