1. Bog nije ravnodu\u0161an! Bog se brine za \u010dovjeka! Bog nas ne napu\u0161ta! Na po\u010detku nove godine \u017eelim ovo svoje duboko uvjerenje popratiti srda\u010dnim \u017eeljama za obiljem blagoslova i mira i nadom ispunjenu budu\u0107nost svakog mu\u0161karca i svake \u017eene, svake obitelji, svih nacija i dr\u017eava, uklju\u010duju\u0107i \u0161efove dr\u017eav\u00e2 i vlad\u00e2 i vjerske vo\u0111e. Ne gubimo, naime, nadu da \u0107emo se u 2016. svi odlu\u010dno i s povjerenjem, na razli\u010ditim razinama, zalagati za ostvarivanje pravde i raditi za mir. Mir je ujedno i Bo\u017eji dar i ljudsko pregnu\u0107e. Kao Bo\u017eji dar, povjeren je svim mu\u0161karcima i svim \u017eenama, koji su ga pozvani provoditi u djelo.<\/p>\n
\u010cuvati razloge nade<\/p>\n
2. Na\u017ealost, ratovi i terorizam s njihovim tragi\u010dnim posljedicama: otmicama, progonima zbog etni\u010dkih ili vjerskih razloga, zloupotrebama vlasti, obilje\u017eili su cijelu pro\u0161lu godinu. U mnogim dijelovima svijeta uzeli su tolikog maha da je to poprimilo zna\u010dajke onoga \u0161to bi se moglo nazvati “tre\u0107im svjetskim ratom u dijelovima”. Ali neki doga\u0111aji iz proteklih godina i netom zavr\u0161ene godine poti\u010du me, dok upirem svoj pogled naprijed prema novoj godini, da ponovim poziv da ne gubimo nadu u \u010dovjekovu sposobnost da, uz pomo\u0107 Bo\u017eje milosti, pobijedi zlo i ne prepusti se bezvoljnosti i ravnodu\u0161nosti. Doga\u0111aji o kojima govorim predstavljaju sposobnost \u010dovje\u010danstva da djeluje u solidarnosti i da se izdigne iznad individualisti\u010dkih interesa, apatije i ravnodu\u0161nosti prema kriti\u010dnim situacijama.<\/p>\n
U tome smislu \u017eelim podsjetiti na napore ulo\u017eene da se svjetske \u010delnike okupi na COP 21, sa ciljem tra\u017eenja novih putova za rje\u0161avanje pitanja klimatskih promjena i o\u010duvanja Zemlje, na\u0161e zajedni\u010dke ku\u0107e. Mo\u017eemo se u vezi s tim sjetiti i dvaju prethodnih doga\u0111aja na globalnoj razini: summita u Addis Abebi sazvan radi prikupljanja sredstava za odr\u017eivi razvoj svijeta te usvajanja, od strane Ujedinjenih naroda, Agende 2030. za odr\u017eivi razvoj, koja ima za cilj osigurati dostojanstveniji \u017eivot svima, poglavito najsiroma\u0161nijim narodima svijeta, do te godine.<\/p>\n
Godina 2015. je bila posebna godina za Crkvu, izme\u0111u ostaloga zato \u0161to je bila u znaku 50. obljetnice objavljivanja dvaju dokumenata Drugog vatikanskog koncila koji izra\u017eavaju na vrlo rje\u010dit na\u010din solidarnost Crkve sa svijetom. Papa Ivan XXIII., na po\u010detku Koncila, izrazio je \u017eelju da \u0161irom otvori prozore Crkve kako bi se unaprijedilo komunikaciju izme\u0111u nje i svijeta. Dva dokumenta, Nostra aetate i Gaudium et spes, simboli\u010dni su izrazi novog odnosa u znaku dijaloga, solidarnosti i pra\u0107enja kojeg je Crkva nastojala uspostaviti u svijetu. U deklaraciji Nostra aetate Crkva izra\u017eava svoju otvorenost dijalogu s nekr\u0161\u0107anskim religijama. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, polaze\u0107i od \u010dinjenice da “radost, nada, \u017ealost i tjeskoba ljudi na\u0161eg vremena, osobito siroma\u0161nih i svih koji trpe, jesu radost i nada, \u017ealost i tjeskoba tako\u0111er Kristovih u\u010denika” [1], Crkva je izrazila spremnost uspostaviti dijalog s ljudskom obitelji o svjetskim problemima, kao znak solidarnosti i smjerne ljubavi [2].<\/p>\n
U toj istoj perspektivi, ovim Jubilejom milosr\u0111a \u017eelim pozvati Crkvu da moli i radi da svaki kr\u0161\u0107anin ima ponizno i suosje\u0107ajno srce, kadro navije\u0161tati i svjedo\u010diti milosr\u0111e, “opra\u0161tati i darivati”, otvoriti se “onima koji \u017eive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni svijet \u010desto stvara na dramati\u010dan na\u010din”, ne upadaju\u0107i “u ravnodu\u0161nost koja poni\u017eava ili monotone rutine koje prije\u010de otkriti ono \u0161to je novo! Klonimo se razornog cinizma!”. [3]<\/p>\n
