D i j e c e z a n s k a\u00a0\u00a0 \u00a0d u h o v n o s t<\/b><\/p>\n
Kad je papa Franjo do\u0161ao u Kazertu, 26. srpnja 2014., u pastoralni pohod koji nije unaprijed bio planiran, susreo se s klerom biskupije, a onda je slu\u017eio misu s narodom. U susretu s klerom odgovarao je na pitanja koja su mu sve\u0107enici postavljali. Jedno od pitanja odnosilo se na dijecezansku duhovnost. U\u010dinilo mi se interesantnim njegovo odgovor prevesti pa koristim ovu prigodu to prepri\u010dati.<\/p>\n
Pitanje: Dragi Sveti O\u010de, moje pitanje odnosi se na mjesto gdje \u017eivimo, na na\u0161u biskupiju i na\u0161eg biskupa, na na\u0161e me\u0111usve\u0107eni\u010dke odnose. Pitam Vas \u0161to bi to bilo osobito na\u0161e obilje\u017eje, nas dijecezanskog klera? \u0160to je temelj dijecezanske duhovnosti? Mislim da sam negdje pro\u010ditao kako ste rekli da ”dijecezanski sve\u0107enik nije kontemplativac”. <\/i><\/p>\n
Papin odgovor:\u00a0 Sada nekoliko rije\u010di o duhovnosti dijecezanskog klera. Da sve\u0107enik nije kontemplativac mislio sam na kartezijansku kontemplativnost. Sve\u0107enik mora imati dara kontemplacije gledom na Boga i \u010dovjeka. Jer, ima o\u010di kojima gleda pa se njegovo srce s evan\u0111eljem pred Bogom i problemima pred ljudima puni kontemplativnim sadr\u017eajem . U tom vidu kontemplacija je sastavni dio njegova \u017eivota. No, ne treba stvarati konfuziju: \u017divot monaha (kartuzijanca) je ne\u0161to drugo.<\/p>\n
Gdje je zapravo centar i bit dijecezanske duhovnosti? Odgovorit \u0107u kako je sr\u017e te duhovnosti u ‘dijecezanstvu’ (pojam ”diocesanit\u00e0” te\u0161ko je prevesti na hrvatski). U sposobnosti da se otvorimo ‘dijecezanstvu’. Vi redovnici koji vodite \u017eupe, morate njegovati dvije duhovnosti. Upravo zbog toga dvije Kongregacije, za biskupe i Bogu posve\u0107ene osobe rade na tomu kako preraditi i napraviti novu verziju dokumenta ”Mutuae relationis”, jer redovnik u tom kontekstu ima dvojnost duhovnosti.<\/p>\n
No, vratimo se ‘dijecezanstvu’. \u0160to je to i \u0161to to zna\u010di? ‘Dijecezanstvo’ zna\u010di odnos prema biskupu i prema drugim sve\u0107enicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Sve\u0107enik, naime, ne mo\u017ee postojati bez biskupa. I ne mo\u017ee biti od njega ”odcjepljen”.\u00a0 ”Ma zna\u0161, biskup me ne voli. Ovaj biskup je nemogu\u0107, a onaj tamo pogotovu”. Biskup mo\u017ee, veli Papa Franjo, biti \u010dovjek te\u0161ke naravi. Ali, on je tvoj biskup. I tebi je nu\u017eno i u takvim okolnostima koje nisu najpozitivnije dr\u017eati i njegovati veze s biskupom. Zapravo ja sam po tom mom odnosu s biskupom dijecezanski sve\u0107enik. Znakovito je u tom vidu kako u obredu re\u0111enja re\u0111enik ”obe\u0107aje po\u0161tovanje i poslu\u0161nost biskupu i njegovim nasljednicima”.<\/p>\n
‘Dijecezanstvo’ se sastoji upravo u tom pozitivnom odnosu sve\u0107enika i biskupa koje mora biti trajno i u stalnom porastu. I ono je, rekao bih normalno stanje. No, ono se sastoji i od dobrih odnosa s drugim sve\u0107enicima i \u010ditavim prezbiterijem. Zapravo, nema ‘dijecezanstva’\u00a0 kad jedan ili drugi vid odnosa s biskupom ili prezbiterijem nedostaje ili je u bitnome poreme\u0107en.<\/p>\n
