Otajstvo vjere, milosti i grijeha<\/b><\/p>\n
(\u010citanja: Post 2, 4-24; Mk 7 24-30)<\/p>\n
1.<\/b> Druga i tre\u0107a glava Knjige Postanka smatraju se bise\u00adrom te knjige. Tu nalazimo najdublje misli o Bogu i \u010do\u00advjeku izre\u010dene lijepim, slikovitim jezikom vje\u0161ta pisca. Bo\u00adgatstvo misli, pitanja i istina izra\u017eeno je jednostavnim rije\u00ad\u010dima, \u017eivim opisima. I najslo\u017eenije du\u0161evne osje\u0107aje i borbe otkriva nam pisac jednostavnim potezom pera. U slikama, simbolima i izri\u00ad\u010dajima probija se glavna pi\u0161\u010deva misao: otajstvo milosti i grijeha. Po\u010dinje povijest odnosa izme\u0111u Boga i \u010dovjeka.<\/p>\n
No, pogled na na\u0161u Zemlju zbunjuje nas. Za\u0161to je \u010dovjek, djelo Bo\u017eje, bijedan, jadan i gre\u0161an, ba\u010den na ovu planetu koja \u0107e, \u010dini se, uvijek biti planeta smrti, ratova, koncentracionih logora i ubijanja, planeta bolesti i smrti -dolina suza? Tko je tome kriv? \u010covjek misli i pita. Tra\u017ei odgovor za\u0161to je svijet ta\u00adkav. Mo\u017ee li ovakav svijet zaista biti djelo dobrog i mudrog Boga? Je li uvijek tako bilo? Ho\u0107e li uvijek tako biti? To su mu\u010dna pitanja koja \u010dovjeka uznemiruju u svoj njegovoj povijesti, i vjernika i nevjernika. Ni jedna stvar\u00adnost nije \u010dovjeku tako o\u010dita i ni pred kojom se drugom stvarno\u0161\u0107u ne osje\u0107a<\/p>\n
Ovdje nam se otvara povijest grijeha i milosti. Grijeh i milost izvori su ljudske povijesti. Oni stvaraju ljudsku povijest. Oni upravljaju pojedincima i narodima. \u010covjek nosi u sebi i raj i pakao. I upravo tu jest klju\u010d razumije\u00advanja \u010dovjeka i njegove povijesti. Bez te spoznaje \u010dovjek i njegova povijest ostaju nam neshvatljivom, nerazrje\u0161ivom zagonetkom. Tek po ovoj objavi postaje nam jasna \u010dovjekova sudbina: odakle zlo, bolest i tragi\u010dna smrt u \u010dovjeku, koji svim bi\u010dem te\u017ei za \u017eivotom, besmrtno\u0161\u0107u i bla\u017eenstvom.<\/p>\n
2.<\/b> Druga i tre\u0107a glava Knjige Postanka razlikuju se od prve glave na\u010dinom prikazivanja, scenarija i vremena pisanja. Prvu je znamo sastavio nepoznati sve\u0107enik negdje nakon babilonskog su\u017eanjstva (na prijelazu iz 6. u 5. sto\u00adlje\u0107e), a ove dvije napisao je jahvist u 9. stolje\u0107u prije Krista. Prvi je vi\u0161e teolog i liturg, a drugi je vi\u0161e psiholog i pjes\u00adnik. Prvi nam tuma\u010di postanak svemira i \u010covjeka, a drugi nam tuma\u010di za\u0161to su svijet i \u010dovjek danas ovakvi. Prvi pi\u0161e velebnu liturgijsku himnu o stvaranju; drugi doziva u svijest svome narodu i svim pokolje\u00adnjima poruku o raju i grijehu uz sna\u017ean poziv: ”\u010dini do\u00adbro i bje\u017ei od zla!” Prvo izvje\u0161\u0107e stvaranja (I. glava) mogli bismo nazvati himnom Bogu, svemo\u0107nom stvoritelju i pre\u00admudrom upravitelju, a drugo himnom \u010dovje\u00adkove veli\u010dine i tragike, himnom vje\u010dnoj Bo\u017ejoj ljubavi.<\/p>\n