Postoje mnogi razlozi za vjerovati u sposobnost ljudskog roda da djeluje zajedno u solidarnosti i, svjestan vlastite me\u0111upovezanosti i me\u0111uovisnosti, poka\u017ee brigu za na\u0161u najranjiviju bra\u0107u i sestre i za\u0161titu zajedni\u010dkog dobra. Taj stav solidarne suodgovornosti je u ishodi\u0161tu temeljnog poziva na bratstvo i zajedni\u010dki \u017eivot. Osobno dostojanstvo i interpersonalni odnosi je ono \u0161to nas \u010dini ljudima koje je Bog odlu\u010dio stvoriti na svoju sliku i priliku. Kao stvorenja ure\u0161ena neotu\u0111ivim dostojanstvom povezuje nas jedan odnos s na\u0161om bra\u0107om i sestrama, za koje smo odgovorni i s kojima djelujemo u solidarnosti. Nema li toga odnosa \u010dovjek postaje manje \u010dovje\u010dan. Upravo zbog toga ravnodu\u0161nost predstavlja prijetnju za ljudsku obitelj. Dok nam se nova godina bli\u017ei, \u017eelim pozvati sve da prepoznaju tu \u010dinjenicu, kako bi se pobijedilo ravnodu\u0161nosti i osvojilo mir.<\/p>\n
Neki oblici ravnodu\u0161nosti<\/p>\n
3. Sigurno da stav ravnodu\u0161nosti nije ne\u0161to novo; u svim je povijesnim razdobljima bilo onih koji su zatvarali svoja srca pred potrebama drugih, zatvarali o\u010di pred onim \u0161to se doga\u0111a oko njih ili okretali glavu da ne vide probleme drugih ljudi. Me\u0111utim, u na\u0161im danima ravnodu\u0161nost je prestala biti ne\u0161to \u010disto osobno i poprimila globalne razmjere, iznjedriv\u0161i stanovitu “globalizaciju ravnodu\u0161nosti”.<\/p>\n
Prvi oblik ravnodu\u0161nosti u dru\u0161tvu je ravnodu\u0161nost prema Bogu, koja zatim dovodi do ravnodu\u0161nosti prema bli\u017enjemu i prema stvorovima. A to je jedna od te\u0161kih posljedica la\u017enog humanizma i prakti\u010dnog materijalizma \u010dvrsto povezanog s relativisti\u010dkom i nihilisti\u010dkom misli. \u010covjek je oti\u0161ao tako daleko da misli da je tvorac samog sebe, vlastitoga \u017eivota i dru\u0161tva; osje\u0107a se samodostatnim i spremnim ne samo postavljati se na Bo\u017eje mjesto, ve\u0107 se dr\u017eati kao da Boga uop\u0107e nema. Slijedom toga, misli da nikome ni\u0161ta ne duguje, osim samome sebi, i tra\u017ei isklju\u010divo svoja prava [4]. Protiv toga pogre\u0161nog samoshva\u0107anja osobe, Benedikt XVI. je primijetio da ni \u010dovjek ni njegov razvoj ne mogu sami od sebe dati posljednji smisao [5]. Prije njega Pavao VI. je rekao da “nema\u2026 istinskog humanizma osim onog koji je otvoren prema Apsolutnome, priznavaju\u0107i poziv koji ljudskom \u017eivotu daje pravi smisao” [6].<\/p>\n
Ravnodu\u0161nost prema bli\u017enjemu se o\u010dituje na razli\u010dite na\u010dine. Ima onih koji su dobro informirani: slu\u0161aju radio, \u010ditaju novine ili gledaju televiziju, ali to \u010dine mehani\u010dki i iz \u010diste navike. To su ljudi koji su kao u nekoj magli svjesni drame koje mu\u010de \u010dovje\u010danstvo, ali to ne do\u017eivljavaju kao ne\u0161to \u0161to se njih osobno ti\u010de i ne osje\u0107aju suosje\u0107anje. Njihov je stav jednak stavu onoga koji zna, ali su mu pogled, misao i djelo usredoto\u010deni na njega samoga. Na\u017ealost, moramo konstatirati da nagli porast informacij\u00e2 u na\u0161em dobu po sebi me dovodi do ve\u0107e brige za probleme drugih ljudi, koja zahtijeva otvorenost i osje\u0107aj solidarnosti [7]. \u0160tovi\u0161e, to mo\u017ee za sobom povla\u010diti stanovitu zasi\u0107enost koja \u010dovjeka \u010dini neosjetljivim i, u odre\u0111enoj mjeri, umanjuje ozbiljnost problem\u00e2. “Neki se jednostavno zadovoljavaju time da na siromahe i najsiroma\u0161nije zemlje svaljuju krivnju za njihove probleme; prepu\u0161taju\u0107i se nepravednim generaliziranjima, dr\u017ee da je rje\u0161enje u ‘odgoju’ koji \u0107e ih smiriti i u\u010diniti ih pitomima i bezopasnima. To jo\u0161 vi\u0161e razdra\u017euje isklju\u010dene kada promatraju kako raste dru\u0161tveno zlo korupcije, koja se duboko ukorijenila u mnogim zemljama \u2013 u vladama, poduzetni\u0161tvu i institucijama \u2013 neovisno o politi\u010dkoj ideologiji vladaju\u0107ih.” [8]<\/p>\n