Oboje su bitno nu\u017eni za razvitak i rast moje dijecezanske duhovnosti. ”S biskupom ide nekako, ali na one sve\u0107eni\u010dke skupove uop\u0107e ne idem. Tamo se samo raspravlja o glupostima”. A ne vidi\u0161, brate, kako ti u takvom stavu ne\u0161to fali, nedostaje ti osje\u0107aj za pravu dijecezansku duhovnost. To je zapravo sve. Izgleda vrlo jednostavno, ali nije lako. Nije lako uskladiti se sa svojim biskupom jer jedan misli ovako, a drugi onako. Zato valja razgovarati, diskutirati. Pa ako treba i s povi\u0161enim tonom. Ali, ne prekidati odnos i razgovor. Koliko puta samo u obitelji otac i sin \u017eustro raspravljaju, ali ostaju u svojim ulogama oca i sina zauvijek.<\/p>\n
Ako u tim odnosima biskupa i klera prevlada ”diplomacija”, tu nema Duha Svetoga, veli papa, jer nema slobode izra\u017eavanja. Potrebno je imati hrabrosti pa re\u0107i ”ja tako ne smatram, jer imam druga\u010dije mi\u0161ljenje”, kao i duha poniznosti pa prihvatiti ispravak i upozorenje. To je jako va\u017eno. A najve\u0107i neprijatelj tih odnosa jest tra\u010d. A on je znak duhovne praznine (ovdje spomenuti one bole\u0161\u0107urine sa susreta u Rimskoj Kuriji). Kad celibatarac nema duhovnih i pastoralnih plodova, on je u svojoj ”ogor\u010denosti” sklon tra\u010du o drugima. A time se truje zrak pa se stvaraju prepreke za evan\u0111eosko, duhovno i plodno ozra\u010dje s biskupom i klerom. Tra\u010d i brbljarije najve\u0107i su neprijatelj\u00a0 dijecezanske duhovnosti. Zbog toga ako ima\u0161 ne\u0161to protiv biskupa ili kojeg sve\u0107enika, odva\u017ei i po\u0111i pa im to ka\u017ei. I budi \u010dovjek koji se ne boji, a ne tra\u010dar koji truje atmosferu.<\/p>\n
****<\/p>\n
O atmosferi koja truje jasno je i slikovito govorio Papa kardinalima kad je spomenuo ni\u0161ta manje nego 15 bole\u0161\u0107urina koje nagrizaju tijelo Crkve. One mogu biti svojevrstan ”ispit savjesti”za svakog kr\u0161\u0107anina. Osobe koje boluju od bolesti ogovaranja Papa je usporedio sa \u201csija\u010dima razdora\u201d. To je bolest koja po\u010dinje mo\u017eda obi\u010dnim trivijalnim razgovorom. Ali, toliko obuzme osobu da ona postaje poput Sotone “sija\u010d kukolja”, a u mnogim slu\u010dajevima “hladno-krvnim ubojicom” dobroga glasa svojih kolega i subra\u0107e. To je bolest kukavic\u00e2 koje nemaju hrabrosti re\u0107i ne\u0161to u lice osobama pa im govore iza le\u0111a. Bra\u0107o, \u010duvajmo se terorizma naklapanja, upozorio je Papa. Osim ogovaranja Papa je se posebice okomio i na ”bole\u0161tinu zatvorenih kru\u017eoka” kad je ”pripadnost zatvorenom krugu ljudi va\u017enije nego pripadnost Misti\u010dnom tijelu Kristovu”.<\/p>\n
\u00a0****<\/p>\n
\u00a0Kad primijeti\u0161 kako ima ne\u0161to kos brata sve\u0107enika \u0161to te smeta i \u0161to misli\u0161 da nije dobro ni za njega ni za ugled klera, po\u0111i i reci mu to. Ako te ne ozbiljno ne shvati, reci to svom biskupu ili kojem njegovom intimnom prijatelju kako bi mu se pomoglo da se izvu\u010de i popravi. I ne tra\u010daj o tomu prije nego se \u0161to god poku\u0161alo u\u010diniti u vidu popravka. \u0110avlu je najdra\u017ee kad se na\u0111e na takvom banketu gdje se tra\u010da i pretresa tu\u0111e grijehe, mane i propuste. On se tada veseli i likuje jer to je udar na bit dijecezanske duhovnosti. Tra\u010d nanosi veliku \u0161tetu kleru u biskupiji, a prisutan je u povijesti, jer napasnik ne \u017eeli da Crkva bude plodna, slo\u017ena i radosna majka.<\/p>\n