U prvom izvje\u0161\u0107u biljke i \u017eivotinje stvorene su prije \u010dovjeka, a ovdje, u drugom izvje\u0161\u0107u, prvi je \u010dovjek, a zatim su stvorene biljke pa \u017ei\u00advotinje. U prvom izvje\u0161\u0107u Bog stvara \u010dovjeka kao \u00bbmu\u0161ko i \u017eensko\u00ab u isti mah; ovdje pak najprije stvara \u010dovjeka a onda \u017eenu. U prvom izvje\u0161\u0107u djelo stvaranja razdijeljeno je u \u0161est dana, a ovdje je sve stvoreno u jedan dan. U prvom je izvje\u0161\u0107u \u010dovjek na vrhu ljestvice stvaranja; u drugom on je u sredi\u0161tu svega. Prvo je izvje\u0161\u0107e usmjereno prema Bogu: teocentri\u010dno je; drugo je vi\u0161e usmjereno pre\u00adma \u010dovjeku: antropocentri\u010dno je. Prvo nam govori o Bo\u017ejoj mudrosti i mo\u0107i, a drugo o Bo\u017ejoj ljubavi koja se brine za \u010dovjeka: Bog ”mijesi” \u010dovjeka sam svojim rukama, brine se za nje\u00adga, za njega zasa\u0111uje u Edenu vrt, kraljevski perivoj pun svakog bogatstva. U tom je izvje\u0161taju osobito istaknuto do\u00adstojanstvo \u010dovjeka, koji je tako visoko uzdignut te je po\u00adstao dionikom bo\u017eanskog \u017eivota u milosti u raju. Raj zemaljski nije geografska ili zemaljska stvar\u00adnost, ve\u0107 religiozna, nadnaravna. To u prvom redu nije mjesto, ve\u0107 stanje. Pisac se slu\u017ei poznatim slikama i sim\u00adbolima da nam opi\u0161e to stanje u koje je \u010dovjek pozvan.<\/p>\n
3.<\/b> Bog najprije stvara \u00bbsve \u017eivoti\u00adnje u polju i sve ptice u zraku te ih predvodi \u010dovjeku da vidi kako \u0107e koju nazvati. Divan \u00bbmimohod\u00ab \u017eivotinja svih vrsta koje prolaze pred \u010do\u00advjekom. Ipak, njemu jo\u0161 ne\u0161to nedostaje. Ne mo\u017ee s njima zapodjeti istinski razgovor, pa je i dalje usamljeno bi\u0107e. Jer, ne nalazi u njima ”pomo\u0107 kao \u0161to je on”, bi\u0107e s kojim bi mo\u00adgao ostvariti odnose. U tom stanju Adam promatra kako mu Bog ”izvadi jedno rebro, te od njega napravi \u017eenu”. Kao da se nalazimo u nekoj operacijskoj sali u kojoj se ra\u0111a novi \u017eivot. Nebeska narkoza i bezbolna operacija! Ra\u0111anje \u017eivota Bog uvijek ovija dubokom taj\u00adnom koja budi veliko strahopo\u0161tovanje. Rebro u \u0161umersko-akadskom jeziku zna\u010di i ”\u017eivot”. Zbog toga je smisao spomenutog biblijskog izraza da \u017eena na\u00adstaje iz \u010dovjekove \u017eivotne snage. Ona ima istu narav kao i mu\u0161karac. I isto dostojanstvo. I nju je Bog stvorio nepo\u00adsredno. Ona je u sebi dobra, jer vidje Bog kako je sve \u0161to je stvorio ”bilo dobro”. Ovo je bilo potrebno govoriti u ono doba, ali i za sva vremena jer je bilo (i jo\u0161 uvijek kultura) koje su \u017eenu sma\u00adtrale ni\u017eim bi\u0107em, polu\u010dovjekom, slu\u0161kinjom, ropkinjom, ku\u0107nim predmetom.<\/p>\n