\nU drugim slu\u010dajevima ravnodu\u0161nost se manifestira kao manjak pozornosti prema stvarnosti koja \u010dovjeka okru\u017euje, osobito ako ga se to izravno ne doti\u010de. Neki ne vole postavljati pitanja ili tra\u017eiti odgovore; \u017eive u blagostanju i lagodnosti i gluhi su na vapaj boli trpe\u0107eg \u010dovje\u010danstva. Malne neprimjetno, postali smo nesposobni osje\u0107ati samilost prema drugima i za njihove probleme; nismo zainteresirani brinuti se za njih, kao da je sve to pozvan netko drugi \u010diniti i kao da je to ne\u0161to \u0161to se nas ne doti\u010de [9]. “Kad nam je dobro i kad smo bez briga tada zaboravljamo druge (\u0161to Bog Otac nikada ne \u010dini): ne zanimaju nas njihovi problemi, njihove patnje i nepravde koje podnose\u2026 Tada na\u0161e srce postaje hladno. Sve dok mi je relativno dobro i dok sam zadovoljan, ne mislim na one koji nisu dobro.” [10]\n<\/p>\n
Kao oni koji \u017eive u zajedni\u010dkoj ku\u0107i moramo se zanimati za nju, kao \u0161to sam ja to poku\u0161ao u\u010diniti u Laudato si’. One\u010di\u0161\u0107enje vode i zraka, bezobzirno iskr\u010divanje \u0161uma, uni\u0161tavanje okoli\u0161a, \u010desto su plod \u010dovjekove ravnodu\u0161nosti prema drugima, jer sve je povezano. Kao \u0161to, jednako tako, \u010dovjekovo postupanje prema \u017eivotinjama utje\u010de na njegove odnose s drugima [11], a da ne govorimo o onima koji si dopu\u0161taju drugdje \u010diniti ono \u0161to se ne usude \u010diniti u vlastitom domu [12].\n<\/p>\n
U tim i u drugim slu\u010dajevima, ravnodu\u0161nost uzrokuje prije svega zatvorenost i nezalaganje, i tako na kraju pridonosi odsutnosti mira s Bogom, bli\u017enjima i stvorenim svijetom.<\/p>\n
Mir ugro\u017een globaliziranom ravnodu\u0161no\u0161\u0107u<\/p>\n
\n4. Ravnodu\u0161nost prema Bogu nadilazi okvire intimne i duhovne sfere osobe i poga\u0111a javnu i dru\u0161tvenu sferu. Kao \u0161to je rekao Benedikt XVI. “postoji duboka povezanost izme\u0111u slavljenja Boga i mira me\u0111u ljudima na zemlji”. [13] Naime, “bez otvorenosti transcendentnom, \u010dovjek lako postaje \u017ertvom relativizma i te\u0161ko mu polazi za rukom djelovati po pravdi i zalagati se za mir”. [14] Zaborav i nijekanje Boga, \u0161to ima za posljedicu da \u010dovjek ne priznaje nijedan drugi zakon izvan samoga sebe i za mjerilo uzima jedino samoga sebe, urodili su neizrecivom okrutno\u0161\u0107u i nasiljem [15].<\/p>\n
\nI na individualnoj i na zajedni\u010dkoj razini ravnodu\u0161nost prema bli\u017enjemu, koja je plod ravnodu\u0161nosti prema Bogu, izra\u017eava se u nezainteresiranosti i nezalaganju, koji samo poma\u017eu produljivanju situacij\u00e2 nepravde i te\u0161ke dru\u0161tvene neravnote\u017ee. Ove pak mogu dovesti do sukoba ili, u svakom slu\u010daju, stvoriti ozra\u010dje nezadovoljstva koje prijeti da, prije ili kasnije, naglo preraste u nasilje i nesigurnost.<\/p>\n
U tome smislu ravnodu\u0161nost, i nezalaganje koje iz toga proizlazi, predstavljaju te\u0161ko zanemarivanje du\u017enosti svake osobe da, u skladu sa svojim sposobnostima i ulozi koju ima u dru\u0161tvu, pridonosi op\u0107em dobru, napose miru, koji je jedan od najdragocjenijih ljudskih dobara [16].<\/p>\n
Na institucionalnoj razini, ravnodu\u0161nost prema drugome i njegovu dostojanstvu, njegovim temeljnim pravima i njegovoj slobodi, povezana s kulturom koju karakterizira te\u017enja za profitom i hedonizmom, potpoma\u017ee pa \u010dak i opravdava djelovanja i politike koje u kona\u010dnici predstavljaju prijetnju miru. Takav stav ravnodu\u0161nosti mo\u017ee \u010dak dovesti do opravdavanja nekih \u017ealosnih ekonomskih politika koje ra\u0111aju nepravde, podjele i nasilja radi osiguranja blagostanja pojedinaca i naroda. Nerijetko, naime, ekonomski i politi\u010dki projekti imaju za cilj osvajanje ili odr\u017eavanje mo\u0107i i bogatstava, pa i po cijenu ga\u017eenja temeljnih prava i potreba drugih. Kada ljudi vide da im se nije\u010du njihova osnovna prava, kao \u0161to su hrana, voda, zdravstvena skrb ili rad, oni su u napasti silom ih se domo\u0107i [17].<\/p>\n
