1.<\/b> Nakon \u0161to smo proslavili svetkovinu Svih svetih, Crkva nas danas poziva spomenuti se svih vjernih mrtvih, upraviti svoj pogled prema tolikim licima koja su nas prethodila i koja su zavr\u0161ili zemaljski put. Ovih dana odlazimo na groblje i molimo za drage osobe koje su nas ostavile. Na\u0161im pohodom \u017eelimo jo\u0161 jednom izraziti\u00a0 ljubav i blizinu i sjetiti se onog \u010dlanka Vjerovanja koji zbori o op\u0107instvu svetih i uskoj vezi koja postoji izme\u0111u nas koji kro\u010dimo ovom zemljom i brojne bra\u0107e i sestara koji su ve\u0107 prispjeli u vje\u010dnost. Oduvijek se \u010dovjek brinuo za svoje pokojnike i nastojao im pru\u017eiti neku vrstu drugog \u017eivota pa\u017enjom, brigom i ljubavlju. Na taj na\u010din \u017eeli se sa\u010duvati njihovo \u017eivotno iskustvo, a na njihovim grobovima naviru draga i nezaboravna sje\u0107anja. Pa usprkos tomu \u0161to je \u010desto smrt postala tabu tema koju se nastoji otkloniti, ona se ti\u010de svakog od nas. Ti\u010de se \u010dovjeka svih vremena i svih prostora. Pred misterijem umiranja nesvjesno tra\u017eimo ne\u0161to \u0161to \u0107e nam probuditi nadu. Svi o\u010dekuju znak koji \u0107e donijeti utjehu i otvoriti obzorja prihvatljive budu\u0107nosti. I dok obilazimo grobove na\u0161ih pokojnika i \u010ditamo njihove natpise, mi zapravo hodimo stazom smrti koja je put nade obilje\u017een znakom vje\u010dnosti.<\/p>\n
Ako je na\u0161 hod obilje\u017een znakom vje\u010dnosti, za\u0161to onda osje\u0107amo strah pred otajstvom smrti? Kako to da se odre\u0111eni dio ljudi nije pomirio s mi\u0161lju kako izvan smrti ni\u0161ta ne postoji? Nije lako na to odgovoriti jer gledanja razli\u010diti, a odgovori brojni. Moglo bi se uop\u0107eno re\u0107i da se pla\u0161imo smrti jer nas mu\u010di putovanja prema ne\u010dem \u0161to ne poznajemo, prema ciljevima koji su nepoznati. Zbog toga nam je te\u0161ko prihvatiti da sve ono lijepo i veliko, \u0161to smo u\u010dinili tijekom \u017eivota, iznenada nestaje u bezdanu ni\u0161tavila. Pla\u0161imo se smrti jer znamo da postoji neki sud o na\u0161im djelima, postoji netko tko \u0107e procijeniti kako smo proveli svoj \u017eivot, posebice gledom na one sjene koje uvijek vje\u0161to znamo prekriti ili ih ukloniti iz svoje svijesti. U stanovitom smislu moglo bi se re\u0107i kako na\u0161e geste pa\u017enje i ljubavi kojima obasipamo drage pokojnike predstavljaju na\u0161 neartikulirani na\u010din njihove \u00a0za\u0161tite s uvjerenjem da to ne\u0107e ostati bez u\u010dinka na njihovom sudu.<\/p>\n
2.<\/b> Bra\u0107o i sestre u Kristu! Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih mrtvih podsje\u0107aju nas kako dok putujemo ovom zemljom hodamo stazom smrti. Blago nama ako vjerujemo i prihva\u0107amo kako je na\u0161 ovozemaljski put nade obilje\u017een znakom vje\u010dnosti. Jer, samo onaj tko prihva\u0107a i priznaje veliku nadu i u smrti, taj mo\u017ee \u017eivjeti \u017eivotom usidrenim u nadi. Ako se, naime, ograni\u010di \u010dovjeka isklju\u010divo na horizontalnu dimenziju \u017eivota, samo na ono \u0161to se mo\u017ee empirijski zapaziti, \u017eivot \u0107e izgubiti svoj duboki smisao. Ljudima je potrebna vje\u010dnost. Svaka druga nada kratkog je vijeka i previ\u0161e je ograni\u010dena. \u010covjeka