Htio bih jo\u0161 malo vratiti se na znak gor\u010dine. Jednom mi je na susretu klera u Rimu rekao jedan sve\u0107enik kako mu se \u010dini da smo ”\u010desto zajednica ogor\u010denih, ljuti jedni na druge, te imamo uvijek neki casus belli da se ljutimo jendi na druge”. To doista stvara tugu i gor\u010dinu, jer nema radosti.\u00a0 Kad imamo nekoga u biskupiji koji je tako uvijek nabru\u0161en, ljut i u trajno napetim odnosima s drugima, pomislimo: Ma ovaj \u010dovjek svako jutro za doru\u010dak ocat pije, za ru\u010dak salatu pomije\u0161anu s octom, a nave\u010der jednu dobru spremutu od limuna. Nije dobro da se tako pona\u0161a i vlada, jer ostavlja sliku ”nalju\u0107ene Crkve”. Radost je stoga znak kako stvari idu dobro. Mo\u017ee se \u010dovjek naljutiti. I to nije lo\u0161e. Ali, \u017eivjeti u stanju trajne ljutnje i bijesa nije od Gospodina. Ono stvara tugu i nejedinstvo.<\/p>\n
****<\/p>\n
Toliko o pojmu dijecezanske duhovnosti o kojoj je ovog ljeta govorio papa Franjo. Zavr\u0161it \u0107u slikom iz jedne propovijedi koju je mladomisniku odr\u017eao stariji misnik. Naime, veli\u010dinu i otajstvo svoga zvanja sve\u0107enik osje\u0107a kada nakon pretvorbe objavljuje vjernicima kako se na oltaru po njegovim rije\u010dima ”dogodila tajna vjere”. Tada shva\u0107a kako je i njegovo sve\u0107eni\u0161tvo poput euharistije ”tajna vjere” pred kojom i on ostaje bez rije\u010di. Sve to nas poti\u010de da budemo ”zahvalni za neprocjenjivi dar kojeg kao sve\u0107enici predstavljamo za Crkvu i za \u010dovje\u010danstvo”. Na\u0161 apostolski rad i samozatajno slu\u017eenje, kao i vjernost Kristu koji nas je po imenu pozvao, odabrao i poslao o\u010dituje se po tri poznate slu\u017ebe: sanctificandi, docendi, regendi<\/em> – posvetiteljskoj, u\u010diteljskoj i pastirskoj. Jednom mladomisniku je stariji propovjednik uz ove tri slu\u017ebe osobito stavio na srce tri velike sve\u0107enikove ljubavi koje daju pe\u010dat njegovom identitetu. Koje su tri ljubavi?<\/p>\n –\u00a0 Prva njegova ljubav jest euharistija <\/strong>s kojom je misni\u0161tvo neraskidivo vezano, a sve\u0107enik pozvan biti alter Christus – <\/em>drugi Krist. Jer, postaje u svemu sli\u010dan Kristu i posjeduje njegove iste osje\u0107aje (Fil 2,5). Upravo zbog toga mora biti \u010dovjek duboke euharistijske duhovnosti i pobo\u017enosti. Zato je euharistija njegova prva ljubav. A njegov svakodnevni \u017eivot odvija se oko euharistijskog Isusa. On je za njega sve. Izvor snage i pokreta\u010d djelovanja, utjeha u nevolji i nagrada u vjernosti. Za sve\u0107enika sveta Misa nije samo ”obveza ili posao”, ve\u0107 razlog i opravdanje njegova postojanja. \u017divot sve\u0107enika mjeri se po njegovoj ljubavi prema Svetoj Misi. Sve\u0107enik koji sa \u017earom slavi Svetu Misu najbolje vr\u0161i svoju slu\u017ebu i najvi\u0161e poma\u017ee vjernom narodu. Iako valjanost sakramenata ”ne ovisi o svetosti slavitelja, njegova je djelotvornost za njega i za druge ve\u0107a \u0161to ga on vi\u0161e do\u017eivljava dubokom vjerom, \u017earkom ljubavlju, goru\u0107im duhom ljubavi”, rekao je papa Benedikt na po\u010detku svoga pontifikata (<\/em>2005.).