Osim toga, ravnodu\u0161nost prema prirodnom okoli\u0161u, koja ne mari za deforestaciju, zaga\u0111enje i prirodne katastrofe koji iskorjenjuju \u010ditave zajednice iz njihovih ekosistema i stvaraju duboku nesigurnost, na posljetku stvara nova siroma\u0161tva i nove situacije nepravde, \u010desto s pogubnim posljedicama po sigurnost i socijalni mir. Koliki su se ratovi vodili i koliki \u0107e se jo\u0161 voditi zbog oskudice u dobrima ili da bi se odgovorilo na neuta\u017eivu \u017ee\u0111 za prirodnim dobrima? [18]<\/p>\n
Od ravnodu\u0161nosti do milosr\u0111a: obra\u0107enje srca<\/p>\n
5. Prije godinu dana, u Poruci za Svjetski dan mira, pod naslovom “Ne vi\u0161e robovi, nego bra\u0107a”, evocirao sam prvu biblijsku sliku ljudskog bratstva, onu Kajina i Abela (usp. Post 4, 1-16). \u017delio sam skrenuti pozornost na to kako je to izvorno bratstvo izdano od samih po\u010detaka. Kajin i Abel su bili bra\u0107a. Ista ih je majka rodila, jednaki su u dostojanstvu i stvoreni na Bo\u017eju sliku i priliku; ali taj odnos bratstva se prekida. “Ne samo da Kajin ne podnosi svoga brata Abela, ve\u0107 ga iz zavisti ubija.” [19] Bratoubojstvo postaje oblik izdaje i Kajinovo odbijanje da Abela prizna bratom je prvi prekid u obiteljskim odnosima bratstva, solidarnosti i uzajamnog po\u0161tivanja.<\/p>\n
Bog tada intervenira i poziva \u010dovjeka na odgovornost prema svom bli\u017enjemu, upravo kao \u0161to je to u\u010dinio kada su Adam i Eva, prvi roditelji, prekinuli zajedni\u0161tvo sa Stvoriteljem. “Potom Jahve zapita Kajina: ‘Gdje ti je brat Abel?’ ‘Ne znam’, odgovori. ‘Zar sam ja \u010duvar brata svoga?’ Jahve nastavi: ‘\u0160to si u\u010dinio? Slu\u0161aj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni vi\u010de'” (Post 4, 9-10).<\/p>\n
Kajin ka\u017ee da ne zna \u0161to se dogodilo njegovu bratu, da nije njegov \u010duvar. Ne osje\u0107a se odgovornim za njegov \u017eivot i udes. Ne osje\u0107a se umije\u0161anim. Ravnodu\u0161an je prema svome bratu, bez obzira na njihovo zajedni\u010dko porijeklo. Koje li \u017ealosti! Koje li bratske, obiteljske i ljudske tragedije! Bilo je to prvo o\u010ditovanje ravnodu\u0161nosti me\u0111u bra\u0107om. Bog, me\u0111utim, nije ravnodu\u0161an: Abelova krv ima veliku vrijednost u njegovim o\u010dima i tra\u017ei od Kajina da to shvati. Bog se, dakle, od samih po\u010detaka ljudskog roda objavljuje kao onaj koji se zanima za \u010dovjekovo odre\u0111enje. Kada se kasnije Izraelovi sinovi budu nalazili u ropstvu u Egiptu, Bog \u0107e iznova intervenirati. Ka\u017ee Mojsiju: “Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i \u010duo mu tu\u017ebu na tla\u010ditelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam si\u0161ao da ga izbavim iz \u0161aka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju \u2013 u zemlju kojom te\u010de med i mlijeko” (Izl 3, 7-8). Va\u017eno je primijetiti glagole koji opisuju Bo\u017eji zahvat: on gleda, slu\u0161a, poznaje, silazi, osloba\u0111a. Bog nije ravnodu\u0161an. On je pa\u017eljiv i on djeluje.<\/p>\n
Na isti na\u010din, u svome Sinu Isusu, Bog je si\u0161ao me\u0111u ljude, utjelovio se i pokazao solidarnost s \u010dovjekom u svemu osim u grijehu. Isus se poistovje\u0107ivao sa \u010dovjekom: “prvoro\u0111enac me\u0111u mnogom bra\u0107om” (Rim 8, 29). On se nije zadovoljio time da pou\u010dava mno\u0161tvo, ve\u0107 se brinuo za nj, posebno kada je ljude vidio gladne (usp. Mk 6, 34-44) ili besposlene (usp. Mt 20, 3). No on se nije brinuo samo za ljude, ve\u0107 i za ribe morske, ptice nebeske, biljke i stabla, mala i velika. Gledao je i grlio sve stvorove. No on se ne zaustavlja samo na tome, ve\u0107 on dodiruje osobe, govori im, poma\u017ee im i pokazuje dobrotu prema onima koji su u potrebi. Ali ne samo to, on dopu\u0161ta da ga svlada ganu\u0107e i roni suze (usp. Iv 11, 33-44). I radi na tome da dokon\u010da patnju, \u017ealost, bijedu i smrt.<\/p>\n
