JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU<\/p>\n
(Ez 17, 22-24; 2Kor 5, 6-10; Mk 4, 26-34)<\/p>\n
1.<\/b> U mjesecu lipnju svr\u0161ava \u0161kolska i vjeronau\u010dna godina. Nastupaju ljetni praznici, odmori i opu\u0161tenost od studentskih obveza i du\u017enosti. Godina koja je pri kraju osje\u0107amo pridonijela je na\u0161em intelektualnom rastu. A slu\u017ebeni zavr\u0161etak prilika je malo posvijestiti taj rast i potaknuti osje\u0107aj zahvalnosti Bogu i svima: Roditeljima, odgojiteljima nastavnicima, profesorima i drugom osoblju koji su utkali sebe u na\u0161 rast i napredak. A on je bio trajan, iako ponekad neprimjetan. Poput onog goru\u0161\u010dinog zrna o kojem nam je Isus danas govorio. Obi\u010dnim okom nema se \u0161to vidjeti u tom sjemenu. A ono ima u sebi takvu snagu da izraste ve\u0107e od povr\u0107a pa na njegovim granama i ptice mogu praviti gnije\u00adzda. Isus uzima ba\u0161 tu sliku kako bi nam pokazao nutarnju snagu kraljevstva Bo\u017ejega, koje ni\u010de, nastaje i raste neprimjetno, ali i nezaustavljivo. Isus se rado slu\u017eio slikama iz prirode, pa kraljevstvo nebesko uspore\u0111ivao sa sjemenjem koje se sije u zemlju. Sjetimo se prispodoba o sjemenu koje pada na razli\u010dito podru\u010dje pa samo jedno zrno ni\u010de i plod donosi. I druga su zrnja nikla, ali su brzo uginula. Pala su, naime, \u00abna kmenito tlo\u00bb, \u00abkraj puta\u00bb i \u00abu trnje\u00bb, te u nepogodnim uvjetima i okolnostima nije bilo ni ploda, ni roda.<\/p>\n
Sli\u010dno se doga\u0111a i s na\u0161im kr\u0161\u0107anskim \u017eivotom kada dijete nema dobrih uvjeta, niti duhovne dubine. Tamo se, naime, ne razgovora i ne razmi\u0161lja o ozbiljnim pitanjima, a ku\u0107ni \u017eivot odvija se bez\u00a0 molitve i bogoslu\u017eja. Jasno je da tako \u00abplitka zemlja\u00bb svjetovnih i povr\u0161nih stavova i nazora ne dopu\u0161ta kr\u0161\u0107anskoj i duhovnoj klici pupati i rasti. Trnje pak gdje je palo drugo sjeme predstavlja potro\u0161a\u010dki duh u kojem zamire vrlo brzo svijet duhovnih vrlina. A kad je sve podlo\u017eno zaradi, interesu i u\u017eitku po\u010dinje umirati ljubav, a sebi\u010dnost hvata sve vi\u0161e maha. Mlade i djecu sve manje zanima tu\u0111a bol i nevolja, pa se ne treba \u010duditi \u0161to se u takvom trnju klica kr\u0161\u0107anske duhovnosti vrlo brzo ugu\u0161i. Bogu hvala \u0161to je ne\u0161to zrnja palo i na \u00abplodnu zemlju\u00bb. Isus tuma\u010di kako su \u00abplodna zemlja\u00bb oni koji plemenitim i dobrim srcem \u00abslu\u0161aju Rije\u010d, razumiju je i rod donose\u00bb. Takvi se trude produbljivati svoju vjeru i jedni drugima pomagati. Izbjegavaju te\u0161ke rije\u010di, uvrede, psovke i ogovaranja i zlobne kritike.<\/p>\n
2.<\/b> Vratimo za trenutak dana\u0161njoj usporedbi s goru\u0161i\u010dnim zrnom koje ne\u010dujno raste. Isus nas \u017eeli pou\u010diti strpljivosti jer suvremeni \u010dovjek stalno je u nekoj \u017eurbi. Toliko mu se \u017euri da ne \u010deka prirodni tijek, nego koristi mno\u0161tvo umjetnih sredstava kako bi ubrzao rast \u017eitarica i stoke. A uz to suvremena znanost mu poma\u017ee da mo\u017ee gene\u00adtski utjecati na biljke i \u017eivotinje, pa i na samoga \u010dovjeka. No, usprkos toga \u0161to mu je mogu\u0107e, \u017eitarice i stoka gube na kakvo\u0107i, jer to nije prirodno. Stoga se u zadnje vri\u00adjeme puno govori o hibridima i genetski modificiranoj hrani (GMO) koju se izbjegava, ne samo zbog ekologije, nego ponajprije zbog vlastitog zdravlja. Dana\u0161njom usporedbom o goru\u0161i\u010dnom zrnu, koje je si\u0107u\u0161no ali tiho i ne\u010dujno naraste, Isus je htio re\u0107i kako se takav rast doga\u0111a i u duhovnom \u017eivotu. I tu nema uspjeha ”na brzinu”. I ovdje vrijedi zakon postupnosti, laganog rasta i napretka.<\/p>\n