se, naime, mo\u017ee shvatiti i objasniti samo ako postoji neki Tvorac koji nadilazi izoliranost i smrt, prostor i vrijeme. Njega se mo\u017ee shvatiti i objasniti, samo ako Bog postoji. Jer, Bog je \u010dinom stvaranja istupio ‘iz dalekih prostranstava’, stvorio svijet i pribli\u017eio se \u010dovjeku. U\u0161ao je u \u017eivot i povijest ljudi te objavio da je on “uskrsnu\u0107e i \u017eivot, pa ako tko i umre, \u017eivjet \u0107e. Jer, tko god \u017eivi i vjeruje u njega ne\u0107e umrijeti nikada” (usp. Iv 11, 25-26).<\/p>\n
To su vrlo konkretne i utje\u0161ne rije\u010di koje nam b\u00fbde nadu u \u017eivot ‘s druge bande’. Ako k tomu dodamo rije\u010di koje je Isus s kri\u017ea uputio desnom razbojniku, “zaista ti ka\u017eem, danas \u0107e\u0161 biti sa mnom u raju” (Lk 23, 43), osje\u0107amo kako je Gospodin doista blizu, te kako je zagrobni \u017eivot stvarnost koja obe\u0107ava. To su posebice iskusila ona dvojica u\u010denika na putu za Emaus, kada su prepoznali Isusa, te bez oklijevanja vratili se u Jeruzalem da navijeste njegovo uskrsnu\u0107e (usp. Lk 24, 13-35). Osobito su u ovom smislu aktualne Isusove rije\u010di njegovim u\u010denicima da se “ne uznemiruje srce njihovo, jer u domu Oca njegova ima mnogo stanova, kamo je on najavio po\u0107i i pripraviti im mjesto” (Iv 14, 1-2). Sve nam to pokazuje kako je Bog doista postao dostupan i blizak \u010dovjeku. Ta toliko je ljubio \u010dovjeka i svijet, veli evan\u0111elist Ivan, da je “dao svoga Sina Jedinoro\u0111enca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima \u017eivot vje\u010dni” (Iv 3, 16).<\/p>\n
3.<\/b> Krist koji je pro\u0161ao ponor smrti uskrsnuo je i otvorio i nama vrata vje\u010dnosti. On je Dobri Pastir \u010dijem se vodstvu mo\u017eemo povjeriti bez imalo straha, jer dobro poznaje taj put. Svake pak nedjelje kada molimo Vjerovanje, iznova potvr\u0111ujemo tu istinu. A pohodom grobljima, gdje o\u010ditujemo na\u0161u naklonost i ljubav pokojnicima, prigoda je odva\u017eno i sna\u017eno obnoviti na\u0161u vjeru u vje\u010dni \u017eivot. Uzdignuti pak kri\u017eevi na grobovima na\u0161ih pokojnika govore da su oni \u017eivjeli za takvu vje\u010dnost. A svoj ovozemni \u017eivot istro\u0161ili su u nadi, vjeri i ljubavi.<\/p>\n
Okrenuti \u010delom prema nebu preko kri\u017ea na grobu s apostolom Pavlom oni nam poru\u010duju: Ne\u0107emo da \u017eivite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda \u0107e Bog i one koji usnu\u0161e u Isusu, privesti zajedno s njima (usp. 1 Sol 4, 13). Znam dobro, moj Izbavitelj \u017eivi! Zahvalni Bogu za tu veliku milost vjere kojom \u0107emo ‘kad se probudimo Boga gledati’, u\u010dvr\u0161\u0107ujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici; pa s Augustinom ponavljajmo: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bo\u017ee, i nemirno je srce na\u0161e dok u Tebi ne otpo\u010dine’. I priklju\u010dimo se u duhu onom silnom mno\u0161tvu spa\u0161enih koje pada nice pred prijestoljem Svevi\u0161njega pjevaju\u0107i: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, \u010dast, mo\u0107 i snaga Bogu na\u0161emu u vijeke vjekova. Amen!’ (Otkr 7,9)<\/p>\n
\u00a0Mons. \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n
\u00a0Zadar, subota, 2. studenoga 2013.<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"