Isus nas u\u010di da budemo milosrdni poput Oca (usp. Lk 6, 36). U prispodobi o dobrom Samarijancu (usp. Lk 10, 29-37) osu\u0111uje one koji uskra\u0107uju pomo\u0107 bli\u017enjemu u potrebi: “vidje ga i zaobi\u0111e” (usp. Lk 10, 31.32). Istodobno, tim primjerom on poziva svoje slu\u0161atelje, a napose svoje u\u010denike, da se nau\u010de zaustaviti i pomo\u0107i ubla\u017eiti patnje ovoga svijeta i boli na\u0161e bra\u0107e i sestara, svim sredstvima koja su im na raspolaganju, po\u010dev\u0161i od njihova vremena, koliko god da zaposleni bili. Ravnodu\u0161nost, naime, \u010desto tra\u017ei izlike: u obdr\u017eavanju obrednih propisa, u mno\u0161tvu stvari koje treba u\u010diniti, u predrasudama svake vrste koje nas prije\u010de da budemo drugima uistinu bli\u017enji.<\/p>\n
Milosr\u0111e je srce Boga. Zato ono mora biti tako\u0111er srce svih onih koji se priznaju \u010dlanovima velike obitelji njegove djece; srce koje sna\u017eno kuca gdjegod je u igri ljudsko dostojanstvo, taj odraz Bo\u017ejeg lica u njegovim stvorenjima. Isus nas opominje da ljubav prema drugima \u2013 strancima, bolesnicima, zatvorenicima, besku\u0107nicima, pa \u010dak i neprijateljima \u2013 je mjerilo kojim \u0107e Bog prosu\u0111ivati na\u0161a djela. O tome ovisi na\u0161e vje\u010dno odre\u0111enje. Ne treba \u010duditi \u0161to apostol Pavao poziva rimske kr\u0161\u0107ane da se raduju s onima koji se raduju i pla\u010du s onima koji su zaplakani (usp. Rim 12, 15), ili \u0161to onima iz Korinta preporu\u010duje da organiziraju skupljanje milodara u znak solidarnosti sa \u010dlanovima Crkve koji trpe (usp. 1 Kor 16, 2-3). A sveti Ivan pi\u0161e: “Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce \u2013 kako ljubav Bo\u017eja ostaje u njemu?” (1 Iv 3, 17; usp. Jak 2, 15-16).<\/p>\n
Eto za\u0161to je “za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navje\u0161taja od presudne va\u017enosti da ona sama \u017eivi i svjedo\u010di milosr\u0111e. Vlastitim rije\u010dima i djelima mora prenositi milosr\u0111e kako bi dotakla src\u00e2 svih ljudi i potakla ih se da ponovno prona\u0111u put koji vodi Ocu. Prva istina Crkve je Kristova ljubav. Crkva je slu\u017eiteljica te ljubavi i posreduje tu ljubav ljudima: ljubav koja opra\u0161ta i izra\u017eava se kroz sebedarje. Zato, gdjegod je Crkva prisutna ondje mora biti vidljivo O\u010devo milosr\u0111e. U na\u0161im \u017eupama, zajednicama, udru\u017eenjima i pokretima, rije\u010dju, gdjegod su kr\u0161\u0107ani, svatko mora na\u0107i oazu milosr\u0111a” [20].<\/p>\n
Tako smo i mi pozvani u\u010diniti od ljubavi, suosje\u0107anja, milosr\u0111a i solidarnosti pravi program \u017eivota, pravilo pona\u0161anja u na\u0161im odnosima s drugima [21]. To zahtijeva obra\u0107enje srca: naime da Bo\u017eja milost pretvori na\u0161e kameno srce u srce od mesa (usp. Ez 36, 26), kadro otvoriti se drugima s istinskom solidarno\u0161\u0107u. Ova potonja, naime, je mnogo vi\u0161e od “osje\u0107aja neke neodre\u0111ene su\u0107uti ili povr\u0161nog ganu\u0107a zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih” [22]. Solidarnost je “\u010dvrsta i postojana odlu\u010dnost zauzeti se za op\u0107e dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo uistinu za sve odgovorni” [23], jer je su\u0107utnost plod bratstva.<\/p>\n
Shva\u0107ena na taj na\u010din, solidarnost predstavlja moralni i dru\u0161tveni stav koji najbolje odgovara bu\u0111enju svijesti o po\u0161astima na\u0161eg doba i neospornoj sve ve\u0107oj me\u0111uovisnosti, osobito u globaliziranom svijetu, izme\u0111u \u017eivota odre\u0111enog pojedinca i njegove zajednice na odre\u0111enom mjestu kao i izme\u0111u \u017eivota mu\u0161karaca i \u017eena u ostatku svijeta [24].<\/p>\n
Promicati kulturu solidarnosti i milosr\u0111a kako bi se pobijedilo ravnodu\u0161nost<\/p>\n
6. Solidarnost kao moralna krepost i dru\u0161tveni stav, plod osobnog obra\u0107enja, zahtijeva mnogostruki napor onih koji su odgovorni za odgoj i obrazovanje.
