Sveta Misa je spomen-\u010din Kristove \u017ertve na kri\u017eu <\/b><\/p>\n
1.<\/b> Blagoslov nove \u017eupne crkve i posveta novoga oltara va\u017ean je crkveni doga\u0111aj za \u017eupu i biskupiju. U \u017eupi se, naime, ra\u0111a Crkva koju je Drugi vatikanski sabor opisao kao ”sjeme Bo\u017ejeg kraljevstva” (LG 5), novi mesijanski nara\u0161taj koji se hrani ”kruhom koji je s neba si\u0161ao” (Iv 6, 50). Crkvena je mudrost zbog toga ustanovila \u017eupu kako bi bila prikladnim sredstvom spasenja, a vjernici mogli rasti u krjeposti i biti svjesni i odgovorni \u010dlanovi \u017eupne zajendice. Istina, ponekad je \u017eupna svijest nje\u017ena biljka, koja je osjetljiva na nepovoljne okolnosti. I treba joj posvetiti osobitu i ustrajnu njegu kako bi bilo \u0161to manje ”rubnih” i ”povremenih”, a sve vi\u0161e aktivnih i zauzetih \u017eupljana, graditelja zajedni\u0161tva i \u0161iritelja evan\u0111eoske poruke ljubavi i mira.<\/p>\n
Isus nije htio Crkvu kao bezli\u010dnu masu, nego je \u017eelio da njegovi budu ”zajednica bra\u0107e i sestara” (Mt 23, 8). U duhu onog \u0161to Luka pi\u0161e kad veli kako je ”u mno\u0161tvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna du\u0161a”, te kako ”nitko od njih nije zvao svojim ni\u0161ta od onoga \u0161to je imao, nego im sve bija\u0161e zajedni\u010dko” (Dj 4, 32). No, takvo zajedni\u0161tvo ne dolazi samo od sebe. Ono je plod Bo\u017ejeg blagoslova i ljudskog nastojanja. I nema ga bez euharistije, koja je izvor zajedni\u0161tva, i na\u0161e \u017eelje i spremnosti da nas euharistija preobrazi, kako je preobrazila u\u010denike iz Emausa kojima je srce gorjelo dok im je tuma\u010dio pisma.<\/p>\n
2.<\/b> I na\u0161e srce danas gori dok snagom vjere u ovoj novoj crkvi slavimo istu onu Gozbu ljubavi koju je Krist slavio u Dvorani posljednje ve\u010dere. Slavimo je po izri\u010ditoj \u017eelji i odredbi Isusa Krista: ”Ovo \u010dinite meni na spomen!” Apostolski spisi govore kako je prva zajednica ”bila postojana u apostolskom nauku, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2, 42). I to se ponavlja, evo, puna dva tisu\u0107lje\u0107a kako Crkva okuplja zajednicu oko stola Gospodnjeg, gdje se pjeva i moli, slu\u0161a i razmatra o velikoj Tajni vjere koja izgra\u0111uje Crkvu. U tom vidu vrlo je va\u017ena \u017eupna zajednica. \u010covjek, naime, ne mo\u017ee biti besku\u0107nikom. Potrebno mu je gnijezdo za du\u0161u i za tijelo, za njega i za obitelj. Potreban mu je vjerski dom, doma\u0107a vjerni\u010dka obitelj.<\/p>\n
\u017dupa tako postaje mjestom zajedni\u0161tva, njegovim uto\u010di\u0161tem i upori\u0161tem. A vjernik u svojoj \u017eupi osje\u0107a potrebu suodgovornosti, podupire zajedni\u010dke aktivnosti i rado sudjeluje u njezinu \u017eivotu i aktivnostima. Brani i zastupa \u010dast i ugled svoje \u017eupe. Nije pasivni pripadnik, nego aktivni i odgovorni djelatnik koji ne ostaje ravnodu\u0161nim kad se radi o njezinu dobru. Tko vjernicima poma\u017ee da budu graditelji svoga doma i \u017eupnog zajedni\u0161tva? To je najprije euharistija koja \u010dini da zajednica druguje s Kristom, te ga poput u\u010denika iz Emausa prepoznaje otvorenih o\u010diju dok je s njima blagovao i tuma\u010dio im pisma. Tu su i sveci za\u0161titnici kojima se posve\u0107uje \u017eupnu crkvu i \u017eupnu zajednicu. U slu\u010daju ovog povijesnog mjesta Tinja koje se spominje jo\u0161 iz vremena kralja Petra Kre\u0161imira, imamo prvog za\u0161titnika svetog Ivana, te za\u0161titnika ove nove crkve svetoga Pa\u0161kvala.<\/p>\n