U izvje\u0161\u0107u knjige Postanka vidimo kako se Adam nakon spavanja (ekstaze) osvje\u0161\u0107uje. Uza se nalazi bi\u0107e sli\u010dno sebi, bi\u0107e iste naravi i istog dostojanstva. Jer, Bog mu dovodi \u017eenu, pa je ona Bo\u017eji dar \u010dovjeku; dar odozgora. I dok su ispred njega prolazile \u017eivotinje, Adama je \u0161utio. Sada odjednom njegova se du\u0161a raspjevala te on kli\u010de u zanosu: \u00bbEvo kosti od mojih kostiju, mesa od mojega me\u00adsa!\u00ab Prva pjesma bra\u010dne ljubavi, pjesma koja nikada ne\u0107e na zemlji zamrijeti, ve\u0107 \u0107e se pjevati na najosebujnije na\u00ad\u010dine u svim vremenima i na svim prostorima. \u017dena je dio mu\u017eevljeva tijela, dio njegova bi\u0107a. Mu\u017e i \u017eena odre\u0111eni su za \u017eivot udvoje, za ljubav koja stvara jedno tijelo, ljubav iz koje se ra\u0111a novi \u017eivot, stvorenje na \u00bbsliku Bo\u017eju\u00ab. Stvoreni jedno za drugo i dopunjuju se. Oni ozna\u010duje prisno krvno, tjelesno i duhovno zajedni\u0161tvo \u0161to je sveti pisac naglasio i opisao lijepim i slikovitim jezikom vje\u0161toga zapisni\u010dara. Valja nam, bra\u0107o sve\u0107enici, zauzeto razmi\u0161ljati i ljudima tuma\u010diti ovo veliko otajstvo Bo\u017eje objave zapisano na prvim stranicama Biblije.<\/p>\n
4.<\/b> Druga slika, koju nam dana\u0161nja liturgija \u010ditanja stavlja pred o\u010di, govori o jednoj majci,\u00a0 poganki u Tiru ili Sidonu, koji pripadali zemlji Kanaanu. Ona je imala k\u0107er du\u0161evno bolesnu. Evan\u0111elist nije zabilje\u017eio ime majke i njezine k\u0107eri. No, zabilje\u017eio je kako je mati \u010dula za Isusa i imala sre\u0107e susresti ga u Sidonu. Tu ga je \u017earko zamolila neka joj izlije\u010di malu bolesnicu. Isus je poku\u0161ao ne obazirati se na njezinu molbu da vidi \u017eeninu vjeru i ustrajnost. \u017dena je o\u010ditovala svoju nepokolebljivu vje\u00adru, rijetko vi\u0111enu u svoj Palestini. U neobi\u00ad\u010dnu razgovoru s Isusom ona je pokazala osobitu vjeru koja je Isusa zadivila, pa je njezinu vjeru pohvalio i k\u0107er joj izlije\u010dio. \u010culi smo kako Marko opisuje taj slu\u00ad\u010daj: <\/i>Isus zatim ode odande i povu\u010de se u krajeve tirske i sidonske. I gle: \u017eena neka Kanaanka iz onih krajeva, izi\u0111e vi\u010du\u0107i: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! K\u0107i mi je te\u0161ko opsje\u00addnuta!” Ali on joj ne uzvrati ni rije\u010di (Mt 15,21-22). <\/i>Mo\u017eda je bila posrijedi i neka te\u0161ka du\u0161evna bolest: epilepsija ili shizofrenija kojoj ni tada, a ni sada ne znaju ni imena ni uzroka. Stoga se svaka takva bolest tada pripisivala \u0111avlu.<\/p>\n