\nTu u prvom redu mislim na obitelji, koje su pozvane na primarno i bitno odgojno poslanje. Obitelji su prva mjesta gdje se \u017eive i prenose vrijednosti ljubavi i bratstva, su\u017eivota i dijeljenja. One su tako\u0111er povla\u0161teni prostor za preno\u0161enje vjere, po\u010dev\u0161i od onih prvih jednostavnih pobo\u017enosti kojima majke u\u010de svoju djecu [25].<\/p>\n
\u0160to se pak ti\u010de nastavnik\u00e2 i odgojitelj\u00e2 koji, u \u0161kolama ili raznim centrima, imaju zahtjevnu zada\u0107u odgajati djecu i mlade\u017e, trebali bi biti svjesni da se njihova odgovornost pro\u0161iruje tako\u0111er na moralne, duhovne i socijalne aspekte \u017eivota osobe. Vrijednosti slobode, uzajamnog po\u0161tivanja i solidarnosti mogu se prenositi jo\u0161 od najranije dobi. Obra\u0107aju\u0107i se voditeljima odgojnih ustanova, papa Benedikt XVI. je poru\u010dio: “Neka sve obrazovne sredine budu mjesta otvorenosti za nadnaravno i za druge, mjesto dijaloga, povezanosti i pa\u017eljivog slu\u0161anja, u kojem se mladi \u010dovjek osje\u0107a po\u0161tovanim zbog vlastitih sposobnosti i duhovnih bogatstava i gdje mo\u017ee nau\u010diti cijeniti bra\u0107u.<\/p>\n
Neka se ondje nau\u010di iskusiti radost koju donosi svakodnevno \u010dinjenje djela ljubavi i suosje\u0107ajnost prema bli\u017enjemu i djelatno sudjelovanje u izgra\u0111ivanju dru\u0161tva koje \u0107e biti humanije i u kojem \u0107e biti vi\u0161e bratstva”. [26]<\/p>\n
I kulturni i medijski djelatnici imaju odgovornost na polju odgoja i izobrazbe, osobito u suvremenim dru\u0161tvima, u kojima je pristup sredstvima informiranja i komunikacije toliko ra\u0161iren. Njihova je zada\u0107a prije svega staviti se u slu\u017ebu istine a ne posebnih interesa. Komunikacijska sredstva, naime, “ne samo da informiraju, ve\u0107 tako\u0111er oblikuju duh svojih korisnika te stoga mogu dati zna\u010dajan doprinos odgoju i obrazovanju mladih. Va\u017eno je imati na umu kako izme\u0111u obrazovanja i komunikacije postoji tijesna veza: obrazovanje se naime ostvaruje uz pomo\u0107 komunikacije, koja utje\u010de, na pozitivan ili negativan na\u010din, na oblikovanje osobe” [27]. Kulturni i medijski djelatnici moraju tako\u0111er budno paziti da na\u010din na koji se informaciju dobiva i objavljuje bude uvijek pravno i moralno dopu\u0161ten.<\/p>\n
Mir: plod kulture solidarnosti, milosr\u0111a i suosje\u0107anja<\/p>\n
7. Iako svjesni prijetnje globalizacije ravnodu\u0161nosti, moramo prepoznati da, u upravo opisanom scenariju, postoje tako\u0111er brojne inicijative i pozitivna djelovanja koja svjedo\u010de o suosje\u0107anju, milosr\u0111u i solidarnosti za koje je \u010dovjek sposoban. \u017delim ovdje podsjetiti na neke primjere hvalevrijednih napora, koji pokazuju kako svatko mo\u017ee pobijediti ravnodu\u0161nost kada odlu\u010di ne odvra\u0107ati svoj pogled od svoga bli\u017enjega i koji predstavljaju dobre prakse na putu prema humanijem dru\u0161tvu.<\/p>\n
Postoje mnoge nevladine i dobrotvorne organizacije, unutar i izvan Crkve, \u010diji se \u010dlanovi, za vrijeme epidemija, prirodnih nepogoda i oru\u017eanih sukoba, hrabro nose s te\u0161ko\u0107ama i opasnostima u skrbi za ranjene i bolesne i pokapanju mrtvih. Tako\u0111er bih spomenuo one pojedince i udruge koji poma\u017eu migrante koji prelaze pustinje i mora u potrazi za boljim \u017eivotom. Ovi napori su duhovna i tjelesna djela milosr\u0111a na temelju kojih \u0107emo biti su\u0111eni na kraju na\u0161eg \u017eivota.<\/p>\n
Tu mislim tako\u0111er na novinare i fotografe koji informiraju javnost o te\u0161kim situacijama koje potresaju na\u0161e savjesti kao i na one koji se posve\u0107uju obrani ljudskih prava, napose prav\u00e2 etni\u010dkih i vjerskih manjina, domoroda\u010dkih naroda, \u017eena i djece, i najranjivije na\u0161e bra\u0107e i sestara. Me\u0111u njima je i mnogo sve\u0107enika i misionara koji, kao dobri pastiri, ostaju uz svoje stado te ih podupiru usprkos opasnostima i nevoljama, osobito za vrijeme oru\u017eanih sukoba.<\/p>\n
Kolike se obitelji, zatim, usred profesionalnih i dru\u0161tvenih te\u0161ko\u0107a, trude, uz velike \u017ertve, odgajati djecu tako da nau\u010de plivati protiv struje i pou\u010diti ih vrijednostima solidarnosti, suosje\u0107anja i bratstva! Koliko obitelji otvaraju svoja srca i domove onima u potrebi, kao \u0161to su izbjeglice i migranti! \u017delim zahvaliti na poseban na\u010din svim pojedincima, obiteljima, \u017eupama, redovni\u010dkim zajednicama, samostanima i sveti\u0161tima koji su spremni odgovoriti na moj poziv za prihva\u0107anje jedne izbjegli\u010dke obitelji [28].<\/p>\n