3.<\/b> On je bio ponizni franjeva\u010dki brat koji je jo\u0161 od djetinjstva pokazivao izvanrednu ljubav prema molitvi. A njegova ljubav prema Euharistiji bila je tako \u017earka da su ga prozvali “serafom euharistije”. U 18. godini \u017eivota odlu\u010dio je Bogu se sasma darovati i posvetiti u redovni\u010dkom zvanju. Pokucao je na vrata samostana\u00a0\u00a0\u00a0Svete Marije Loretske, ali su mu franjevci rekli neka jo\u0161 jedno vrijeme pri\u010deka pa \u0107e ga onda primiti. Pa\u0161kal je nakon toga na\u0161ao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia koji je \u017eivio u blizini samostana. Garcia je toliko zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i u\u010diniti ba\u0161tinikom svoga bogatstva. No, Pa\u0161kalovo \u00a0je srce bilo me\u0111u redovnicima. I kad su ga napokon primili, nitko nije bio sretniji od njega. Nakon polo\u017eenih redovni\u010dkih zavjete, poglavari su mu ponudili da postane sve\u0107enikom. Ali, on je to iz poniznosti otklonio. \u017delio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno slu\u017eio Gospodinu i bra\u0107i u samostanima. Preminuo je na blagdan Duhova 1592., u 53. godini \u017eivota. Nekoliko dana prije same smrti rekao je jednom bratu koji ga je u bolesti poslu\u017eivao: ”Iz sveg srca slu\u017eite Gospodinu. Siromahe ljubite. Imajte veliku pobo\u017enost prema Presvetom Sakramentu. Nikad ne zaboravite Bogorodice i budite revni u opslu\u017eavanju svetog Pravila, pa \u0107ete u nebo do\u0107i”. Bog je svetost ovog poniznog i vjernog sluge potvrdio mnogim znakovima i \u010dudesima, pa ga je Pavao V. proglasio bla\u017eenim (1618.), a 72 godine kasnije papa Aleksandar VIII. svetim (1690.). Papa Leon XIII. nazvao ga je ”svecem Euharistije” (1897.) i za\u0161titnikom euharistijskih djela i dru\u0161tava, a ne\u0161to kasnije i za\u0161titnikom me\u0111unarodnih euharistijskih kongresa.<\/p>\n
4.<\/b> Znakovito je \u0161to se posveta ove \u017eupne crkve svetog Paskvala u Tinju doga\u0111a u godini koju smo u na\u0161oj nadbiskupiji posvetili euharistiji. A on je, kako smo \u010duli, bio svetac euharistije. Nigdje se ljudi ne osje\u0107aju tako zajedno kao za vrijeme mise oko oltara, bez obzira na starost, podrijetlo, narodnost i rasu. \u010culi smo apostola Pavla kako pi\u0161e svojim Efe\u017eanima da “nisu vi\u0161e tu\u0111inci ni prido\u0161lice, ve\u0107 sugra\u0111ani svetih i uku\u0107ani Bo\u017eji” (Ef 2, 19). Euharistija ne samo simbolizira zajedni\u0161tvo, nego ga \u010dini i stvara. A euharistijski Isus nas svojim tijelom lije\u010di i hrani za \u017eivot vje\u010dni. ”Tko jede od ovoga kruha, \u017eivjet \u0107e uvijek” (Iv 6, 51). Svjesna \u010dinjenice da nikada ne\u0107e mo\u0107i u\u0107i u misterij euharistijskog doga\u0111anja, Crkva s vjerom moli i pjeva: ”Ne shva\u0107amo, ne gledamo, al po jakoj vjeri znamo \u0161to van reda biva tu”.<\/p>\n
Euharistija predstavlja \u010dudo posvema\u0161njeg Bo\u017ejeg prebivanja me\u0111u nama. Isus koji je pro\u0161ao zemljom \u010dine\u0107i dobro, nastavlja i danas po euharistiji lije\u010diti bolesne, hraniti gladne, tje\u0161iti \u017ealosne i obra\u0107ati grje\u0161nike. I spreman je svakog trenutka da nas prosvijetli, oja\u010da, blagoslovi, posveti, utje\u0161i i pomogne. Njegove su ruke pune nebeskih darova i milosti. Stoga mu dolazi svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove. Jer vjerujemo da je svaka misna pretvorba predokus Bo\u017ejeg Kraljevstva i navje\u0161taj njegovog kona\u010dnog dolaska ”jednoga dana”. Stoga s Nehemijom ponavljamo: ”Ovo je dan posve\u0107en Gospodinu”, a s Petrom ispovijedamo: ”Ti si, Isuse, Krist-Pomazanik, Sin Boga \u017eivoga”.<\/p>\n
Draga bra\u0107o i sestre! Dru\u017eimo se s Isusom kako bi rasla na\u0161a \u017eupna svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po kr\u0161tenju. Hranimo se svetim Tijelom njegovim kako bismo pred drugima mogli svjedo\u010diti da je on jedini otkupitelj \u010dovjeka, koji ima odgovore i na na\u0161a pitanja. On, naime, nosi klju\u010deve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.<\/p>\n
Mons. \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n
Tinj, 8. kolovoza 2015.<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"