<\/em><\/p>\n – Druga sve\u0107enikova ljubav jest Majka Bo\u017eja <\/b>i Majka sve\u0107enika<\/b>. Marijino univerzalno maj\u010dinstvo i na\u0161a pobo\u017enost prema njoj neraskidivo su povezani s Kristovim utjelovljenjem i otkupljenjem ljudskog roda. Nitko nije autenti\u010dno Isusov u\u010denik ako nije istovremeno i Marijin u\u010denik. Iz naravi sakramenta Svetog reda i sve\u0107eni\u010dkog poslanja proizlazi i specifi\u010dan odnos sve\u0107enika i Bla\u017eene Djevice Marije.<\/p>\n Mo\u017eemo re\u0107i da od trenutka sve\u0107eni\u010dkog re\u0111enja Marija posvaja sve\u0107enika jer u njemu vidi svoga Sina Isusa. I ljubi ga i prati kao svoga sina. I uvijek je uz sve\u0107enika. Marijanska dimenizija sve\u0107eni\u010dke duhovnosti presudna za formiranje zrelog, sretnog i plodonosnog sve\u0107eni\u010dkog \u017eivota. Iskrena pobo\u017enost prema Mariji koju je sve\u0107enik pozvan njegovati skriva se u tradicionalnom blagu katoli\u010dke mariologije. Redovita molitva svete krunice, an\u0111eoski pozdrav, himan ”Veli\u010da”, razli\u010dite marijanske molitve i pjesme, poticajno duhovno \u0161tivo velikih svetaca, sve ga to usmjerava prema njegovoj ”drugoj ljubavi”, Bla\u017eenoj Djevici Mariji, Kraljici Apostola, majci sve\u0107enika.<\/p>\n – Kad je Kongregacija za nauk vjere u svojim smjernicama predlo\u017eila neka se u pastoralnim aktivnostima u Godini vjere ”poka\u017ee osobita osjetljivost za Papine homilije” (I, 7), uputila nas je na tre\u0107u sve\u0107enikovu ljubav prema Pastiru sveop\u0107e Crkve<\/b>, prema Svetom Ocu Papi. Iz povijesti znamo da je Crkva imala uvijek tri oru\u017eja. Prvo je bilo jako jer su se pojavili u\u010deni i poslu\u0161ni sveti ljudi, biskupi ili teolozi koji su branili vjeru. A kad je bio nemo\u0107an i veliki u\u010denjak, skupio bi se sabor i pokazao snagu apostolske vlasti. A kao najja\u010de oru\u017eje protiv krivovjerja bila je Petrova stolica, papinstvo. Ono je bilo lijek protiv svake navale krivovjerja. Puno je svetaca koji su gajili osobitu ljubav prema Svetom Ocu. Sveta Katarina Sienska ga je nazivala ”slatkim Kristom na Zemlji”, sv. Franjo Asi\u0161ki je na koljenima tra\u017eio njegov blagoslov za svoj red, a sv. Ignacije Lojolski je osnovao isusovce s posebnim \u010detvrtim zavjetom poslu\u0161nosti Papi. Sveti Escriva je pisao sve\u0107enicima neka njihova ”ljubav i po\u0161tovanje, poslu\u0161nost i naklonost budu uvijek za Namjesnika Kristova na zemlji” (Kova\u010dnica, br. 135). Na\u0161 bla\u017eeni Alojzije Stepinac prolio je svoju krv zbog vjernosti Rimskom biskupu. A bla\u017eeni Ivan Merz kao u\u010ditelj mlade\u017ei utisnuo je ljubav prema Papi generacijama mladih hrvatskih katolika.<\/p>\n Na\u0161e ‘dijecezanstvo’, koje je obilje\u017eeno pozitivnim odnosom prema biskupu i sve\u0107enicima, mo\u017ee rasti ako ga hrane ove tri velike ljubavi: Euharistijska, marijanska i petrinska. U\u010dinimo stoga sve da nas te ljubavi zahvate i preplave kako bismo napredovali u dijecezanskoj duhovnosti i rasli u krjeposti i milosti pred Bogom i pred ljudima. Amen.<\/p>\n \u00a0\u2020 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup<\/p>\n Zadar, 44. godi\u0161nja sve\u0107eni\u010dka skup\u0161tina, 12. velja\u010de 2015.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"