Na kraju, \u017eelim spomenuti mlade ljude koji se ujedinjuju u ostvarivanju djela solidarnosti, i sve one koji velikodu\u0161no poma\u017eu svojim bli\u017enjima u potrebi u vlastitim gradovima i zemljama ili drugim krajevima svijeta. Zahvaljujem svima i ohrabrujem sve koji su uklju\u010deni u te napore, koji \u010desto prolaze nezapa\u017eeno. Njihova glad i \u017ee\u0111 za pravdom \u0107e biti uta\u017eena, zbog svoga milosr\u0111a \u0107e zadobiti milosr\u0111e i, kao mirotvorci, oni \u0107e se sinovima Bo\u017ejim zvati (Mt 5, 6-9).<\/p>\n
Mir u znaku Jubileja milosr\u0111a<\/p>\n
8. U duhu Jubileja milosr\u0111a svi smo pozvani prepoznati na koji se na\u010din ravnodu\u0161nost o\u010dituje u na\u0161em \u017eivotu i konkretno pridonijeti pobolj\u0161anju svijeta koji nas okru\u017euje, po\u010dev\u0161i od na\u0161ih obitelji, susjedstva i radne sredine.<\/p>\n
Civilno dru\u0161tvo je tako\u0111er pozvano u\u010diniti konkretne i hrabre geste u korist najranjivijih \u010dlanova dru\u0161tva, poput zatvorenika, migranata, nezaposlenih i bolesnika.<\/p>\n
Kada je rije\u010d o zatvorenicima u mnogim je slu\u010dajevima prijeko potrebno usvojiti konkretne mjere za pobolj\u0161anje uvjeta \u017eivota u zatvorima, posve\u0107uju\u0107i posebnu brigu onima koji se nalaze u pritvoru gdje \u010dekaju su\u0111enje [29]. Treba imati na umu da kaznene sankcije imaju za cilj rehabilitaciju te razmotriti mogu\u0107nost da se u nacionalnim zakonodavstvima uz zatvorsku predvide i druge, alternativne kazne. U tome kontekstu, \u017eelim ponoviti poziv dr\u017eavnim vlastima na ukidanje smrtne kazne, tamo gdje je ona na snazi, i da razmotre mogu\u0107nost pomilovanja.<\/p>\n
\n\u0160to se ti\u010de migranata, \u017eelim uputiti poziv da se revidiraju zakoni o migracijama, tako da budu nadahnuti \u017eeljom za prihva\u0107anjem, u po\u0161tivanju uzajamnih du\u017enosti i odgovornosti, te da mogu olak\u0161ati integraciju migranata. U vezi s tim posebnu pa\u017enju treba posvetiti uvjetima boravka migranata imaju\u0107i na umu da nezakoniti boravak za sobom povla\u010di opasnost da se odaju kriminalu.<\/p>\n
\u017delim, osim toga, u ovoj Jubilejskoj godini, uputiti hitni apel dr\u017eavnim vo\u0111ama da u\u010dine konkretne geste u korist na\u0161e bra\u0107e i sestara koji trpe zbog nedostatka posla, zemlje i krova nad glavom. Pozivam na stvaranje dostojanstvenih radnih mjesta kako bi se suzbilo dru\u0161tvenu po\u0161ast nezaposlenosti, koja poga\u0111a veliki broj obitelji i mladih i ima veoma te\u0161ke posljedice po dru\u0161tvo u cjelini. Nezaposlenost jako utje\u010de na osje\u0107aj dostojanstva i nade i mo\u017ee se tek djelomi\u010dno kompenzirati socijalnom pomo\u0107i, ma koliko nu\u017ena bila, namijenjenoj nezaposlenima i njihovim obiteljima. Posebnu pozornost treba posvetiti \u017eenama \u2013 koje su na\u017ealost jo\u0161 uvijek diskriminirane na radnome mjestu \u2013 i nekim kategorijama radnika, \u010diji su uvjeti nesigurni ili opasni i \u010dija primanja nisu razmjerna va\u017enosti zada\u0107e koju obavljaju u dru\u0161tvu.<\/p>\n
\nNa kraju, \u017eelim pozvati da se poduzmu djelotvorni koraci za pobolj\u0161anje uvjet\u00e2 \u017eivota bolesnih, jam\u010de\u0107i svima pristup zdravstvenoj skrbi i lijekovima nu\u017enim za \u017eivot, kao i mogu\u0107nost ku\u0107ne njege.<\/p>\n
Uzdi\u017eu\u0107i pogled izvan vlastitih granica, dr\u017eavnici su tako\u0111er pozvani obnoviti svoje odnose s drugim narodima, omogu\u0107uju\u0107i svima stvarno sudjelovanje i uklju\u010divanje u \u017eivot me\u0111unarodne zajednice, kako bi se ostvarilo bratstvo i unutar obitelji narod\u00e2.<\/p>\n
U toj perspektivi \u017eelim uputiti vo\u0111ama naroda tri poziva: pozivam ih ponajprije da se suzdr\u017ee od uvla\u010denja drugih naroda u sukobe i ratove koji uni\u0161tavaju ne samo njihova materijalna, kulturna i dru\u0161tvena bogatstva, ve\u0107 \u2013 i to dugoro\u010dno \u2013 njihov moralni i duhovni integritet; pozivam ih, zatim, na brisanje ili odr\u017eivo upravljanje me\u0111unarodnog duha najsiroma\u0161nijih zemalja; i, na kraju, na usvajanje politik\u00e2 suradnje koje, namjesto da se priklanjaju diktaturi nekih ideologija, po\u0161tuju vrijednosti lokalnih stanovni\u0161tava i, u svakom slu\u010daju, ne kr\u0161e temeljno i neotu\u0111ivo pravo nero\u0111enih na \u017eivot.<\/p>\n
Povjeravam ova razmi\u0161ljanja, zajedno sa svojim najboljim \u017eeljama za Novu godinu, zagovoru Bla\u017eene Djevice Marije, na\u0161e bri\u017ene Majke koja se brine za potrebe na\u0161e ljudske obitelji, da nas zagovora kod svoga Sina Isusa, Kneza mira, da usli\u0161i na\u0161e ponizne pro\u0161nje i blagoslovi na\u0161e svakodnevne napore oko izgra\u0111ivanja bratskog i solidarnog svijeta.<\/p>\n
Iz Vatikana, 8. prosinca 2015.\n<\/p>\n
________________________________________\n<\/p>\n
[1] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Past. konst. Gaudium et spes, 1.