Mala se vladala tako kao da je svaki dan bila izvan sebe. Provaljuje nesuvisle rije\u010di. Izvodi neprotuma\u010dive geste. Ska\u010de u vatru, u vodu; mlati oko sebe. Vri\u0161ti i jau\u010de, a ni otkuda lijeka ni pomo\u0107i; ni smirenja. Zbog toga se njezina majka napila tjeskobe i nasitila mukom i nevoljom svake vrste. \u010cula je za Isusa koji sve iscjeljuje, a mita ne o\u010dekuje. I pri\u0161uljala se ona u njegovu blizinu. “Sine Davidov! K\u0107i mi je bolesna.” Budu\u0107i da se on nije obazirao, pristupe mu u\u010denici pa ga zamole: “Udovolji joj, jer vi\u010de za nama” (Mt 15,23). Oni navaljuju kako bi je odmakli od sebe i rije\u0161ili je se. Zaboravljaju, me\u0111utim, kako se osobi mo\u017ee pomo\u0107i samo iz ljuba\u00advi, tako da joj se smilujemo, da je razumijemo, da je primi\u00admo i otpremimo u ljubavi i s ljubavlju. Pa i o\u010ditovanjem na\u0161e nemo\u0107i uz obe\u0107anje kako \u0107emo je uklju\u010diti u molitve i preporu\u010diti Bo\u017ejem milosr\u0111u. Ne mora pri tom izvoditi nikakve dodatne ”habra-kadabra” eksperimente. Da nas ne proglase \u010dudotvorcima, a mi pokri\u0107a nemamo.<\/p>\n
5.<\/b> Vratimo se ovom \u010dudnovatom razgovoru koji je Marko zabilje\u017eio. \u017deni koja uporno moli da joj ozdravi k\u0107er, on odgovora: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Na njezinu opetovanu zamolbu da joj pomogne, on odgovara: “Ne prili\u010di uzeti kruh djeci i baciti ga psi\u0107ima”. Me\u0111utim \u017eena se nije dala zbuniti. Odmah je do\u010dekala kao da je takav odgovor i o\u010dekivala. ”Priznajem, prvo treba dati dje\u010dici kruha, pa onda psi\u0107ima ostatke. Ali i psi\u0107i se hrane s gospoda\u00adreva stola. Ti meni daj samo mrvicu; onaj ostatak ostataka i ja \u0107u biti sretna. K\u0107er mi ozdravi. Isusu se osobito dopala dosjetljiva rije\u010d o mrvicama sa stola. Svidjela mu se sun\u010dana vjera i velika ljubav izmu\u010dene i plemenite \u017eene.<\/p>\n
Mo\u017eemo samo zamisliti kako je Isusu bilo drago osjetiti vje\u00adru i domi\u0161ljatu ljubav ove \u017eene koja je izmamila ne samo blagoslov i ozdra\u00advljenje, ve\u0107 i veliku pohvalu: “O \u017eeno! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude, kako \u017eeli\u0161.” I ozdravi joj k\u0107i toga \u010dasa. A majka, Sirofeni\u010danka, bila je sva izvan sebe od radosti. Ovo je jedan od malobrojnih primjera da je Isus rekao za vjeru da je velika! A doista je velika jer je bila uporna i jaka, \u010dista i zaufana, puna ljubavi i molitve. I kona\u010dno puna nade i ustrajnosti koju ni\u0161ta nije moglo omesti. Molimo i mi danas Isusa neka nas obdari milo\u0161\u0107u i osna\u017ei svojim darovima u ovom na\u0161em trogodi\u0161njem hodu u vjeri. Amen.<\/p>\n
\u2020 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup<\/p>\n
Zadar, 44. godi\u0161nja sve\u0107eni\u010dka skup\u0161tina, 12. velja\u010de 2015.<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"