Istina, nekad nam se \u010dini kao da to previ\u0161e lagano ide, pa bismo to radije ubrzali. Kao onaj tata koji je do\u0161ao kateheti da ga uvjeri kako je njegov mali, koji nije redovito dolazio na vjeronauk, kadar sve u dva dana nau\u010diti, ako treba. Samo nek se krizma sa svojim kolegama. Nije bilo druge, veli kateheta, nego mu odgovoriti: “Znate, gospodine, i Bogu je prema Sv. Pismu trebalo \u0161est dana da stvori svijet. Kako \u0107u onda ja za dva dana od va\u0161eg nepripremljenog djeteta stvoriti spremljenog kri\u00adzmanika?!” Shvatio je to otac i te\u0161ka srca prihvatio ponudu da se mali priklju\u010di slijede\u0107oj generaciji. I duhovni plodovi, naime, lagano rastu i sazrijevaju, kao uostalom sve u prirodi.<\/p>\n
3.<\/b> Me\u0111utim, \u010dovjeku da naraste treba vi\u0161e vremena nego i\u010dem drugom u prirodi. On najprije\u00a0 punih devet mjeseci klija pod srcem svoje majke. Nakon poroda zapo\u010dinje pravi posao oko njegovoga rasta, pa nakon osam godina odgoja nau\u010di tek ono ”osnovno”. A onda \u0107e krenuti u srednju \u0161kolu gdje nakon mature i postignutog ”srednjeg znanja” ide kroz druge \u010detiri ili pet godina ste\u0107i stru\u010dno znanje. Po zavr\u0161etku studija obi\u010dno se udaju i \u017eene, stvaraju obitelj\u00a0 i djeca koja im donose radost i sre\u0107u. Taj je prirodni zakon koji je Bog usadio u \u010dovjeka i odredio mu rast i postupni razvitak njegovoga duha. To je zakon postupno\u00adsti i rasta, ne samo u prirodi, nego i u ljudskom i duhovnom podru\u010dju. To je jedno\u00adstavno zakon \u017eivota. Tu nema uspjeha na” brzinu, preko no\u0107i. I tu vrijedi isti zakon postupnosti, polaganog rasta i napretka. Nau\u010dimo i iz toga, bra\u0107o i sestre, da se u \u017eivotu, osobito duhovnom, napreduje postupno a ne na pre\u010dac. I da se u nebo sti\u017ee samo malim koracima uz pomo\u0107 Bo\u017eje milosti.<\/p>\n
Na kraju ove \u0161kolske godine otkrivamo kako je ona bila puna doga\u0111anja, kako na na\u0161em osobnom, tako i na ono obiteljskom, \u0161kolskom i dru\u0161tvenom polju. Bilo je puno lijepih stvari koje \u0107emo pamtiti i nositi u svom srcu kao dragu uspomenu, pa o tomu s drugima rado razgovarati. Oni \u0107e, i uz one nemile doga\u0111aja koje bismo najradije zaboravili, biti upisani u kroniku zbivanja koja su se dogodila tijekom \u0161kolske godine. I postali su dio na\u0161e povijesti. Dok se ve\u010deras na kraju godine osvr\u0107emo na to prije\u0111eno razdoblje, osje\u0107amo potrebu zahvaliti Bogu za sve \u0161to se zbilo, za sve \u0161to smo kao pojedinci i zajednica u\u010dinili i postigli. Posebice pak \u017eelimo ovom euharistijskom gozbom zahvaliti svima koji su u na\u0161em akademskom hodu i osobnom rastu bili blizu nas i pomogli nam koracati naprijed; postupno i zauzeto: Od na\u0161ih roditelja, profesora i odgojitelja, do portira, \u010duvara i po\u0161tara. No, ovo je prigoda zamoliti Gospodina neka nam oprosti i na\u0161e nemarnosti, propuste i pogrje\u0161ke koje smo po\u010dinili. Upravo onako kako to radimo na svakom po\u010detku euharistijskoga slavlja. Ovo je osobita prigoda uzdi\u0107i svoja srca i pameti prema nebu i re\u0107i ”Bogu hvala”! Zbog toga \u0107emo na koncu ove svete mise i zapjevati sve\u010dani ”Te Deum laudamus’: Tebi, Bogu Ocu u zajedni\u0161tvu Svetoga Duha od sveg srca zahvaljujemo, po Kristu Gospodinu na\u0161emu. Amen.<\/p>\n
Katedrala sv. Sto\u0161ije, 14. lipnja 2015.<\/p>\n
Mons. \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadrski<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"