\n[2] Usp. isto, 3.
\n[3] Bula najave Izvanrednoga jubileja milosr\u0111a Misericordiae vultus. Lice milosr\u0111a, 14-15.
\n[4] Usp. BENEDIKT XVI., Enc. Caritas in veritate. Ljubav u istini, 43.
\n[5] Usp. isto, 16.
\n[6] Enc. Populorum progressio, 42.
\n[7] “Sve globaliziranije dru\u0161tvo \u010dini nas, dodu\u0161e, bliskima, no ne i bra\u0107om. Razum je, uzet za sebe, sposoban do\u0107i do jednakosti me\u0111u ljudima i u\u010dvrstiti civilni su\u017eivot me\u0111u njima, ali ne uspijeva uspostaviti bratstvo” (BENEDIKT XVI., Enc. Caritas in veritate. Ljubav u istini, 19).
\n[8] Apost. pob. Evangelii gaudium. Radost evan\u0111elja, 60.
\n[9] Usp. isto, 54.
\n[10] Poruka za korizmu 2015.
\n[11] Usp. Enc. Laudato si’, 92.
\n[12] Usp. isto, 51.
\n[13] Obra\u0107anje Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 7. sije\u010dnja 2013.
\n[14] Isto.
\n[15] Usp. BENEDIKT XVI., Intervent na Danu razmi\u0161ljanja, dijaloga i molitve za mir i pravdu u svijetu, Asiz, 27. listopada 2011.
\n[16] Usp. Apost. pob. Evangelii gaudium. Radost evan\u0111elja, 217-237.
\n[17] “Ali sve dok se ne uklone isklju\u010divanja i nejednakosti u dru\u0161tvu i me\u0111u razli\u010ditim narodima ne\u0107e biti mogu\u0107e iskorijeniti nasilje. Siroma\u0161ne i najsiroma\u0161nije narode se optu\u017euje za nasilje, ali sve dok ne budu svi imali jednake mogu\u0107nosti razni oblici nasilja \u0107e nalaziti plodno tlo koje \u0107e prije ili kasnije eksplodirati. Kada je dru\u0161tvo \u2013 bilo ono lokalno, nacionalno ili globalno \u2013 spremno ostaviti na periferiji dio sebe, nema tih politi\u010dkih programa niti snaga reda ili obavje\u0161tajnih slu\u017ebi koje mogu na neograni\u010deno vrijeme jam\u010diti mir. Tomu nije tako samo zato \u0161to nejednakost izaziva sna\u017enu reakciju onih koji su isklju\u010deni iz sustava, ve\u0107 i zato jer je dru\u0161tveni i gospodarski sustav u svom korijenu nepravedan. Kao \u0161to se dobro te\u017ei \u0161iriti, tako zlo koje se tolerira, kao \u0161to je nepravda, te\u017ei \u0161iriti svoju \u0161tetnu snagu i tiho podrivati temelje svakog politi\u010dkog i dru\u0161tvenog sustava, ma koliko ovaj \u010dvrst bio” (Apost. pob. Evangelii gaudium. Radost evan\u0111elja, 59).
\n[18] Usp. Enc. Laudato si’, 31; 48.
\n[19] Poruka za Svjetski dan mira 2015., 2.
\n[20] Bula najave Izvanrednoga jubileja milosr\u0111a Misericordiae vultus. Lice milosr\u0111a, 12.
\n[21] Usp. isto, 13.
\n[22] Ivan Pavao II., Enc. Sollecitudo rei socialis, 38.
\n[23] Isto.
\n[24] Usp. isto.
\n[25] Usp. Kateheza na op\u0107oj audijenciji od 7. sije\u010dnja 2015.
\n[26] Poruka za Svjetski dan mira 2012., 2.
\n[27] Isto.
\n[28] Usp. Angelus od 6. rujna 2015.
\n[29] Usp. Obra\u0107anje izaslanstvu Me\u0111unarodne udruge za kazneno pravo, 23. listopada 2014.<\/p>\n
<\/p>\n
\n
\n
\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"